Par rije\u010di o SuperliZi.<\/p>\n
\u017dalosno je da velik dio javnosti smatra savr\u0161eno prihvatljivim i ispravnim postaviti ekonomske principe kao krovne, najvi\u0161e, ili \u010dak jedine vrijednosti u dru\u0161tvu. Ne postoje im nikakve ideje, koncepti, vrijednosti, ideali – ba\u0161 ni\u0161ta – osim novca. Sve je drugo irelevantno, ni\u010deg nema \u0161to bi moglo ili smjelo parirati profitu. I dok bi se despotizam profita u financijskoj industriji i mogao mo\u017eda razumjeti, u sportu (makar i profesionalnom) je ipak te\u017ee probaviti nametljivost mentaliteta po kojemu je sve, ali ba\u0161 sve na prodaju.
\nI tako do\u0111emo do toga da je \u010dovjek roba, znanje je roba, organi su roba, obitelj je roba, lojalnost je roba, povijest, tradicija, sport,…, a svi koji misle druga\u010dije su “naivni romanti\u010dari”.<\/p>\n
Pitanjce svima koji misle da je komercijalizacija sporta do kosti sasvim u redu: zar ne bi bilo dobro u Superligi i sli\u010dnim natjecanjima pravilima urediti tko mora pobijediti, tko \u0107e dati golove, kad \u0107e biti preokret u utakmici (ovisno o analizama tr\u017ei\u0161ta), a sve s ciljem da se pove\u0107a prodaja? Pratiti gledanost u realnom vremenu, pa kad padne gledanost narediti zabijanje gola? Za\u0161to ne namjestiti dramu kao u ameri\u010dkom wrestlingu, obu\u0107i igra\u010de u kostime, napraviti dimne zavjese, koristiti lasere i druge specijalne efekte – ako \u0107e to pove\u0107ati gledanost? Ima li granice koja se ni za novac ne prelazi ili je sve dopu\u0161teno kad je profit jedini cilj?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"