O SuperliZi

Par riječi o SuperliZi.

Žalosno je da velik dio javnosti smatra savršeno prihvatljivim i ispravnim postaviti ekonomske principe kao krovne, najviše, ili čak jedine vrijednosti u društvu. Ne postoje im nikakve ideje, koncepti, vrijednosti, ideali – baš ništa – osim novca. Sve je drugo irelevantno, ničeg nema što bi moglo ili smjelo parirati profitu. I dok bi se despotizam profita u financijskoj industriji i mogao možda razumjeti, u sportu (makar i profesionalnom) je ipak teže probaviti nametljivost mentaliteta po kojemu je sve, ali baš sve na prodaju.
I tako dođemo do toga da je čovjek roba, znanje je roba, organi su roba, obitelj je roba, lojalnost je roba, povijest, tradicija, sport,…, a svi koji misle drugačije su “naivni romantičari”.

Pitanjce svima koji misle da je komercijalizacija sporta do kosti sasvim u redu: zar ne bi bilo dobro u Superligi i sličnim natjecanjima pravilima urediti tko mora pobijediti, tko će dati golove, kad će biti preokret u utakmici (ovisno o analizama tržišta), a sve s ciljem da se poveća prodaja? Pratiti gledanost u realnom vremenu, pa kad padne gledanost narediti zabijanje gola? Zašto ne namjestiti dramu kao u američkom wrestlingu, obući igrače u kostime, napraviti dimne zavjese, koristiti lasere i druge specijalne efekte – ako će to povećati gledanost? Ima li granice koja se ni za novac ne prelazi ili je sve dopušteno kad je profit jedini cilj?

O online nastavi (još)

Online nastava je sve što student i nastavnik mogu poželjeti. To je vrh špica obrazovnog procesa. Himalaja. Evo i prekrasnog dokaza koji prekrasno oslikava prekrasnu situaciju u kojoj se svi nalazimo.
Student prati online nastavu, točnije odgledava prethodno snimljena predavanja profesora, i imavši nekakvo pitanje (nevjerojatno, ali istinito) odluči mu poslati e-mail.

Tražeći njegovu adresu pronađe da je prof umro prije dvije godine.

To nije spriječilo fakultet da stavi njegovo ime u popis nositelja/izvođača predmeta, i da pritom uopće ne obavijesti studente da im se profesor obraća s onoga svijeta.
Isto kao što profesori ne znaju ima li ikoga s one strane kamere, ni studenti ne znaju ocjenjuju li njihove online ispite pokojni profesori, njihovi živući asistenti, ili možda tete spremačice.

Brine me samo kad se ordinacije prime doktori medicine koji su studirali online…

Izvor:
https://montreal.ctvnews.ca/virtually-normal-montreal-student-tries-to-contact-his-online-prof-only-to-learn-he-s-dead-1.5288640