„Trgovina i industrija najbolji su resursi jednog naroda.“
George Washington
Jedna od najčešćih riječi koju je predsjednik SAD-a upotrijebio u zadnjih par mjeseci su carine (eng. tariffs – često krivo prevedeno kao tarife; carine se odnose na naplatu davanja na robu koja prelazi granicu, dok se tarifa odnosi na cjenik, popis određenih cijena). Iako je to jedan od najstarijih ekonomskih pojmova, mnogi zapravo ne znaju o čemu je tu zapravo riječ, i što se uopće skriva iza njega.
Američka najava uvođenja carina na robu iz Europske unije s kraja veljače 2025. nije banalna, bezvezna prijetnja nekog tamo zabludjelog polukralja, već potez koji će – ako se potegne (što se s Trumpom nikad ne zna) – imati dalekosežne posljedice. Početkom istoga mjeseca američki je predsjednik potpisao izvršnu naredbu kojom je uveo nove carine na uvoz iz Kanade, Meksika i Kine. Ova je odluka izazvala značajnu reakciju na tržištima i dovela do golemog porasta interesa javnosti za carine, što se očituje u snažnom skoku pretraživanja riječi “tariffs” (carine) na Googleu. Najavljeno je 25% davanja na svu robu iz Kanade i Meksika, i 10% na svu robu iz Kine. Trebale su stupiti na snagu tri dana poslije, međutim, kasnije istoga dana objavljena je odgoda primjene. Što će biti s carinama na robu iz EU – ne zna se, jer se trenutna politička situacija mijenja iz sata u sat.
No, neovisno o prevrtljivoj politici, dobro je i korisno zadubiti se barem malo u to što su carine, zašto ih populistički političari vole uvoditi, koje su najčešće ekonomske posljedice, i kako će se možebitno uvođenje američkih carina odraziti na hrvatsku ekonomiju.
Interes korisnika za ključnu riječ „carine“ („tariffs“) na Google tražilici u zadnjih pet godina
Izvor: Google Trends
Brojevi predstavljaju interes za pretraživanje određene riječi na Googleu; vrijednost 100 predstavlja najveću popularnost, odnosno najveću učestalost korištenja Google tražilice za izraz „tariffs“
***
Hrvatska enciklopedija opisuje carine kao „najstariji instrument vanjskotrgovinske politike“. Dakle, koliko je ekonomski instrument, toliko je i politički, i oba su ova utjecaja nerazmrsivo isprepletena. Pogrešno bi bilo promatrati ih samo kao ekonomski fenomen, jer su možda čak i važnije kao političko oružje. Carina, ta drevna financijska batina, ima zanimljivu povijest – od feudalnih „poreza“ za prijelaz mostova i cesta, do modernog instrumenta zaštite domaće proizvodnje (iliti manipulacije glasačima). Oduvijek je bila moćno oruđe, bilo za punjenje državnog proračuna, zaštitu lokalnih proizvođača od konkurencije ili za jednostavno svrstavanje država u prijateljske, malo manje prijateljske, i neprijateljske kategorije.
U suštini, carina je namet na robu koja prelazi državnu granicu. Budući da su počesto usmjerene samo na točno određene države (a ne kao paušalna davanja za sve), alat su međunarodne politike. Formalno-pravno rečeno carine nisu porez, ali kao i da jesu, jer je to praktično porez (neizbježno davanje) za strance. Kad se danas kaže carina prije svega se misli na uvozne carine kojima se smanjuje uvoz strane robe; prvo radi punjenja državne blagajne, drugo radi zaštite domaće proizvodnje, a treće radi slanja političkih poruka – ne nužno tim redoslijedom važnosti. Preferencijalne carine daju povlastice „prijateljskim“ zemljama, dok prohibitivne praktički zabranjuju uvoz određene robe (ili čine tu robu skupom kao suho zlato). Retorzivne carine su kazna za one koji „nisu fer“ prema našim izvoznicima – što u prijevodu znači da ako netko postavi prepreke našem izvozu, mi ćemo mu uzvratiti istom mjerom, pa neka pati koga smeta. U suvremeno doba carine su aktualizirane kao sofisticirano oružje jer su alat strateških geopolitičkih igara, a osobito zato što Trump trgovinu promatra ponajprije kao igru u kojoj jedna strana uvijek gubi, a ne kao djelatnost koja ide na obostranu korist i zadovoljstvo.
Povijest pokazuje da su carine bile na vrhuncu tijekom ekonomske krize 1930-ih kada su ih države pokušale koristiti za očuvanje domaće zaposlenosti. U teoriji, to ima smisla. U praksi, pokazalo se da kad svi počnu dizati carine i zatvarati se u svoje dvorište, rezultat nije ekonomska renesansa, već globalno ekonomsko strmoglavljenje. Američki zakon o carinama iz 1930. godine (Smoot‐Hawley Tariff Act) jedno je od najpoznatijih povijesnih upozorenja. Kad je SAD uveo visoke carine mnoge su druge zemlje zauzvrat odgovorile protumjerama, što je izazvalo lančanu reakciju – međunarodna trgovina se drastično smanjila, a to je dodatno produbilo Veliku depresiju. Ovaj primjer pokazuje kako jednostrani protekcionistički potezi možda čak i donose neke kratkoročne ekonomske koristi, ali i potiču odmazdu, prekidanje trgovinskih veza, te općenito destabiliziraju globalni ekonomski sustav. Drugi značajan primjer su britanski kukuruzni zakoni (Corn Laws) iz 1815. g. koji su nametnuli visoke carine na uvoz ne samo kukuruza, već svih žitarica. Cilj je trebao biti zaštita domaćih poljoprivrednika, ali su doveli do rasta cijena hrane i izazvali nezadovoljstvo građana. Nastala je snažna društvena i politička reakcija koja je na kraju dovela do ukidanja tih zakona 1846. godine.
S druge strane, umjesto zatvaranja i uvođenja visokih carina, nakon II. svjetskog rata zapadne su se zemlje odlučile za liberalizaciju trgovine, što je rezultiralo znatnim gospodarskim rastom i oporavkom. Globalna suradnja, uspostava međunarodnih institucija i ugovora poput Općeg sporazuma o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT) koji je kasnije evoluirao u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), omogućili su ekonomsku stabilnost i povećanje životnog standarda.
Populistički političari često se oslanjaju na carine jer im služe kao jednostavan, vidljiv način „zaštite“ domaće industrije i radnih mjesta, stvarajući priču da vlast aktivno brani interese običnih građana. Carine omogućuju stvaranje podjele „mi protiv njih“, gdje se vanjski konkurenti prikazuju kao prijetnja nacionalnoj suverenosti. Stvaranjem slike vanjskog neprijatelja ojačava se unutarnja politička pozicija. Osim toga, carine se lako mogu komunicirati biračima, što političarima olakšava preusmjeravanje pažnje s kompleksnih ekonomskih problema na pojednostavljene, srcedrapajuće poruke o zaštiti domaće ekonomije.
Takva retorika pomaže jačanju nacionalnog identiteta i osjećaja da se „pravi ljudi“ brinu za „naše“ interese, unatoč tome što eksperti upozoravaju na dugoročne negativne posljedice: skuplju robu za potrošače, te smanjenje konkurentnosti i gospodarskog rasta. Carinama se mogu steći kratkoročni bodovi i glasovi birača, a to što u dugom roku donose štetu – to je problem neke buduće vlasti.
Kad jedna država uvede carine, to odmah rezultira povećanjem cijena uvezene robe, jer se troškovi carinskih mjera prenose na krajnje kupce. Kao rezultat toga proizvodi postaju skuplji, a to smanjuje kupovnu moć i potiče inflaciju. Građani su prisiljeni okrenuti se domaćoj robi koja zbog carina postaje umjetno jeftinija, što njihove proizvođače ne motivira na troškovnu efikasnost, inovacije i konkurentnost. Slijedi stagnacija, pa pad.
Osim direktnog utjecaja na cijene, carine koče međunarodnu trgovinu. U globalno integriranom ekonomskom sustavu prekidi slobodnog protoka roba remete kompleksne opskrbne lance, i otežavaju pristup ključnim sirovinama i komponentama. Takvi poremećaji vode ka smanjenju proizvodnje općenito, te negativno utječu na ekonomski rast.
Carine su oružje slično kao i tenkovi i topovi, jer iako ne uništavaju izravno tuđu imovinu, itekako su destruktivne. Zato su „trgovinski ratovi“ doista ratovi u pravom smislu riječi. Trgovinski rat je sukob između zemalja u kojem svaka strana koristi protekcionističke mjere – najčešće u obliku visokih carina, a potom i kvota i subvencija – kako bi zaštitili svoju domaću industriju od strane konkurencije. Carine u trgovinskim ratovima imaju ključnu ulogu jer se koriste kao alat za ograničavanje uvoza neprijateljske robe. Kad jedna zemlja uvede visoke carine, njezini donedavni trgovinski partneri ne sjede skrštenih ruku, što rezultira eskalacijom trgovinskih barijera, smanjenjem međunarodne trgovine i povećanjem neizvjesnosti.
Naime, neizvjesnost stvorena carinama i trgovinskim ratovima ima jasne dugoročne negativne posljedice. Kad poduzeća ne mogu računati na stabilnost cijena i pouzdanost trgovinskih veza, investicije se odgađaju za neko bolje sutra, i usporavaju se inovacije i tehnološki razvoj. Time se smanjuje konkurentnost ekonomije, a globalni trendovi međunarodne suradnje – koji su u prošlim desetljećima jamčili mirni prosperitet – prijete urušavanjem.
Što to ima s nama? Američko uvođenje carina na robu iz Europske unije može imati višestruke i složene posljedice na hrvatsku ekonomiju, budući da je Hrvatska duboko integrirana u jedinstveno tržište EU-a. Najveću štetu imat će najveće gospodarstvo Unije – Njemačka, a budući da Nijemci najviše doprinose europskom proračunu iz kojih Hrvatska crpi raznorazne fondove, bespovratna sredstva, poticaje i slično, te budući da se domaća ekonomija velikim dijelom izravno ili manje izravno oslanja na njemačku, slaba Njemačka znači i slabu Hrvatsku. Osim izravnog pada izvoza, globalni trgovinski ratovi i uzajamno nametanje carina poremetili bi opskrbne lance, jer mnoge hrvatske tvrtke ovise o ulaznim sirovinama i komponentama iz inozemstva. Povećanje carina može dovesti do viših proizvodnih troškova i, posljedično, do rasta cijena za hrvatske građane. Ovakva situacija dodatno smanjuje kupovnu moć, a time i domaću potrošnju, što negativno utječe na ekonomiju.
Ne smije se ignorirati niti zapostaviti i moralni aspekt uvođenja carina, osobito zato što se predsjednik SAD-a voli prikazivati zaštitnikom tradicionalnih, kršćanskih vrijednosti. U sve povezanijem svijetu ekonomske politike nisu samo stvar financijske računice, već i moralne odgovornosti. Kršćanstvo zagovara otvorenost, povezanost i zajedništvo među narodima. Nasuprot tome, protekcionističke mjere poput visokih carina su ilustracija zatvaranja u sebe – stanja koje nije u skladu s evanđeoskim pozivom na ljubav i solidarnost. Umjesto pravedne trgovine i uzajamne pomoći, ovakve politike potiču sebičnost i gospodarski nacionalizam – pojave koje se prepoznaju kao oblici egocentrizma i narcisoidnosti, a koji veze nemaju sa kršćanskim vrijednostima. Carine su prepreka suradnji među ljudima, što je vrijednost koja se smatra jednim od temelja pravednog društva. U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1939-1948) ističe se solidarnost kao izvrsna krepost. Naglašava se kako ona uključuje ne samo pojedince, već i odnose među narodima. Kad zemlje nameću carine iz sebičnih interesa, one djeluju suprotno svojoj moralnoj odgovornosti.
U suvremenom, aktualnom trenutku carine valja promatrati prvenstveno kroz prizmu njenog političkog značenja, a tek potom ekonomskog. „Carinik“ se popeo na drvo ne kako bi vidio proroka i približio se obraćenju, nego da bi svisoka iskazao prijezir prema donedavnim saveznicima i raskinuo sa strateškim partnerima. Prokazao je carine kao oružje osude, odmazde i distanciranja.
***
Značaj carina za razvoj Europske unije
Europska unija ima jedinstveni carinski sustav koji se smatra jednim od najznačajnijih elemenata unutarnjeg tržišta. Zanimljivo je da se unutar same EU, gdje ne postoje carine među državama članicama, primjenjuje zajednička vanjska carinska politika. To znači da se na robu koja ulazi u EU primjenjuju jedinstvene carinske stope, čime se osigurava transparentnost i dosljednost u primjeni trgovinskih mjera. U procesu stvaranja jedinstvenog tržišta, ukidanje međusobnih carina među državama članicama omogućilo je neometanu razmjenu dobara, što je značajno doprinijelo gospodarskom rastu i konkurentnosti europskog gospodarstva kao cjeline. Na globalnoj sceni europske države su male i rascjepkane, no zajedno – u okviru unije – su/smo svjetski igrač; svakako ne broj jedan u tehnologiji i inovativnosti, ali imamo svoje mjesto za stolom. Sposobnost EU-a u ujedinjenju svojih carinskih politika jedan je od ključnih faktora koji doprinose njezinoj konkurentnosti na globalnom tržištu.
Prethodni je tekst objavljen kao tema broja u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 3/2025.