Prije godinu dana “razgovarali” smo o temi koliko i kako u kriznim vremenima može i smije pomagati država svojim intervencijama. U međuvremenu dogodio se ukrajinski rat, uvedene se sankcije Rusiji i sad imamo velikih problema s energetskom krizom i inflacijom kao najpogubnijim faktorima krize. Koliko je danas stanje gore nego prije godinu dana?
Najlakše bi bilo reći da je sve gore nego prije. Ali nije, bar ne svima. Zar niste u Glasu Slavonije nekidan objavili da se pola stanova u Osijeku kupuje za gotovinu? U Osijeku, Osječko-baranjskoj županiji, kao jednoj od najslabije razvijenih u Hrvatskoj? Ja ne znam tko su, tko su svi ti ljudi, tko to može iskeširati za stan, ali znam da im očito dobro ide. Njihovi „problemi“ nisu pitanja života ukrajinaca na Krimu, ili čime napuniti rezervoar auta, ili kako platiti plin i grijanje sljedeću zimu; njihov „problem“ je gdje parkirati sto tisuća eura. Ali da ne relativiziramo previše, ekonomski ambijent se iskvario, umjesto međunarodne suradnje i partnerstava ograđujemo se u obore, sukobi su u zraku, a oni nikad ne mirišu na dobro. Trump i njemu slični populisti zagadili su javni prostor idejom da se trgovinska razmjena uvijek izvršava na štetu jedne strane, iako je stvarnost potpuno drugačija. Trgovina je posao na obostranu korist. Sukobi koče trgovinu, štete i jednoj i drugoj strani, i to je svakako gore nego prije.
Kad smo kod intervencija države (Vlade), vidimo da se to čini i drugdje u EU pa i SAD-u, Kini… Dobiva li u vrijeme kriza državni intervencionizam legitimitet ekonomista, tržišta i javnosti? Drugim riječima, dokle može i smije ići državni intervencionizam u vremenima velikih kriza i društvenih poremećaja, a da se dugoročno ne poremete ekonomija, financije, gospodarski rast, tržište…?
Intervencionizam države u rad ekonomije je beskrajna tema o kojoj je napisano bezbroj knjiga. Treba li država voditi ekonomiju ili to treba raditi tržište, smije li se država miješati u rad ekonomije ili ne smije, ako smije do koje točke se smije miješati, tko i kako određuje tu točku – ova i niz drugih pitanja imaju uvijek isti obrazac odgovora: s jedne strane ___________, a s druge strane ___________, ali u pravilu bez općeg konsenzusa i zajedničkog zaključka. Da izbjegnemo diskusiju bez kraja, istaknimo samo ono oko čega se slažemo (bar najveća većina). Lažna je opreka država-tržište. Država i tržište čine jedan te isti organizam. Funkcije i jednog i drugog su isprepletene. Kad jedno ne funkcionira, drugo treba uskočiti. Država mora intervenirati i tržište ne smije biti prepušteno samo sebi. E sad, što državne institucije mogu i smiju činiti, i dokle smiju ići – na to uvijek dajemo odgovor koji je obojan privatnim, vlastitim svjetonazorom. Objektivnost je pričica za dječicu, jer tu svatko gradi odgovor iz nutarnjih, već formiranih raspoloženja i stavova. Sva je sreća da kod nas u Europi državna (ne)intervencija nije i snažno politički obojana tema, jer u Americi je to rasjed na kojem se lomi i prepire cijelo društvo, i republikanci i demokrati. Čim nešto nije objekt interesa politike lakše je o tome diskutirati i ne diže se galama oko ne-pitanja. To se onda praktično ogleda u višoj kvaliteti života prosječnog Europljanina u odnosu na prosječnog Amerikanca, jer mi nasreću uopće ne diskutiramo o tome je li potrebna zdravstvena i socijalna zaštita za sve, osobito u uvjetima krize.
Kako je i je li uopće moguće i na koji način u sadašnjim okolnostima obuzdati inflaciju, staviti ju pod kontrolu, i o čemu sve to ovisi?
Daniel Tarullo, bivši član odbora guvernera američke središnje banke i svojedobno jedan od najviše pozicioniranih nositelja američke ekonomske politike, jasno je i nedvosmisleno još prije pet godina ukazao na to da nemamo pouzdanu teoriju o tome što pokreće inflaciju. Rekao je i da pojedini ekonomisti pokazuju paradoksalnu vjeru u korisnost apstraktnih koncepata kao što su prirodna stopa nezaposlenosti ili neutralna realna kamatna stopa. I profesor J. Cochrane, jedan od najcjenjenijih financijskih makroekonomista, napisao je: “Za početak, nitko zapravo ne zna što je ‘mehanizam monetarne transmisije’, a kamoli kako ‘uvjeti financiranja’ utječu na njega.” To su jako lijepi i rijetki primjeri skromnih ekonomista! Iako volimo davati jake, samouvjerene odgovore na sva moguća pitanja (osobito u državi s par milijuna izbornika nogometne reprezentacije), objektivno ne znamo, ili se u najboljem slučaju ne slažemo oko toga o čemu ovisi inflacija i kako točno ju zauzdati. Jer kad bi bilo suprotno, činili bi ono što znamo da je potrebno.
Zanimljivom se također čini i činjenica da inflaciji unatoč raste potrošnja. Kako to objasniti? Turizam čini svoje, no što još uzrokuje povećanu potrošnju?
Povećanje potrošnje je sastavni dio agregata inflacije, to je sklop koji je njen, recimo, karburator. Studenti ekonomije to dobro znaju. Znamo da je inflacija opći porast cijena; to ne znači da rastu apsolutno sve cijene, jer neke u inflaciji i padaju, nego da cijene rastu u prosjeku. Građani i poduzeća osjete i vide uvećanje brojki, i to ih potiče na potrošnju, jer u inflaciji novac gubi jednu od svojih ključnih karakteristika, a to je da je novac spremište vrijednosti kroz vrijeme. Novac je teglica u kojoj kiselimo rad za zimu; radimo, za rad primamo plaću u novcu, i onda odvajamo nešto od plaće za zimu, za budućnost – u novcu. U inflatornim okolnostima novac gubi vrijednost u odnosu na dobra i usluge kojima cijena raste, i zato se rad ne konzervira samo u novcu nego sve više u dobrima, u proizvodima. Ljudi zbrajaju da je bolje kupiti sad nego kasnije, jer će kasnije biti skuplje. Kad bi plaće u stopu slijedile rast cijena ovog fenomena ne bi bilo, ali budući da se plaće bitno sporije dižu nego cijene – raste potrošnja. Inflacija podgrijava ekonomiju, ona čini da se ekonomski kotačići pokreću, i zato cilj monetarne politike nije nulta stopa rasta cijena, nego u pravilu dva posto – taman toliko da se gospodarstvo ni ne ohladi, ni ne pregrije.
Kad se sve zbroji i oduzme, četiri mjeseca prije uvođenja eura, imamo li razloga za bilo kakav realni optimizam kad se radi o ekonomiji, gospodarstvu, pa i inflaciji? Koliko je pritom realan strah od dugoročne recesije…?
Naravno da ima razloga za optimizam! Baš onda kad se sve čini crno i loše, baš tad treba inzistirati na pozitivnom. Uvijek se može pronaći nešto dobro, i onaj tko traži pozitivno – i u ekonomiji, i u društvu općenito – on ga i nalazi. Isto tako onaj tko je fokusiran na negativno, ako samo vidi crno i samo traži loše – i on, naravno, nalazi. Tako i dugoročna recesija, hiperinflacija, proširenje rata u Ukrajini sa svim svojim ekonomskim posljedicama; sve su to scenariji koji itekako mogući, ali to ne znači da bi mi sad trebali drhtati i sakriti se u kut čekajući neko veliko nadolazeće zlo. Ekonomisti su probitačni, okretni, oni u svemu vide prilike i potencijale, a naročito onda kad kukavci i narikače vide samo probleme i prijetnje. A od kukanja i jadikovki nema nikakve koristi. Možda baš zbog toga, ekonomisti kao znanstvenici su notorno loši prognostičari; vojske visokopozicioniranih stručnjaka u središnjim bankama prije godinu dana, a kamoli ranije, nisu predvidjele da ćemo se boriti s inflacijom koja je četiri do pet puta veća od ciljne. Zato optimizam nije negdje vani, u ekonomiji, nego u stavu promatrača – pojedinca. Eksperti mogu prognozirati i ovo i ono s većom ili manjom vjerojatnošću, ali na kraju svatko od nas sam za sebe internalizira ishode ovih prognoza na svoj vlastiti način, kakvi god ti ishodi bili, dobri ili manje dobri.
…ovo je original teksta. Uredništvo ga je malo skratilo i ispeglalo, profinilo, i objavljen je ovako:
https://www.glas-slavonije.hr/502062/11/Sajter-Od-kukanja-i-jadikovki-nema-nikakve-koristi