„Ako svaki dan jedete kavijar, teško ćete se vratiti kobasicama.“
Arsene Wenger, nogometni menadžer
To da je nogomet više ekonomija, biznis, nego sport, opće je poznato. Tim više čudi kad se profesionalni nogometaši – oni koji od nogometa žive i šutiranjem lopte plaćaju struju i vodu (i Porsche) – čude što u nogometu ponajprije vladaju pravila biznisa, a tek onda pravila sporta.
Ispade Hrvatska sa europskog prvenstva udaranja lopte nogama. Jao, jao. Jasno, sustav se urotio kontra nas. Suci, sponzori, strukture moći – svi su protiv „male“ Hrvatske. U tom kontekstu mogla bi se postaviti kontroverzna hipoteza: ako je utakmica na „li-la“, i nijedna strana nije apsolutno, nedvojbeno i dominantno bolja, u spornim situacijama logično je da će se sustav prikloniti ekonomski snažnijoj strani. Novac privlači još novca. Tko ima, njemu će se još dati. To je dobro (profitabilno) za sport u cjelini, a onda čak i za onu ekonomski manju, slabiju stranu. Jer nogomet je posao u kojem se novac okreće više nego lopta.
Dolje s bijelim rukavicama; izravno u lice: ako je Hrvatska bila zaista bolja od Italije trebala je to pokazati na terenu i pobijediti s dva-tri gola razlike. Ali ako nije, i ako su obje reprezentacije tu negdje, i ako sudac u spornoj situaciji može donijeti prevagu, onda je ekonomski logično, pa vjerojatno čak i bolje za hrvatsku nogometnu ligu, da pobijedi Italija. Blasfemično, šokantno, ludo? Sasvim moguće, ali prije preuranjenih reakcija dobo je pogledati brojke.
Talijanska je ekonomija bitno, bitno krupnija od Hrvatske. Italija je najveće hrvatsko izvozno tržište (najveće, dakle veće i od Njemačke), i snažna talijanska ekonomija u snažnom je interesu Hrvatske. Nominalni bruto društveni proizvod Italije oko 25 puta je veći od hrvatskog. To bi, ugrubo, značilo da se ekonomski učinci visoko popraćene pobjede multipliciraju dvadesetak puta više u Italiji nego u Hrvatskoj. Talijanski navijači i turisti značajnije troše novac na smještaj, hranu, piće i suvenire, što ondje povećava prihode u ugostiteljstvu i maloprodaji (a Italija od turizma uprihođuje oko 26 puta više od Hrvatske; da nam je Jadran dvadesetak puta duži nego što jest tek onda bismo se mogli mjeriti s prekojadranskim susjedima). Pobjedom Italije povećava se (ili se barem ne smanjuje) vrijednost sponzorstava i reklamnih ugovora za talijanske igrače i klubove, veća je medijska pokrivenost diljem svijeta, a veća vidljivost privlači investicije u tamošnju ligu i sportsku infrastrukturu. Talijanska nogometna liga jedna je od pet najvećih europskih; godišnji prihodi svih talijanskih klubova procjenjuju se na 2,35 milijardi eura, a prosječni prihod po klubu je oko 117 milijuna eura. To znači da prosječni talijanski klub ima veće prihode od 828 poduzeća s popisa 1500 najvećih u Hrvatskoj (!).
S druge strane, BDP po stanovniku je u Hrvatskoj oko 1,7 puta manji nego u Italiji, a otprilike toliko je manja i prosječna neto plaća. O kvaliteti lige govori činjenica da kompletna hrvatska nogometna liga nije u stanju isporučiti jednog jedinog suca koji bi sudio domaći derbi, već se za to plaćaju stranci. Hrvatskim igračima u domaćoj ligi u interesu je da talijanska liga bude jaka i prosperitetna, jer se nadaju (i) ondje prodati. Naime, oko 70% prihoda hrvatskih nogometnih klubova dolazi od prodaje igrača, i većina bez prodaje ne bi preživjela. Već je navedeno da je Italija sveukupno najveće hrvatsko izvozno tržište. Je li sad jasnije zašto uopće nije loše za hrvatski nogomet kao biznis da u situaciji kad su talijanska i domaća reprezentacija podjednake sudac pogura Italiju?
***
Kad se nogomet promatra kao biznis, nekoliko ekonomskih brojki koje kritičari često citiraju naglašavaju kontroverze unutar ove „industrije“.
Naknade za transfer igrača, odnosno iznosi koje klubovi plaćaju za kupnju igrača su astronomske. Neymarov prelazak u Paris Saint-Germain od 222 milijuna eura 2017. g. izazvao je burne kritike zbog inflacije cijena transfera i komodifikacije igrača. Enormne plaće vrhunskih imena, poput Messija i Ronalda, u žestokom su kontrastu s plaćama niželigaša i klupskog osoblja, koji često jedva klapaju kraj s krajem. U svibnju 2024. godine procijenjeno je da Messi zarađuje 65 milijuna dolara na terenu i još 70 van njega, što ukupno iznosi 135 milijuna dolara, odnosno nešto manje od pola milijuna eura svakog dana. Koliko god da vrijedi, vrijedi li baš toliko? Što bi jedan manji klub mogao, i njegova juniorska škola s pola milijuna eura u godini dana?
Nesrazmjer između prihoda vrhunskih klubova poput Real Madrida ili Barcelone i manjih klubova koji se bore za opstanak (a koji zapravo, pripremaju, serviraju i hrane velike klubove svojim igračima), bode iglom u oči. Modrićev Real Madrid ostvaruje godišnje preko 830 milijuna eura prihoda, i samo trinaest poduzeća u Hrvatskoj može se pohvaliti da ima veće prihode od tog kluba. Unatoč visokim prihodima, mnogi su veliki klubovi i visoko zaduženi, što stvara zabrinutost oko financijske održivosti i utjecaja na budućnost sporta. Barcelona sama ima oko 1,2 milijarde eura dugovanja. Nadalje, provizije plaćene agentima (menadžerima – posrednicima) za transfer igrača su iznimno visoke. U 2023. g. klubovi u svijetu platili su oko 820 milijuna eura naknada za agentske usluge menadžera, što je najveći iznos ikada i povećanje od 42,5% u odnosu na 2022. Ove i slične brojke krucijalne su za aktualne rasprave o komercijalizaciji, financijskoj održivosti i nejednakosti unutar nogometa kao biznisa. Iako nogomet stvara fantastične prihode, raspodjela kolača i davanje prioriteta financijskim interesima nad olimpijskim vrijednostima izjedaju sržne vrijednosti sporta.
Nogomet je sport nad sportovima, a kad se bilo kojem sportu pristupa kao industriji ili poslu, opet se pojavljuje nekoliko sličnih kontroverznih tema. Ta su pitanja prisutna u raznim sportovima koji su napadnuti virusom komercijalizacije, ne samo u nogometu, i naglašavaju tenzije između ekonomskih interesa i viteških vrijednosti nadmetanja. Ubrzana komercijalizacija sporta dovodi do promjena koje otuđuju dugogodišnje pratitelje, jer se tradicionalni aspekti sporta žrtvuju radi profita. Razlike u plaćama između vrhunskih sportaša i entuzijasta izazivaju napetosti među navijačima koji smatraju da su iznosi koji se bacaju pod noge zvijezdama neopravdani, posebno u usporedbi s drugim profesijama. Kad je došla korona-psihoza neki su doktori pod golemim pritiskom rekli „neka vas liječi Ronaldo“ i dali otkaz. Otvorena su etička pitanja koja proizlaze iz sponzorskih ugovora s tvrtkama koje se bave kockanjem, alkoholom, i drugim industrijama koje su u sukobu s vrijednostima sporta. Prezasićenost reklamama ubija iskustvo gledatelja. Korupcijski skandali, mito, namještanje domaćina prvenstava i utakmica, te nepotizam potkopavaju integritet sporta. Svjetsko prvenstvo u Qataru dovoljan je primjer. K tome, paradoksalno, ali profesionalni sport je nezdrav. Sport je od brige za tijelo postao ubojica i tlačitelj tijela. Ozljede i kratak radni vijek profesionalaca postali su normala. Modrića se predstavlja kao starca, dok sav ostali narod mora rintati do 65. godine, ili još duže.
Unatoč svemu žalosno je da dobar dio javnosti smatra savršeno prihvatljivim i ispravnim postaviti ekonomske principe kao krovne, najviše, ili čak jedine vrijednosti u društvu. Ne postoje nikakve ideje, koncepti, vrijednosti, ideali – baš ništa – osim novca. Sve je drugo irelevantno, ničeg nema što bi moglo ili smjelo parirati profitu. I dok bi se despotizam profita u financijskoj industriji i mogao možda razumjeti, u sportu (makar i profesionalnom) je ipak teže probaviti nametljivost mentaliteta po kojemu je sve, ali baš sve na prodaju. Prodaju se i kupuju igrači, njihova lojalnost, treneri, stadioni, prvenstva, cijeli klubovi. I nikom ništa nije čudno sve do trenutka kad se prodaju i utakmice, što je savršeno očekivana i logična sljedeća faza.
Tako se dođe do sustava u kojem je čovjek roba, znanje je roba, organi su roba, obitelj je roba, lojalnost, povijest, tradicija – sve je roba, a sport je biznis kupoprodaje robe. Svi koji misle drugačije žive u iluzijama: naivni romantičari. No, ako se pragmatično popusti (iliti kapitulira) i prihvati da je komercijalizacija nogometa do kosti sasvim u redu, onda bi bilo ekonomski logično i isplativo pravilima urediti tko mora pobijediti, tko će dati golove, kad će biti preokret u utakmici (ovisno o analizama tržišta), a sve s ciljem da se povećaju prodaja, promet, prihodi. To uopće ne bi bilo analitički komplicirano: pratiti gledanost u realnom vremenu, pa kad praćenost padne narediti zabijanje gola ili kakvu atraktivnu situaciju. Namjestiti igru kao što je namješteno američko hrvanje (wrestling); ne bježati od toga da je sve to samo zabava. Izraditi scenarije natjecanja, namjestiti dramu. Obući igrače u kostime? Koristiti pirotehniku, svjetlosne efekte, dimne zavjese, lasere, scenografiju? Postoje li granice koje se ni za novac ne prelaze ili je sve dopušteno kad je profit jedini cilj?
****
Javno financiranje nogometnih stadiona
Procjena troška izgradnje tzv. nacionalnog hrvatskog nogometnog stadiona je oko 60 milijuna eura, što bi HNS mogao potpuno sam pokriti iz čiste dobiti koju je ostvario u zadnjih pet godina. No, naravno, umjesto toga traži se novac iz džepova poreznih obveznika.
Javna potrošnja na sportske stadione i arene uopće nije sporno pitanje, jer ekonomska istraživanja[1] nedvojbeno pokazuju da su ekonomske prednosti od javne potrošnje na stadione precijenjene, a troškovi nadmašuju koristi za lokalne zajednice. Naime, trošenje javnog (poreznog) novca na stadione često se opravdava tvrdnjama o ekonomskim koristima poput otvaranja radnih mjesta, povećanja turizma i šireg ekonomskog razvoja, no istraživanja[2] pokazuju da su ti benefiti u pravilu precijenjeni. Analize troškova i koristi kazuju da je neto ekonomski učinak održavanja sportskih događaja i izgradnje stadiona u pravilu negativan, odnosno troškovi nadmašuju koristi. Velik dio potrošnje na sportskim događajima dolazi od lokalnog stanovništva, no ne stvara se nova vrijednost jer se jednostavno preusmjerava potrošnja na zabavu umjesto generiranja nove ekonomske aktivnosti. Izgradnjom i radom sportskih objekata stvara se relativno malo stalnih radnih mjesta u usporedbi s javnim investicijama. Stadioni i arene su nedovoljno iskorišteni izvan dana kad se igraju utakmice, što u bitnome ograničava njihov ekonomski učinak. Javno financiranje stadiona preusmjerava novac s drugih javnih prioriteta koji imaju veći ekonomski povrat, poput ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje ili socijalnih usluga.
Dobit i prihodi HNS-a u milijunima eura
| „Dobit“ (razlika ukupnih rashoda i ukupnih prihoda) | Ukupni prihodi | |
| 2019 | 8,63 | 18,64 |
| 2020 | 6,77 | 20,73 |
| 2021 | 10,27 | 38,03 |
| 2022 | 23,35 | 67,38 |
| 2023 | 23,50 | 46,44 |
| Ukupno | 72,51 | 191,51 |
| Izvor: HNS | ||
[1] https://doi.org/10.4337/9781782546245, Santo, C.A., & Mildner, G.C. (2010). Sport and Public Policy: Social, Political, and Economic Perspectives
[2] Taks, M., Késenne, S., Chalip, L.H., Green, C.B., Green, B.C., & Martyn, S.G. (2011). Economic Impact Analysis Versus Cost Benefit Analysis: The Case of a Medium-Sized Sport Event. International Journal of Sport Finance, 6, 187-203.
Prethodni je tekst objavljen u ljetnom dvobroju Prilike, mjesečnom prilogu Glasa Koncila (7-8/2024)