“Ljudi se fokusiraju na uzore.
Učinkovitije je naći anti-uzore, osobe kojima ne želiš nalikovati kad odrasteš.“
„Globalizacija je stvorila tu međupovezanu krhkost.
Nikad u povijesti svemira otkazivanje božićne kupovine u New Yorku nije imalo za posljedicu otkaze u Kini.“
N. N. Taleb
Online nastava je sve što student i nastavnik mogu poželjeti. To je vrh špica obrazovnog procesa. Himalaja. Evo i prekrasnog dokaza koji prekrasno oslikava prekrasnu situaciju u kojoj se svi nalazimo.
Student prati online nastavu, točnije odgledava prethodno snimljena predavanja profesora, i imavši nekakvo pitanje (nevjerojatno, ali istinito) odluči mu poslati e-mail.
Tražeći njegovu adresu pronađe da je prof umro prije dvije godine.
To nije spriječilo fakultet da stavi njegovo ime u popis nositelja/izvođača predmeta, i da pritom uopće ne obavijesti studente da im se profesor obraća s onoga svijeta.
Isto kao što profesori ne znaju ima li ikoga s one strane kamere, ni studenti ne znaju ocjenjuju li njihove online ispite pokojni profesori, njihovi živući asistenti, ili možda tete spremačice.
Brine me samo kad se ordinacije prime doktori medicine koji su studirali online…
Ne mogu reći da sam bio šokiran, jer s godinama šokiranje ide sve teže, ali sam se stvarno zamislio kad sam čuo da neki pacijenti koji umiru od covida do samog kraja ne žele priznati da covid postoji. Ljuti su na sestre i liječnike jer im lažu. I naposljetku umru od covida odbijajući vjerovati da postoji koronavirus. „Svi im lažu“, mediji, doktori, političari. Misle da imaju rak pluća ili nešto treće. To ukazuje na nešto bitno: pojedinci su spremni umrijeti braneći svoju teoriju zavjere, i nikad i ništa ih neće razuvjeriti. Ako su spremni umrijeti, vjerojatno su spremni i ginuti za „istinu“ – za svoju teoriju istine. Ako su spremni ginuti, onda oružani sukobi nisu nemogući, osobito u državi poput SAD-a gdje su premnogi naoružani do zuba. Ali i ondje gdje nisu naoružani, recimo u Njemačkoj, i ondje su se spremni sukobiti za svoja uvjerenja.
Zašto su teorije zavjere takve da su ljudi spremni čak i umrijeti za njih?
Zato što svaka od njih ima nešto istinito u sebi. Nijedna nije potpuna bajka. Svaka polazi od dokazane, znane istine, od onoga što znamo da nije zavjera. Nije zavjera da postoje obavještajne službe koje šire propagandu, pa i laži. Nije zavjera da postoje velike korporacije koje promiču samo znanstvena istraživanja koja njima idu u korist. Nije zavjera da šačica bogatih ima daleko veći utjecaj na politiku i vođenje svijeta nego golema većina onih koji nemaju bogatstvo. Nije zavjera da ti bogati kroje zakone i propise sebi u korist putem lobiranja, legalno, ali i korupcijom. Nije zavjera da ti bogati imaju daleko veći utjecaj na medije od ostalih. Nije zavjera da eksperti – znanstvenici – skoro nikad nisu 100% sigurni u svoju ekspertizu, i da se često dogodi da su u krivu. Sve to stoji, i snažan je magnet za drugi, važniji dio teorija zavjere, a to je nadopunjavanje praznina u znanju fantazijama, prečicama, logičkim pogreškama i naknadnom pameću.
Upecavši se na dio istine zavjeraši popunjavaju svoje privatno neznanje (ono što oni sami ne znaju i/ili ne razumiju) i opće neznanje (ono što nitko u svijetu ne zna, bar ne sa sigurnošću) mogućim, obično nečim što izaziva strah, nelagodu. (Nijedna teorija zavjere nije vedra, komična, zabavna – sve one potiču strahove i rastu na njima.) Suočeni s golemom kompleksnošću svemira u kojem ima nebrojeno mnogo međuzavisnosti i povratnih veza oni odbacuju složenost jer ju je teško pojmiti i nemoguće objasniti. Kaos im je nemoguć. Ne mogu podnijeti da je klupko nerazmrsivo. Zavjeraši kuže stvari, njima je stvar jednostavna. Imaju nit. Oni odbacuju mogućnost slučajnih, nasumičnih pojava i događaja. Ne samo da ono što je bilo prije sto posto uzrokuje ono što je bilo poslije, nego su i simultani događaji uglavnom vezani jedan uz drugog. U trenutku kad je pao putnički avion, predsjednik Francuske je potpisao zakon o X? Nije to slučajno. Ne može biti. Zavjeraši su najveći korisnici logičkih pogreški. Ako ne postoji dokaz za X, to nije dokaz nepostojanja X, smatraju oni. Oni imaju neko „znanje“, neku konstrukciju, i kao takvi ispred su ostalih koji znanje nemaju; oni imaju bar nešto. Ne nude dokaze nego od drugih zahtijevaju dokaze za suprotno.
Postoji jedna “zakonitost”: daleko, daleko je teže pobiti teoriju nego ju postaviti. Teoretičari zavjere imaju teoriju. Nije nužno na njima da ju dokazuju. Njima je ona logična, jer im se čini logičnom. Ja trebam dokazati da su oni u krivu, jer ja teoriju nemam. Ja kažem da ne znam, oni kažu da znaju. Oni vjeruju da ako ne postoji dokaz da su u krivu, to je dokaz da su u pravu. I kad nemaju dokaze mogu uzeti dijelove istine, u nju uplesti štogod hoće, i stvoriti dokaze.
Nikakav to ne bi bio problem da čovjek svoje strahove i fantazmagorije drži u svojoj glavi, u svojoj kući, ali internet je omogućio da svaki čovjek s tipkovnicom ima platformu širiti svoje „znanje“. Čovjek koji je na webu upravo pročitao jedan članak o temi o kojoj do jučer nije znao ama baš ništa samouvjereno nastupa na društvenim mrežama i drugdje kao stručnjak i suprotstavlja se vojsci znanstvenika koji su cijeli svoj radni vijek i karijeru posvetili proučavanju te teme. On zna bolje, što oni znaju!
I to je još dobro, sve dok nije spreman ginuti za svoju teoriju. E, to je već za zamisliti se.
P. S.
Inače, najviše se volim zabaviti s teoretičarima zavjere računajući na paranoju koja je uvijek tu negdje. Kad zavjeraši kažu da “oni” – tko god to bio – žele da mi mislimo jedno, a ustvari je drugo, pitam: a je li moguće da neki treći zapravo kroz ovu teoriju zavjere žele da mi odbacimo mainstream i mislimo da je zavjera istinita, iako je istina nešto sasvim treće?
Može i dalje: je li moguće da neki četvrti žele da mi mislimo da neki treći žele da mi mislimo da je istina nešto drugo, a ne mainstream?
Može i dalje, ali neću.
🙂