Oznaka: manipulacija
O analizi učinaka zabrane rada nedjeljom
Znanstveni rad u ekonomiji rijetko je lišen vrijednosnih predumišljaja, osobito kod onih koji se bave političkom ekonomijom*. Mnogi ekonomisti kao znanstvenici ne polaze od nule, s praznom pločom, nego hipoteze formiraju na temelju osobnih, intimnih, privatnih svjetonazora, i usmjeravaju istraživanja u pravcu potvrde tih hipoteza. U tom smislu velik broj istraživanja vrijednosno je obojen, i daleko je od neutralnosti, od nepristranosti. (I) zbog toga ekonomija često nije egzaktna znanost („dismal science“), iako se voli pretvarati da jest.
U maloj državi kao što je Hrvatska poznato je među ekonomistima tko kako „diše“, kakav svjetonazor i koje vrijednosne sudove ima i zagovara. Ako znate nekoga tko prati ovu scenu, dajte mu ime istraživača i hipoteze, i reći će vam unaprijed rezultate istraživanja. Tako je i sa upravo objavljenim rezultatima analize učinaka zabrane rada nedjeljom.
Kao ključno, referentno razdoblje uzeto je nekoliko tjedana u svibnju 2020. – vjerojatno najneobičnije vrijeme u novijoj povijesti civilizacije, vrijeme zatvaranja zbog globalne pandemije. Nije rat, ali činilo se kao da jest. Čak je i retorika bila ratna (borba, peta kolona,…). U tom kvazi-ratnom referentnom razdoblju pao je promet, odnosno pali su prihodi od prodaje. Naravno, ako se ovaj period uzme kao referentni (a uzima se zato što unaprijed znamo kakvi će biti rezultati ekstrapolacije), kao razdoblje na temelju kojega možemo donositi sudove i u normalnim vremenima, natjerat ćemo vodu na svoj mlin, na argumente svoje priče.
S druge strane, kad bi netko promatrao koliko su građani više kupovali nego što im objektivno treba, osobito u ranoj fazi pandemije, mogao bi unaprijed zaključiti da će zabrana rada nedjeljom dovesti do porasta BDP-a, rasta prihoda od prodaje, rasta ubranih poreza, rasta zaposlenosti – do svega dobroga. Kako? Pa tako što su potrošači notorno iracionalni. Ako znaju da nedjeljom trgovina ne radi, u petak i subotu kupit će daleko više robe nego što im realno treba da bi „preživjeli“ neradnu nedjelju. Ako nas je stvaranje zaliha toalet papira i drugih roba (hoarding) moglo išta naučiti, to je da će kupci neradnu nedjelju ne samo preživjeti, nego preživjeti u izobilju, u viškovima svake vrste.
Valja primijetiti, već samo oblikovanje hipoteza i prikupljanje podataka govori o pravcu u kojem se istraživanje provodi. Tako i rezultati danas objavljenog istraživanja nisu nimalo fascinantni ni iznenađujući.
Ekonomija je toliko kompleksan sustav da nijedan čovjek ne može tvrditi da ga razumije, kamoli da može prognozirati (i to u decimalu) koje će posljedice nastati ako se povuku određeni politički potezi. I zato najveću štetu ovdje ne trpi hrvatski BDP, nego ekonomija kao znanost, jer ju se koristi kao paravan u službi određenog političkog programa. Sad treba čekati da Katoličko sveučilište objavi svoje ekonomsko istraživanje (ako ga uopće ima ili priprema), pa da i sve ostale ekonomske analize budu obilježene kao još manje znanstvene…
* “Economics is a social science, driven by data and equations. But it is also deeply informed by politics, and economists, who have diverse political views, wrangle over ethical values and also numerical ones.”, https://www.newyorker.com/culture/annals-of-inquiry/is-it-time-for-a-new-economics-curriculum
Teorija zavjere o teorijama zavjere
Ne mogu reći da sam bio šokiran, jer s godinama šokiranje ide sve teže, ali sam se stvarno zamislio kad sam čuo da neki pacijenti koji umiru od covida do samog kraja ne žele priznati da covid postoji. Ljuti su na sestre i liječnike jer im lažu. I naposljetku umru od covida odbijajući vjerovati da postoji koronavirus. „Svi im lažu“, mediji, doktori, političari. Misle da imaju rak pluća ili nešto treće. To ukazuje na nešto bitno: pojedinci su spremni umrijeti braneći svoju teoriju zavjere, i nikad i ništa ih neće razuvjeriti. Ako su spremni umrijeti, vjerojatno su spremni i ginuti za „istinu“ – za svoju teoriju istine. Ako su spremni ginuti, onda oružani sukobi nisu nemogući, osobito u državi poput SAD-a gdje su premnogi naoružani do zuba. Ali i ondje gdje nisu naoružani, recimo u Njemačkoj, i ondje su se spremni sukobiti za svoja uvjerenja.
Zašto su teorije zavjere takve da su ljudi spremni čak i umrijeti za njih?
Zato što svaka od njih ima nešto istinito u sebi. Nijedna nije potpuna bajka. Svaka polazi od dokazane, znane istine, od onoga što znamo da nije zavjera. Nije zavjera da postoje obavještajne službe koje šire propagandu, pa i laži. Nije zavjera da postoje velike korporacije koje promiču samo znanstvena istraživanja koja njima idu u korist. Nije zavjera da šačica bogatih ima daleko veći utjecaj na politiku i vođenje svijeta nego golema većina onih koji nemaju bogatstvo. Nije zavjera da ti bogati kroje zakone i propise sebi u korist putem lobiranja, legalno, ali i korupcijom. Nije zavjera da ti bogati imaju daleko veći utjecaj na medije od ostalih. Nije zavjera da eksperti – znanstvenici – skoro nikad nisu 100% sigurni u svoju ekspertizu, i da se često dogodi da su u krivu. Sve to stoji, i snažan je magnet za drugi, važniji dio teorija zavjere, a to je nadopunjavanje praznina u znanju fantazijama, prečicama, logičkim pogreškama i naknadnom pameću.
Upecavši se na dio istine zavjeraši popunjavaju svoje privatno neznanje (ono što oni sami ne znaju i/ili ne razumiju) i opće neznanje (ono što nitko u svijetu ne zna, bar ne sa sigurnošću) mogućim, obično nečim što izaziva strah, nelagodu. (Nijedna teorija zavjere nije vedra, komična, zabavna – sve one potiču strahove i rastu na njima.) Suočeni s golemom kompleksnošću svemira u kojem ima nebrojeno mnogo međuzavisnosti i povratnih veza oni odbacuju složenost jer ju je teško pojmiti i nemoguće objasniti. Kaos im je nemoguć. Ne mogu podnijeti da je klupko nerazmrsivo. Zavjeraši kuže stvari, njima je stvar jednostavna. Imaju nit. Oni odbacuju mogućnost slučajnih, nasumičnih pojava i događaja. Ne samo da ono što je bilo prije sto posto uzrokuje ono što je bilo poslije, nego su i simultani događaji uglavnom vezani jedan uz drugog. U trenutku kad je pao putnički avion, predsjednik Francuske je potpisao zakon o X? Nije to slučajno. Ne može biti. Zavjeraši su najveći korisnici logičkih pogreški. Ako ne postoji dokaz za X, to nije dokaz nepostojanja X, smatraju oni. Oni imaju neko „znanje“, neku konstrukciju, i kao takvi ispred su ostalih koji znanje nemaju; oni imaju bar nešto. Ne nude dokaze nego od drugih zahtijevaju dokaze za suprotno.
Postoji jedna “zakonitost”: daleko, daleko je teže pobiti teoriju nego ju postaviti. Teoretičari zavjere imaju teoriju. Nije nužno na njima da ju dokazuju. Njima je ona logična, jer im se čini logičnom. Ja trebam dokazati da su oni u krivu, jer ja teoriju nemam. Ja kažem da ne znam, oni kažu da znaju. Oni vjeruju da ako ne postoji dokaz da su u krivu, to je dokaz da su u pravu. I kad nemaju dokaze mogu uzeti dijelove istine, u nju uplesti štogod hoće, i stvoriti dokaze.
Nikakav to ne bi bio problem da čovjek svoje strahove i fantazmagorije drži u svojoj glavi, u svojoj kući, ali internet je omogućio da svaki čovjek s tipkovnicom ima platformu širiti svoje „znanje“. Čovjek koji je na webu upravo pročitao jedan članak o temi o kojoj do jučer nije znao ama baš ništa samouvjereno nastupa na društvenim mrežama i drugdje kao stručnjak i suprotstavlja se vojsci znanstvenika koji su cijeli svoj radni vijek i karijeru posvetili proučavanju te teme. On zna bolje, što oni znaju!
I to je još dobro, sve dok nije spreman ginuti za svoju teoriju. E, to je već za zamisliti se.
P. S.
Inače, najviše se volim zabaviti s teoretičarima zavjere računajući na paranoju koja je uvijek tu negdje. Kad zavjeraši kažu da “oni” – tko god to bio – žele da mi mislimo jedno, a ustvari je drugo, pitam: a je li moguće da neki treći zapravo kroz ovu teoriju zavjere žele da mi odbacimo mainstream i mislimo da je zavjera istinita, iako je istina nešto sasvim treće?
Može i dalje: je li moguće da neki četvrti žele da mi mislimo da neki treći žele da mi mislimo da je istina nešto drugo, a ne mainstream?
Može i dalje, ali neću.
🙂