Ekonomija dijeljenja

Guardian ju je svrstao u 10 najznačajnijih trendova u 2014. godini, a časopis Time imenovao ju je jednom od deset ideja koje će promijeniti svijet. New York Times, BBC, Wired, Financial Times i drugi utjecajni svjetski mediji u posljednje vrijeme izvještavaju o iznimnom rastu ekonomije dijeljenja. Slično poput „ekonomije zajedništva“, i sintagma „ekonomija dijeljenja“ nekako vuče na oksimoron; klasičnom ekonomistu „dijeljenje“ ima romantičarsko-utopijski prizvuk. Što dijeljenje ima tražiti u ekonomiji, osobito liberalno-kapitalističkoj? Onoj kojoj je od svega na svijetu najteže pridržavati se upute „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema“? Ali vremena se mijenjaju, i do jučer nespojive pojmove danas nije neuobičajeno sljubiti.

Dati kost psu nije dobročinstvo.
Dobročinstvo je podijeliti kost s psom kad si gladan kao pas.

Jack London (1876 – 1916)

Urođena mana kapitalizma je nejednaka raspodjela bogatstva;
urođena vrlina socijalizma je jednaka raspodjela oskudice.

Winston Churchill (1874 – 1965)

Dijeljena bol je pola boli; dijeljena radost je dvostruka radost.
Honduraška poslovica

Da sam pitao kupce što žele, rekli bi brže konje“ – izjavio je svojedobno Henry Ford. Mnogi ljudi ne znaju što hoće dok im se „to nešto“ ne ponudi, a elan i entuzijazam vizionara često mogu nadjačati početno nepovjerenje onih kojima je vizija usmjerena. Mnogi tradicionalni proizvođači vjeruju kako je jedan od osnovnih ljudskih poriva sadržan u „imati“; žudim imati ovo ili ono, želim kupiti, hoću biti vlasnikom. No, pritom mnogi ponuđači uopće ne pitaju potrošače žele li oni doista biti vlasnicima imovine, ili žele iskustvo korištenja imovine – a to je ipak nešto drugo.

Postoje brojne vrste imovine (osobito u potrošačkom društvu) kojih se čovjek brzo zasiti, ili koje nam nakon kratkog vremena više ne trebaju. Kupljene su i nakon što se iscrpilo iskustvo korištenja ta je roba izgubila svoj početni magnetizam. Draž ishlapi, potroši se. Uostalom, zato se potrošačka ekonomija zove kako se zove. Ekonomija dijeljenja nastoji kreirati modele višekratnog korištenja imovine. Imam bušilicu koju rijetko koristim. Imam kauč na kojemu netko može prespavati dvije do tri noći. Imam naušnice koje nisu za svaki dan, već za svečane prigode. Zašto ne bismo podijelili jedni s drugima ono što možemo? No, ekonomija dijeljenja ne staje kod materijalne imovine. Uostalom, možda nema svatko imovinu koju bi mogao (i htio) dijeliti, ali zasigurno ima nekakav talent, znanje, vještinu, odnosno vrijeme. Mogao bi dati svoje vrijeme (pokositi travu, oprati auto, dati instrukcije osnovnoškolcu iz matematike, popraviti nešto, pričuvati dijete, prevesti na engleski,..) u zamjenu za, recimo dva sata korištenja bušilice.

Zaobilazeći klasične ekonomske institucije ekonomija dijeljenja stavlja u međuodnos ponudu i potražnju za vremenom, uslugama i imovinom na principima suradnje, solidarnosti i uzajamnosti. Interesantna je i stoga što se temelji na slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Ne zahtijeva početak od nule ni velebnu revoluciju, već traži ono što je moguće i izvedivo u sadašnjoj situaciji. Odustaje od čekanja i oslanjanja na pomoć države i njenih institucija, koje su skupe, izrazito trome i neučinkovite u rješavanju najvažnijih pitanja današnjice (radna mjesta, održiva ekonomija, itd.). Zagovara slobodu individue koja će na tržištu, mehanizmima ponude i potražnje pronaći zadovoljenje svojih potreba. Oslanja se na kreativni poduzetnički duh pojedinaca, a ne na intervenciju države i centralistički planirano blagostanje (koje nikako da stigne, ali se u međuvremenu pozapošljava cijela stranka). Prepušta korisnicima da sami kreiraju sadržaj usluge, i pritom koristi najsuvremeniju tehnologiju, dostupnu gotovo svima. Stvara nove oblike potražnje, nove oblike ekonomije koji prije nisu postojali; utoliko se ne govori toliko o transformaciji postojećeg, već o nečemu sasvim novome.

Ekonomija dijeljenja znak je vremena u kojemu su se stvorili idealni uvjeti za nov, svjež način razmišljanja o vlasništvu. Postoji više čimbenika koji su potakli bujanje ovog modela.

Prvo, godine 2008. dogodio se opći ekonomski slom uslijed kojega su se raspale klasične ideje o kapitalizmu koji nevidljivom rukom vodi ka dobrobiti većine. Promijenio se opći način promatranja dominirajućeg ekonomskog sustava. Izlizana parola „kapitalizam nije savršen sustav, ali je najbolji kojega poznajemo“ više ne zadovoljava. Postala je izlika za inerciju i pasivnost, za zadržavanje postojećeg sustava odnosa. Siromaštvo, nezaposlenost, prezaduženost; s druge strane u rukama šačice neopisivo bogatstvo… Trenutno je stanje i neizdrživo i neodrživo. Nastalo je kolektivno otrježnjenje i omasovljenje nepovjerenja u moderni potrošački kapitalizam. Stoga mnogi traže nove modele funkcioniranja ekonomije i groze se postojećeg financijskog sustava, koji je i nakon financijske krize u biti ostao potpuno isti. Potrošačka ekonomija, postalo je i vrapcima jasno, isprazan je ekonomski i društveni model. Štoviše, destruktivan.

Drugo, razvoj tehnologije učinio je donedavno utopijske, nezamislive ideje mogućima, ostvarivima. Prekjučer nitko nije imao Internet. Neki su imali računalo koje zauzima pola stola. Jučer nitko nije imao mobitel. A danas je posve normalno u džepu imati „pametni“ mobitel koji je zapravo mini-računalo neprestano spojeno na super-brzi Internet.

Mobiteli su sve samo ne luksuz razvijenog svijeta. Ovi uređaji nalaze se u većini džepova svih ljudi koji se upravo nalaze na licu zemlje (vidjeti tablicu). Tehnološki razvoj ovih uređaja kreće se od „klasičnih“ mobitela prema „pametnima“, koji su spojeni na Internet, opremljeni GPS (i drugim) senzorima i različitim aplikacijama. Ako već sada većina ljudi na svijetu ima mobitel, pitanje je trenutka kada će se većina prebaciti na „pametne“ uređaje, što će mogućnost umrežavanja, povezivanja i međuljudske suradnje podići na sasvim novu razinu. Ovu povijesnu priliku ne treba propustiti!

Mogućnosti ovih uređaja su vrlo velike, i oni mnogim ljudima doista mijenjaju način svakodnevnog života. Brojni će reći da se radi o promjenama, ali ne nabolje. Istina je da tehnologija ne mari za postojeće odnose u društvu; ona prvo otvori vrata pa tek potom pokuca. No, kao i svaki alat, tehnologija dobiva svoj smisao tek u rukama korisnika. I nož i mobitel mogu se koristiti i kao sredstva ozljeđivanja, i kao izvanredno korisne alatke – na čovjeku je što će s njima učiniti. Zašto ne pokušati oblikovati ovu sirovu glinu u nešto korisno, funkcionalno i ispunjujuće? Zar se digitalna ekonomija iscrpljuje u web-pornografiji? Tehnologija i Internet nude nevjerojatno inovativna arhitektonska rješenja, a na korisnicima je što će s njima izgraditi. Osim što omogućuje inteligentno povezivanje mnoštva u urbanim sredinama (i ne samo ondje), Internet nudi povećanje obujma iskoristivosti (skaliranje) dobrih ideja na bitno višu razinu, i to po niskoj cijeni. Tehnologija omogućava učinkovitije povezivanje ponude i potražnje, odnosno povezivanje osoba koje se na klasičnim tržištima teško ili nikako mogu povezati. Jednostavnije okrupnjavanje i grupiranje korisnika vidljivo je već sad i u Hrvatskoj u konceptu grupne kupovine, putem koje kupci ostvaruju značajne popuste (Crno jaje, Kolektiva, Kupi me, Ponuda dana, itd.).

O Internetu se mogu pisati vagoni rečenica, no ovdje je bitno istaknuti sljedeće: Internet je pokazao svoju pozitivnu stranu u pospješivanju ideje dijeljenja. To je medij putem kojega se besplatno dijele ne samo samodopadni i pozerski „selfiji“, već i informacije, umjetnost (glazba, fotografije, filmovi,…), ideje i patenti. Doduše, neki modaliteti toga dijeljenja prelaze granicu dobrog ukusa, ili su čak u suprotnosti sa zakonima koji su trenutno na snazi (dijeljenje piratskog sadržaja). Pa ipak, valja uočiti ovaj fenomen: svijest Internet-generacije izgrađena je na principima dijeljenja i solidarnosti. Mladi su (neizravno) odgojeni i oblikovani za dijeljenje, i skloniji su dijeliti svoje s drugima nego što su to bili njihovi roditelji, bake i djedovi. Nije da su prethodne generacije bile posesivne, nego je svijet drugačije funkcionirao, drugačiji su bili prioriteti (npr. zemlja i stoka su bili blago, a baka je odrasla bez struje i udala se za čovjeka kojega nije vidjela prije vjenčanja – i to je bilo sasvim normalno). Nije postojao način putem kojega bi se s osobom tisuću kilometara udaljenom u nekoliko sekundi besplatno mogla podijeliti npr. knjiga. Novijim generacijama važnije je imati iskustvo, dojam, osjećaj (i onda podijeliti ih s prijateljima), nego imati robu. Dakle, prioritet nije toliko imati, biti vlasnikom, koliko iskusiti. Golem potencijal koji leži u ovakvu mentalitetu klasična potrošačka ekonomija ne zna (ili čak ne želi) iskoristiti.

Treći znak vremena odnosi se na otuđenje suvremenoga čovjeka koji se u posljednjim desetljećima izrazito osamio, udaljio od duhovnosti, i privrgao egoističnom materijalizmu. U takvu svijetu čovjek nije sretan, ni duže vremena zadovoljan. Traži načine kako ispuniti svoj dan sa prijateljima, zajednicom, društvom; kako se približiti susjedu u stanu preko puta, a kojemu ne zna ime. Žudi za smislenim poslom. Želi nova, iskrena iskustva međuljudskih odnosa. Ima duboku potrebu za zajedništvom koje oplemenjuje, ispunjava dušu. Hoće ono što novac ne može kupiti. Vrednuje ljudskost, živoga čovjeka, a ne hladne globalne korporacije. Uočava kako je dijeljenje i zabavno i praktično, i možda više od svega, otvara put bližnjemu.

Četvrto, suvremena ekonomska kriza pokazuje kako duboka nezaposlenost nije prolazna, privremena neravnoteža u potrošačkoj ekonomiji, već dio njena karaktera. Tvornice – i ako se uopće otvaraju – su maksimalno automatizirane. Investicije – i kada se događaju – najčešće ne ciljaju na trajno zaposlenje većeg broja ljudi. Osobito su pogođeni mladi; oni koji su u naponu snage i koji bi mogli dati toliko toga. Prepušteni sami sebi, vični i skloni suvremenoj tehnologiji i modernim rješenjima, kroz ekonomiju dijeljenja sami pronalaze donedavno nepostojeće poslove, bar privremene.

Ekonomija dijeljenja obuhvaća navedene znakove vremena, i pokušava ih obuhvatiti u novom modelu uporabe imovine, vremena, znanja i vještina. Ona još nije zaokružen i razrađen koncept; razvija se. Ne postoji opće-prihvaćena definicija (sinonimi za ekonomiju dijeljenja su kolaborativna ekonomija, ili mesh – mreža). Kao i brojni drugi socio-ekonomski eksperimenti, nudi povijesnu priliku za zaokret, ali nije izvjesno hoće li u tome uspjeti, ili će se za dvadesetak godina pričati o još jednoj ishlapjeloj idealističkoj tlapnji. No, tko je prije dvadeset godina vjerovao da će osobe koje su rođene i odrasle pod petrolejkom, bez struje, danas suvereno koristiti modernu tehnologiju i nositi u džepu „bežični telegraf“ veličine dlana? Tko je prekjučer očekivao da će bake danas gasiti zvuk na mobitelu prije mise? A tko još iskreno vjeruje da rast potrošnje vodi ka općem prosperitetu većine i da više imovine znači više sreće? Stare, stoljetne paradigme nestaju u tren. Kolaborativna ekonomija, princip otvorenog pristupa (open-source), društveno odgovorno poduzetništvo – sve su to izrazi koji se uklapaju u ekonomiju dijeljenja. Jesu li to neo-hipijevska sanjarenja tehno-generacije? Teško je sa sigurnošću reći, možda čak i jesu. No, lijepo je znati kako raste val onih koji se aktivno suprotstavljaju glavnoj struji, utopljenoj u propagandu konzumerističkog stroja koji hipnotizira neprestanim i sveprisutnim pozivom „ne misli – kupuj“. Doista, inspirira i raduje širenje stava da se jedino povezivanjem, umrežavanjem, suradnjom i dijeljenjem mogu riješiti gorući problemi sadašnjice.

Još „u pelenama“, ekonomija dijeljenja je u potrazi za svojim identitetom. Mogla bi učiniti mnogo ukoliko svlada prepreke na putu. Naime, neke vrste imovine ne mogu se jednostavno dijeliti. Također, postoje specijalizirana znanja, stečena nakon dugih godina učenja, koja je teško razmjenjivati u realnim omjerima za druge usluge, ili uporabu imovine. Jasno, sat liječnika ne može vrijediti jednako kao i sat dadilje. Možda najvažnije, u dijeljenju nas sprječava potrošački mentalitet sazdan na pojmu vlasništva. Ima ih kao blata koji žive od postojeće ekonomije, i kojima ne odgovara zaokret. A tu je i onaj koji živi duboko u ljudskom karakteru, izrazito vidljiv u male djece, koji voli vikati: moje! Ne dam! Jedna sorta ljudi vjerojatno nikada neće pristati na dijeljenje svoga, i uvijek će im biti problem nešto dati u zajedništvo. Bilo kako bilo, bit će zanimljivo promatrati razvoj ovakve ekonomije, osobito kad zađe u pubertet. On je sve samo ne dosadan. No, ako se zadovolji samo malenim pomacima možda zauvijek ostane u infantilnoj fazi.

Eko-kvaliteta

Ekonomija dijeljenja ima moćno ekološko opravdanje. Potrošačko društvo obasipa robom koja se upotrijebi svega nekoliko puta i koja prebrzo završi u otpadu. Nisu li bregovi smeća, ta impozantna brda u blizini većih gradova, jezoviti divovi koji upozoravaju na neodrživost nerazumne potrošnje?

Dijeljenjem stvari koje su u funkciji, ali koje se više ne koriste (ili se ne koriste intenzivno) smanjuje se pritisak na prirodni okoliš i osigurava se da svaka vrsta imovine zaživi u mjeri punog potencijala – sve dok funkcionira. Oskudni resursi postaju dijeljeni resursi. Svud oko nas postoji imovina čiji su potencijali neiskorišteni, zaključani pod lokotom posesivnog. U ekonomiji dijeljenja proizvođači su motivirani kreirati proizvode koji će duže biti funkcionalni, i usmjereni su u dizajn i razvoj trajnijih proizvoda. Iskustvo rada s kvalitetnom robom bi se umnožavalo: samo jednim artiklom proizvođač bi mogao ostaviti izvrstan dojam na više različitih osoba koje su koristile taj artikl, a ne samo na jednog kupca. Jednako bi se multiplicirala i loša iskustva, pa bi na tržištu prosperirali oni koji doista čine korisnike zadovoljnima. Jer, vlasništvo je u principu sekundarno, primarna je uporaba, funkcija. Ako tko želi objesiti sliku, treba mu čekić radi njegove funkcije, a ne zato što se želi osjećati ponosnim vlasnikom čekića. Već u sljedećem trenutku ovaj alat može zadovoljiti nečije tuđe potrebe, umjesto da skuplja prašinu u podrumu.

Banke vremena

„Banka vremena“ je sustav ponude i potražnje rada, odnosno usluga, u kojemu platežno sredstvo nije novac, već je jedina valuta vrijeme. Banke vremena (ili burze vremena) zaživjele su u preko 30 država svijeta. Lako ih je uklopiti u ekonomiju dijeljenja: u zajednici se međusobno dijele talenti, znanja i vještine. Primjerice, član banke vremena „zaradi“ jedan sat vremena tako što obavi kupovinu i dostavu nekoj starijoj osobi. Potom taj sat vremena može „potrošiti“ tako što će njime platiti sat čuvanja svoje djece. Svaka osoba ima vrijednost, i svatko može nešto dati u zajedništvo. Izražen je princip uzajamnosti, odnosno reciprociteta (dobro se dobrim vraća). Dijeljenjem vremena stvaraju se stvarni, dublji međuljudski odnosi u društvu, i vrijedna iskustva koja oplemenjuju. Ponovno se izgrađuje povjerenje i fina socijalna struktura zajednice, osobito ondje gdje je država zakazala sa svojim socijalnim programima.

U Hrvatskoj je pokrenuto nekoliko banki vremena (Pula, Rijeka, Zagreb,…). Izazov razvoja i širenja ovoga koncepta leži u organizacijskim troškovima, koji se – premda niski – moraju podmirivati ako sustav namjerava opstati. Također, u manjim zajednicama teže je formirati širok spektar usluga koje se mogu konzumirati putem banke vremena. Stoga se ovi sustavi katkad svedu na volonterske centre, što jesu hvale vrijedni pothvati, ali ne uspijevaju obuhvatiti sve ono što mogu banke vremena.

Vizija budućnosti

Jeremy Rifkin, utjecajni američki ekonomist i sociolog, u svojoj novoj knjizi „Društvo u kojem je granični trošak jednak nuli“ (New York Times, 2014.) identificira trendove u suvremenoj ekonomiji u kojoj strojevi sve više zamjenjuju ljude. Ti strojevi više nisu željezne, mehaničke naprave iz doba industrijske revolucije, već umreženi, tehnološki sofisticirani uređaji koji međusobno komuniciraju. Rifkin smatra kako dolazi doba u kojemu će granični trošak (odnosno trošak proizvodnje dodatne jedinice proizvoda) pasti na nulu uslijed pritiska konkurencije i povećanja produktivnosti i učinkovitosti. Opisuje kako Internet povezuje sve i svakoga, i kako se milijarde senzora ugrađuju u domove, urede, uređaje, vozila, proizvodne linije, logističke mreže, pa i ljude. Opadajući troškovi proizvodnje imaju dalekosežne posljedice na društvo, te milijuni ljudi već sada dijele svoja saznanja i surađuju u stvaranju novih proizvoda i usluga po relativno niskim troškovima. Za primjer uzima tehnologiju trodimenzionalnog ispisa.

Suradnja i dijeljenje obuhvaća i domenu investiranja, gdje se ideje za nove proizvode, poslove ili usluge financiraju putem specijaliziranih Internet servisa. U tom svijetu, ističe Rifkin, socijalni kapital je jednako važan kao financijski kapital, pristup je važniji od vlasništva, održivost je nadređena konzumerizmu, a suradnja istiskuje konkurentsko nadmetanje. „Nastaje ekonomski sudar između kapitalista i onih koji se priklanjaju suradnji, a to je manifestacija kulturalnog konflikta koji će redefinirati prirodu razvoja civilizacije u godinama koje dolaze. Ako postoji opća tema koja opisuje kulturalni konflikt koji upravo nastaje, to je monopolizacija protiv demokratizacije svega“ – piše Rifkin.

3D pisač i dijeljenje ideja

Trodimenzionalni pisač je uređaj koji izrađuje trodimenzionalni objekt bilo kojeg oblika koristeći računalni nacrt ili model. 3D ispis omogućuje kućnu proizvodnju složenih predmeta po relativno niskim cijenama. Mnogi inženjeri besplatno dijele svoje 3D modele putem Interneta. Primjerice, netko je stavio na Internet i podijelio sa svijetom svoj nacrt za izradu protetičke ruke. Jedan otac, imenom Paul McCarthy, preuzeo ga je za svog 12-godišnjeg sina Leona, rođenog bez šake. Koristeći školski 3D printer sam je sinu izradio protezu. Trošak je bio oko 10 dolara. Cijene proteza inače idu i do više desetaka tisuća dolara.

Općenito uzevši, pokret otvorenog pristupa intelektualnom vlasništvu (open-source) sve je rašireniji, ne samo u domeni računalne tehnologije. Tako je prije par mjeseci tvrtka Tesla – najveći svjetski proizvođač električnih automobila – sve svoje patente javno objavila i odrekla se ekskluzivnih prava korištenja patenata koje je sama razvila. Sve se više ekonomista zalaže za liberalizaciju intelektualnog vlasništva, argumentirajući kako dijeljenje znanja umnožava znanje, a ne zaključavanje ideja iza ograda pravnih ugovora. Dijeljenje unaprjeđuje produktivnost i inovativnost; nove ideje brže nastaju, a postojeće se brže unaprjeđuju. Patenti koče i usporavaju napredak, te potiču monopolizaciju (Boldrin, Levine: The Case Against Patents, 2012.).

Dijeljenje i/ili iznajmljivanje?

Osnovni princip dijeljenja je uzajamnost; ulaskom u ekonomiju dijeljenja osoba dijeli vlastito, ali zauzvrat ima pravo koristiti i tuđe. Dakle, dijeljenje je dvosmjerno, inače bi se radilo o iskorištavanju. Pod ekonomiju dijeljenja često se svrstavaju i kompanije koje organiziraju korištenje imovine ili usluga uz naplatu, odnosno putem kojih korisnici mogu zarađivati dijeleći svoje stvari i vrijeme. Iako bi se moglo reći kako nema govora o dijeljenju ako se za korištenje imovine (i/ili vremena) mora platiti, najčešće se radi o relativno malim iznosima, bitno manjima nego što su to uobičajene cijene korištenja automobila, dostave, smještaja, itd. Oni su često neophodni kako bi se pokrili troškovi sustava i amortizacije. Druga bitna osobina jest da tvrtka koja organizira sustav dijeljenja ne ulaže vlastitu imovinu, već se korisnici sami prijavljuju i dijele svoju imovinu (uz naknadu ili bez nje) unutar sustava. Također, bitna razlika između dijeljenja npr. automobila i klasičnog iznajmljivanja auta jest u direktnoj komunikaciji s vlasnikom. Auto više nije dio imovine neke otuđene, bezlične korporativne bilance, već se po njega dolazi u vlasnikov dom, što je bitno drugačije iskustvo.

Tko, što, gdje dijeli

Postoji mnoštvo Internet servisa koji promoviraju ekonomiju dijeljenja i koji održavaju aplikacije za mobilne uređaje putem kojih se tržište širi. Evo kraće liste nekih popularnijih iz inozemstva, uz domenu kojom se bave:

  • Air BnB – prenoćište, boravak;
  • easy Car Club – razmjena automobila;
  • Instacart – kupovina i dostava namirnica;
  • Lending Club – direktno kreditiranje, mimo tradicionalnog financijskog sustava;
  • Liquid Space – korištenje uredskog prostora, odnosno radnog prostora (ne dugoročno, čak i na samo sat vremena);
  • Park At My House – parking mjesta; osobe dijele s drugima svoj kolni prilaz, garažu ili drugo parking mjesto;
  • Postmates – dostava,
  • Rentez-vous – dizajnerska odjeća (usmjeren ženama, temelji se na iskustvu da velik dio žena nije zadovoljan svojom garderobom, te da u ormaru često ima nešto što ne nosi);
  • Task Rabbit – sitni kućanski poslovi;
  • Uber – prijevoz osoba, itd.

„Dijeljenje“ s lopovima

Imajući na umu balkanski mentalitet, prvo pitanje u ovim krajevima zasigurno je kako se osigurati od krađe, odnosno kako dijeliti a ne biti prevaren? Povjerenje je glavna valuta u ekonomiji dijeljenja. Bogatstvo koje čovjek prikuplja naziva se reputacija. Svaki servis ima rejting sustav u kojemu korisnici ocjenjuju, kritiziraju i hvale jedni druge. Stoga, korisnik unaprijed može pogledati ocjene potencijalnog budućeg suradnika, pa će – ukoliko vidi da ovaj ima povijest lošeg ponašanja – najvjerojatnije odlučiti ne stupiti s njime u kontakt.

Rejting sustavi se umrežavaju i ujedinjuju (npr. TrustCloud), pa je nedolično ponašanje u jednom sustavu dijeljenja vidljivo i u drugom. Kao što u klasičnom financijskom sustavu postoje sustavi kreditnog bodovanja (credit-scoring) u kojemu se vrednuje financijska urednost zajmoprimca, tako se i u ekonomiji dijeljenja razvijaju modeli koji prikupljaju i agregiraju recenzije i ponuđača i potraživača. Na ovaj način uredno ponašanje transformira se u online-reputaciju, koja postaje investicijski kapital nove ekonomije.

Vlast većini!

Kolaborativna ekonomija probija svoj put ne samo u ponudi i potražnji usluga, već i u financijama (crowdfunding, mikrofinanciranje), obrazovanju (MOOC – masovni obrazovni programi) i drugdje. Jedan od temeljnih stupova kolaborativne ekonomije je demokratizacija – produbljenje utjecaja pojedinaca na sustav, i stvaranje učinkovitijih alata koji omogućuju sudjelovanje većeg broja ljudi u odlukama koje utječu na njihove živote. Suvremeni zapadni čovjek živi u političkom sustavu koji se formalno zove demokracijom, ali često smatra kako nema stvarnog utjecaja ni na politički sustav (što se odražava u sve većem broju onih koji uopće ne izlaze na izbore), ni na ekonomski sustav (što se odražava u sve većoj nejednakosti između manjine koja gomila i umnožava bogatstvo, i većine koja sve više napučuje zavode za zapošljavanje). Kolaborativna ekonomija, kao što joj i ime govori, naglašava sudjelovanje i suradnju, i traži modele participacije. Jer, nestalo je povjerenja u institucije – u državu, vlast, banke, globalne korporacije. Udaljile su se i otuđile od krajnjih korisnika, i ogrezle u korupciji. Ne nalazeći ih u birokratiziranim, bezličnim institucijama, sve je više onih koji traže iskustvo bliskosti i osobnosti u neposrednim međuljudskim odnosima. Povjerenje se u ekonomiji dijeljenja izgrađuje u bazi, u iskustvu susreta dvoje ljudi, a to nije tek kozmetička, već sustavna razlika između stare i nove ekonomije.

Danas mlad, sutra star

Neki smatraju da u budućnosti upravo u modelima ekonomije dijeljenja treba tražiti načine zbrinjavanja buduće starije populacije. Čovjek sve dulje živi, a država se ni približno više nije u stanju brinuti za dostojanstvenu treću dob. Buduće generacije umirovljenika, odrasle uz Facebook i „pametne“ mobitele, možda će svoje blagostanje moći pronaći samo u ekonomiji dijeljenja.

EU je za

Europsko ekonomsko i socijalno povjerenstvo (European Economic and Social Committee), savjetodavno tijelo Europske unije, donijelo je početkom 2014. dokument kojim se promiče ekonomija dijeljenja, odnosno kolaborativna potrošnja. Ondje se navodi kako potrošači kupuju robu koju ne koriste dovoljno kako bi se opravdala njena cijena, te da se dijeljenjem stvara alternativa hiper-potrošnji i nejednakostima koje ona stvara. Ističu se prednosti manje potrošnje prirodnih resursa, niže emisije CO2, i povećanja trajnosti proizvoda.

BROJKE:

  • 431 milijun USD

Investirano 2013. g. u SAD-u u poduzeća koja se bave ekonomijom dijeljenja

  • 4 milijuna

Osobe koje su koristile AirBnB – servis za dijeljenje smještaja – u 2013. g.

  • 64%

Odrasle osobe u Velikoj Britaniji koje na neki način sudjeluju u ekonomiji dijeljenja

  • 25%

Dosadašnja godišnja stopa rasta poduzeća koja se temelje na ekonomiji dijeljenja u SAD-u

  • 676,3%

Stopa rasta korisnika Interneta u svijetu od 2000. do 2014. god.

  • 75% do 2025. god.

Udio osoba koje su rođene nakon 2000. godine u ukupnom svjetskom broju zaposlenih.

  • 13 minuta

U kućanstvima SAD-u nalazi se ukupno oko 80 milijuna bušilica. Svaka od njih se u cijelom svom životnom vijeku koristi u prosjeku ukupno 13 minuta.

  • 1 sat

Prosječni se automobil koristi oko jedan sat dnevno; 23 sata samo stoji parkiran.

Broj pretplata na mobilni telefon, na 100 ljudi (2013. god.). Uključuje pre-paid (bonovi) i post-paid (pretplata) korisnike. Izvor: Svjetska banka.

Afganistan

70

BiH

91

Francuska

98

Namibija

110

Hrvatska

115

Danska

127

Bugarska

145

Finska

172

Gabon

215

 

 

Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja 9/2014.

3 misli o “Ekonomija dijeljenja”

  1. “Četvrto, suvremena ekonomska kriza pokazuje kako duboka nezaposlenost nije prolazna, privremena neravnoteža u potrošačkoj ekonomiji, već dio njena karaktera. ”
    SAD kao prijemjer kapitalističke neoliberalne ekonomije ima nezaposlenost manju od 7%, Australija 6%, Svicarska 2-3 %. Samo u onim zemljama gdje tržište nije slobnodno, tj. ograničeno je jakom državnom regulativom kao u EU, duboka nezaposlenost je neprolazni fenomen. Zaključno: naš državni kapitalizam je problem, a ne slobodno tržište.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *