„Prijave poreza na dohodak su najmaštovitija fikcija koja se danas piše.“
Herman Wouk (1915 – 2019), američki pisac
„Uvijek postoji netko tko je preplaćen, a premalo poreza plaća –
i to je uvijek netko drugi.“
Cullen Hightower (1923 – 2008), američki pisac
U vrijeme obilježavanja vukovarskog pogroma i larme oko povorke jedna starovječna mudrost pada na um: možda je najbolje mjerilo domoljublja svota novca uplaćenog u blagajnu domovine; svakako to nije kvadratura zastave ili iznos decibela pri pjevanju himne. No, plaćanje poreza nikad nije bilo popularno, i teško da će to ikada postati, a izmaštavanje isprika za eskiviranje erara i kuknjava mudrijaša imaju navijače koji su uvijek vjerni.
Porezna je uprava početkom studenog objavila ovogodišnji popis najvećih poreznih dužnika, premda se čini da on ne ispunjava u potpunosti svoju funkciju – mnogi su na listi već niz godina i ne mori ih sram. Ni najmanje. Vragolani su još i vrckavi. Suma koju duguju državi, točnije svojim sunarodnjacima koji imaju ime i prezime, porasla je u proteklih godinu dana za 15%, na 1,3 milijarde eura. Jedno je vrijeme kolala teorija da, budući da nisu imali svoju vlastitu državu, i nameti su vazda odlazili u neke blagajne van Hrvatske, Hrvati nemaju navadu plaćanja poreza. Stoga je u narodnu (ne)kulturu utkano da je najveća faca onaj tko je najviše prevario (onu tamo tuđu) državu. Bila ispravna ili ne, u zadnjih tridesetak godina ta je teorija morala već ispariti. Postoji najmanje 1,3 milijarde razloga za to.
Velik dio poreznih vragolana nikad ne bi ukrali sto eura iz novčanika školske učiteljice svoga djeteta, iz ladice medicinske sestre koja njeguje njihove roditelje, ili iz džepa vojnika koji guli stražu na granici. Upravo ta depersonaliziranost, razjedinjenost od izravnih posljedica čina, distanciranost od izravno oštećenih, čini evaziju tako raširenom. Zajednički je bazen toliko golem da nitko neće primijetiti ako samo ja ne doprinesem njegovu punjenju. Ali mnogi „samo ja“ – „samo ja“ – „samo ja“, i gle čuda – u bazenu vode ima jedva do pupka.
Naravno, kad vode u bazenu nema nastaje sto problema, jer oskudica resursa među ribama stvara neprijatelje. Kad je jato bogato nitko nema ni volje, ni želje, ni potrebe ratovati. Iako se čini da je između vrckave jadranske srdele i oceanskih kitova velik jaz, isti je mentalitet u igri, jer tko nije vjeran u malom nije ni u velikom. A oceanski kitovi – globalni porezni neplatiše – spleli su si takve proreze u regulativi da im nije problem plivati kroz mrežu iako imaju masu i više milijardi dolara. Zapravo, što su masniji (čitaj bogatiji), to im je lakše provući se kroz proreze, jer su si sami pisali poreznu regulativu po svojoj mjeri. Onaj tko ima može financirati izborne kampanje i lobiste, a onda ovi potom skroje i spletu mrežu po mjerama naručitelja. Tako se nađemo u situaciji da ovih dana u svjetskim medijima stoje naslovi poput „milijarderi bi trebali plaćati minimalne poreze“. Čitatelj se zapita – kako sad to „minimalne“?! Odgonetka je u tome što sad ne plaćaju ništa (ili skoro pa ništa), pa bi skok na plaćanje minimalca već bio senzacija.
***
Prije koji tjedan objavljen je novi godišnji izvještaj Poreznog opservatorija Europske unije o poreznoj evaziji u svijetu. Ovaj je nezavisni istraživački laboratorij dio Pariške škole ekonomije, a ima za cilj doprinijeti razvoju znanja i stvaranju novih konkretnih prijedloga za rješavanje problema poreza i nejednakosti u 21. stoljeću. Objavljuju razne publikacije, među njima i godišnje izvještaje o poreznoj evaziji, a na aktualnom elaboratu radilo je preko stotinu znanstvenika iz cijeloga svijeta, uz participaciju poreznih vlasti.
Joseph Stiglitz, američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade, upozorio je u predgovoru izvještaja da nepravedno oporezivanje predstavlja jasan rizik za demokraciju: „Ako građani ne vjeruju da svatko plaća svoj pravedan dio poreza – a pogotovo ako vide bogataše i bogate korporacije da ne plaćaju pravedan dio – počet će odbijati plaćanje poreza. Zašto bi predali svoj teško zarađeni novac kad bogati to ne čine? Ovaj očigledan porezni nesrazmjer potkopava ispravno funkcioniranje naše demokracije; produbljuje nejednakost, slabi povjerenje u naše institucije i erodira društveni ugovor.“
O kojem to „društvenom ugovoru“ nobelovac piše? Riječ je o sporazumu koji nije ovjeren ni kod jednog javnog bilježnika, ali kojega svaki građanin neizravno potpisuje: onaj tko želi živjeti u društvu mora sudjelovati u plaćanju troškova društva. Odurna je hipokrizija koristiti blagodati koje civilizacija pruža: zdravstveno, mirovinsko i socijalno osiguranje, mir i red, obrazovni sustav itd., a izbjegavati njihovo financiranje. U domaćem kafiću nastane opći metež kad u društvu treba platiti rundu; to su cijeli rituali nadmetanja tko će počastiti, čupanje računa, folklor naguravanja… Ali kad trebaju sudjelovati u plaćanju troškova šireg društva isti ti ljudi jedu i piju za zajedničkim stolom, a na kraju se samo hladno ustanu i odu – neka naivčine i budale plaćaju. A kad je riječ o superbogatašima, tj. supergrebatorima, njihovo licemjerje je onoliko gore koliko su bogatiji od prosječnog građana. A nemjerljivo su bogatiji. Prigrabili su šokantnu količinu svjetskog bogatstva kao rezultat privatizacije, monopola, degradacije propisa, okoliša i radničkih prava dok su svoj novac skrivali u poreznim oazama. No, „malog čovjeka“ ne ekskulpiraju muljaže „velikih“ – nitko ne može svoju prljavštinu oprati tuđim blatom.
Koji su neki od ključnih uvida iz navedenoga izvještaja? Prvo, s pozitivne strane, smanjila se utaja poreza u inozemstvu od strane bogatih fizičkih osoba (u analizi valja razlikovati pravne i fizičke osobe, i njihove operacije u inozemstvu i tuzemstvu). Zahvaljujući međunarodnom sporazumu o automatskoj multilateralnoj razmjeni bankovnih podataka potpisanom 2017. g. procjenjuje se da se utaja poreza u inozemstvu smanjila za oko tri puta u posljednjih deset godina. Ovo pokazuje da se može postići napredak u borbi protiv utaje poreza ako za to postoji politička volja. Drugo, globalni minimalni porez od 15% na multinacionalne tvrtke u bitnome je umanjen, jer su veći prorezi u propisima najmanje dvostruko smanjili njegove očekivane prihode. Treće, sve je češća utaja poreza u tuzemstvu, uključujući utaju u sivoj zoni, na granici zakonitosti. Milijarderi su praktično obvezani na porezne stope od 0 % (nula posto!) do eventualno 0,5 %, a to je zato što koriste fiktivne tvrtke (en. shell companies) koje im služe za izbjegavanje oporezivanja dohotka. Nije učinjen nikakav ozbiljan pokušaj rješavanja ovih aranžmana koji prijete društvenom miru, jer građani sigurno neće vječno mirno gledati kako bogati ne plaćaju poreze dok se njih ovršuje za sitne iznose.
Ekonomski promatrano globalizacija je donijela mnogo dobroga, ali je isto tako omogućila nepravedno porezno rasterećenje pojedincima i kompanijama koje se seljakaju po zakutcima globusa, bježeći iz domaćeg okruženja u kojem uživaju blagodati demokracije i uređenih sustava u jurisdikcije koje im nude skrivanje novca od poreznih vlasti i bijeg od pravnih posljedica nepoštivanja radničkih prava i obveze zaštite okoliša. Izvještaj donosi šest ključnih preporuka kako pomiriti globalizaciju s poreznom pravdom:
- Reformirati međunarodni sporazum o minimalnom oporezivanju poduzeća kako bi se primijenila stopa od 25% i uklonile rupe u zakonima koje potiču poreznu konkurenciju.
- Uvesti novi globalni minimalni porez za milijardere koji bi iznosio 2% njihova bogatstva godišnje. Ovaj bi porez obuhvatio manje od tri tisuće ljudi u svijetu, a donio bi oko 250 milijardi dolara godišnje.
- Uvesti mehanizme za oporezivanje bogatih koji su dugotrajno živjeli u jednoj zemlji i potom odlučili preseliti u drugu zemlju s vrlo niskim porezima.
- Provesti jednostrane mjere za naplatu dijela poreznih deficita multinacionalnih kompanija i milijardera u slučaju da se globalni sporazumi o ovim pitanjima ne realiziraju.
- Započeti proces stvaranja Globalnog registra imovine za borbu protiv utaje poreza.
- Ojačati primjenu regulative o sjedištu ekonomskog interesa i pravila protiv njegove zlouporabe. Riječ je o tome da multinacionalne tvrtke imaju sjedište ekonomskog interesa u razvijenim, zapadnim zemljama, i ondje ostvaruju većinu prihoda, ali porezno-računovodstvenim akrobacijama knjiže ih ne u zemljama u kojima prihode ostvaruju, nego ondje gdje su porezi najniži, odnosno nepostojeći.
Izbjegavanje plaćanja poreza je poput vožnje brodom koji propušta, a putnik ne želi sudjelovati u zajedničkoj akciji izbacivanja vode, i još se žali posadi što je brod spor. Mudar čovjek ne žali zbog plaćanja svojih dugova, jer dajući svoj dio on ulaže u temelje i infrastrukturu svoje zajednice – ako već ne za mrske mu susjede, onda za svoju djecu. Cijena stabilnog i održivog društva mora se plaćati, i tu nema vrzmanja. U porezima valja naći nit koja veže društvo; svi moraju pridonijeti tkanju općeg dobra.
***
Tko prizna pola mu se doda
Warren Buffett, američki investitor i jedan od najbogatijih ljudi u svijetu, kritizirajući svojedobno poreznu reformu u SAD-u izjavio je da izdvaja manje za porez od svoje tajnice; priznao je da u njegovoj korporaciji plaća najmanje (u postotku) od svih zaposlenika.
Ilegalno i legalno
Neke od poreznih bježanija su bez dileme protuzakonite, kao npr. neprijavljivanje prihoda ostvarenih u inozemstvu. Neke su u sivoj zoni između izbjegavanja i utaje, a to je npr. prebacivanje dobiti na fiktivna poduzeća bez ekonomskog opravdanja. Neke su zakonite, kao što je preseljenje u inozemstvo radi iskorištavanja posebnih poreznih propisa stvorenih kako bi privukli bogatune, što se eufemistički naziva poreznom optimizacijom u okviru poreznog savjetovanja. Bilo kako bilo, sve one omogućuju odabranima koji su najviše profitirali od globalizacije smanjenje poreznih stopa na još niže razine, nerijetko na nulu, smanjujući državne prihode i povećavajući nejednakost među građanima.
Malo statistike
Tijekom pandemije 573 osobe postali su novi milijarderi, po stopi od jedan svakih 30 sati.
Tijekom prethodne godine 263 milijuna ljudi palo je u krajnje siromaštvo, po stopi od milijun ljudi svaka 33 sata.
Bogatstvo milijardera poraslo je više u prva 24 mjeseca pandemije nego u prethodne 23 godine.
Prethodni članak objavljen je u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila (12/2023).