Europska unija nalazi se u najvećoj krizi od nastanka. Uvođenjem eura kao zajedničke valute, slabije razvijene članice mogle su uzimati kredite po nižim kamatnim stopama, jednakima kao i visoko razvijene. Od 2000. do 2008. g. trošak kredita za grčku vladu nije bio bitno različit od onog za njemačku. Tako se Grčka (opet) prezadužila, što ne bi bio toliki problem kada financijske institucije ne bi bile međusobno isprepletene. Pad Grčke u pitanje dovodi kredibilnost Unije i naplativost dugova Irske, Portugala, Španjolske, Italije, pa i Francuske – koja uz Njemačku čini temeljnu osovinu EU. Drugim riječima, ukoliko Grčka završi u kaosu Europska bi unija mogla pasti u zloćudnu krizu, i za sobom doista odvući gotovo čitav svijet.
Rješenja vrlo kompleksnih problema rijetko su jednostavna. Onaj tko je Grčkoj posuđivao novac trebao bi snositi i rizik za tu investiciju. Također, ako ne sudjeluju u socijalizaciji profita, zašto bi porezni obveznici sanirali tuđe dugove? No, realnost je nažalost takva da se mora učiniti izbor između manjeg i većeg zla, a trenutno je veće zlo nastavak urušavanja europskog financijskog sustava (do mogućeg konačnog kraja EU, što bi imalo nesagledive posljedice za cijeli svijet), nego otkupljivanje privatnih dugova. Dilemu spašavati/ne spašavati zorno oslikava relativno nedavni primjer dopuštanja stečaja američke banke Lehman Brothers, i općeg meteža koji je potom uslijedio.
Kada privatni investitori zovu državu upomoć ne bi se smjela propustiti povijesna prilika za preuzimanjem kontrole nad financijskim institucijama, prilika koja je propuštena 2008. godine. Financijski sustav ne uspijeva sam sebe regulirati, i kada ga se oslobodi nadzora povijest pokazuje kako nije u stanju dugoročno stabilno funkcionirati, već se izopačuje i erodira, ostavljajući iza sebe visoku nezaposlenost i opću nesigurnost, visoku do te mjere da se donedavno nezamislivi scenariji (novi ratovi u zapadnom svijetu) više ne mogu ležerno otpisati kao nemogući. Dakle, u kriznim situacijama državne institucije trebaju pomoći privatnima u cilju općeg dobra, ali bi im trebale nametnuti i uvjete te pomoći. „Razvijeni“ svijet spašavao je svoje financijske institucije u krizi 2008. godine; npr. 16 milijardi dolara iz pojedinih europskih državnih blagajni potrošeno je na banku Fortis – 3 milijarde manje nego što trenutno iznosi grčki dug Njemačkoj, a SAD su kroz TAR program pružile 700 milijardi dolara za spas svojih posrnulih financijskih institucija – iznos koji bi pokrio kompletan grčki dug gotovo dva puta. No, nakon „krpanja“ korisnicima javnog novca dopušteno je nastaviti poslovati po istim obrascima poslovanja kao i prije sanacije, i nisu im nametnute nikakve bitne nove obveze. Samo tri godine kasnije, povijest se ponavlja, i opet se priprema teren za socijalizaciju gubitaka.
U navedenoj konstelaciji postaje razumljivija inicijativa kojom se predlažu velike reforme globalnog financijskog sustava, koja je predstavljena krajem listopada u Vatikanu. Papinsko vijeće za pravdu i mir izradilo je dokument povodom sastanka dvadeset „sustavno najvažnijih“ zemalja svijeta, koji se netom održao u Francuskoj, prije svega kako bi se ondje čuo glas isključenih – glas svih onih čiji predstavnici na tom sastanku ne sudjeluju. Uz pretpostavku kako ondje politički vođe vjerodostojno reprezentiraju glas naroda iz svojih zemalja, to još uvijek ostavlja 2,53 milijarde ljudi bez ikoga tko bi zastupao njihove interese na G20 sastancima, što će reći da otprilike svaki treći čovjek na svijetu (36%) nema pravo glasa pri odlučivanju o najbitnijim pitanjima svjetske ekonomije.
Uz navedeno, postalo je sasvim jasno kako individualne države, vlade, i političari nemaju alate kojima bi EU (i svijet) izvukli iz krize. Svjetski je financijski sustav potrošen. Kreiran u Bretton Woodsu nakon drugog svjetskog rata, zastario je kraj tehnološki naprednih i globalno umreženih financijskih tržišta. Poput djeda odraslog u doba parnjača koji promatra unuka koji se igra mobitelom, i čudi se kako dijete u trenu podčinjuje tehnologiju, dok on sam nikako ne uspijeva naučiti kako isključiti zvuk zvona pod misom, pa vadi bateriju iz tog „čuda“ kako bi ga bar nekako zauzdao, tako i visoki političari promatraju financijski sustav u kojemu zvoni za uzbunu još od 2008. godine, dok naizmjence vade bateriju pa ju stavljaju nazad, čudeći se kako „rješenje“ nije uspjelo. Prezaduženost se pokušava riješiti novim dugovima, no stari lijekovi više ne djeluju.
Ako je globalizacija igdje uspjela, uspjela je u području financija. Mnogi s pravom tvrde kako je globalizacija s jedne strane fikcija, jer se ne može govoriti o umreženom svijetu i „globalnom selu“ ako većina ljudi na zemlji ne samo da nema pristup Internetu, radio ili televizor, nego jedva ima za kruh svagdašnji. No, oni koji novac imaju itekako su umreženi. Dok sjedi za računalom u Australiji, trgovac transferira milijarde iz Brazila u Rusiju u sekundama, uz par klikova mišem. Upija najnovije izvješće o nadolazećoj bankarskoj krizi u Kini, te na temelju njega (i drugih pokazatelja) odlučuje hoće li uložiti novac iz hrvatskog mirovinskog fonda u Srbiju, Indiju, ili drugdje.
Ideologija ekonomskog liberalizma traži rušenje međunarodnih barijera, slobodno kretanje kapitala, deregulaciju (odnosno ukidanje zakona i pravila koji ograničavaju tijekove novca), otvaranje tržišta, neuplitanje državnih institucija. Stvoren je jedinstveni svjetski financijski sustav u kojemu se institucije naslanjaju jedne na drugu; lanac u kojemu se jedna karika ne veže samo na dvije susjedne, nego na tri, četiri, ili desetak drugih karika (i lanaca). To znači da se i rizici naslanjaju jedni na druge, pa postoji ogromna opasnost da u velikoj krizi cijeli sustav padne poput domina. Princip diverzifikacije rizika (koji se u narodu naziva „ne stavljaj sva jaja u jednu košaru“) više ne vrijedi u klasičnom smislu, te je postalo iznimno teško ograditi se od rizika. Riječima jednog domaćeg stručnjaka: „Tržišta su korelirana, i kada rastu – sva rastu; kada padaju – sva padaju“. Stvorena je globalna „košara“, i postalo je vrlo teško spremiti „jaja“ na sigurno.
Dakle, ako su rizici postali globalni, tada bi morala postajati institucija koja bi ih nadzirala i njima upravljala. Upravo ovaj prijedlog stiže iz Vatikana; prijedlog za stvaranjem svjetskog autoriteta, institucije čiji bi primarni cilj bio očuvanje općeg dobra. Posla ima puno: briga za mir i sigurnost u svijetu, kontrola naoružanja, zaštita ljudskih prava, upravljanje migracijama i hranom, zaštita okoliša, i jasno – nadzor nad financijskim sustavom.
Slijedom navedenog, pitanje Grčke suverenosti i zakazanog pa otkazanog referenduma na kojemu bi Grci samostalno trebali odlučivati o vlastitoj sudbini, opće je pitanje odnosa i slobode dužnika u odnosu na vjerovnika. Slično kao što hrvatskom građaninu koji ima kredit u „domaćoj“ banci tempo života može diktirati banka promjenjivom kamatnom stopom na taj kredit, i kao što mu (uz njegov pristanak) ograničava određene slobode (npr. slobodu raspolaganja nekretninama), tako se i na makro-razini država obvezuje vjerovnicima, i pristaje na ograničenje određenih sloboda. Uvjet koji MMF redovito traži od zemalja dužnika jest privatizacija državnog vlasništva, što znači gubitak slobode nad raspolaganjem državnom imovinom.
Kod Grčke je princip ovisnosti o vjerovniku doveden do ekstrema jer je Grčka ekstremno zadužena, i budući da vjerovnici praktično drže financijsku budućnost Grčke u svojoj šaci (ne grčki građani!), nije im bilo ni na kraj pameti pitati ih za mišljenje, te su ostali preneraženi kada im je otvorena mogućnost referenduma. Ako se čak i zanemari nevjerojatno licemjerje kojim se s jedne strane glorificira Grčku kao kolijevku demokracije, a s druge grčkom narodu priječi samostalno odlučivanje o vlastitoj budućnosti, valja zadržati na umu kako bi se posljedice eventualnog referenduma osjetile u cijelom svijetu. Drugim riječima, grčki bi građani posredno odlučivali i o budućnosti prije svega Irske, Portugala, Španjolske, i Italije, a za to ih nitko nije ovlastio. I u Njemačkoj bi se mogao raspisati referendum kojim bi se građane pitalo dopuštaju li sanaciju Grčke njihovim, njemačkim novcem. Tako bi nijemci određivali sudbinu Grčke, ali ni nijemce nitko nije ovlastio niti izabrao da upravljaju Grčkom. Sve navedeno predstavlja argument više za uvođenje globalnog autoriteta koji bi doista imao mandat, i koji bi bio ovlašten nadzirati i upravljati financijskim sustavom u smjeru općeg dobra. Osobito je jasniji poziv „nikomu ništa ne dugujte“ (Rim 13,8); iz duga viri ne-sloboda, više duga – više ne-slobode.
Gotovo sve velike i zahtjevne ideje u povijesti čovječanstva pojedinci su proglašavali nerealnima, utopijama. I vatikanski je dokument neostvariv ukoliko se javnost unaprijed oplijeni otrovnim uvjerenjem kako se „ništa ne može promijeniti“. No, prilike su već ovdje, samo ih valja prepoznati. U Beču je od 20. do 23. 10. održan susret pod naslovom “Ekonomija zajedništva – zajedno na putu”, na kojemu je sudjelovalo oko 120 poduzetnika, studenata i simpatizera ekonomije zajedništva iz cijele Europe. Ideje ekonomije zajedništva također su proglašavane neostvarivima i nerealnima, no to nije spriječilo desetke tisuća ljudi diljem svijeta u aktivnom zalaganju i praktičnom življenju socijalnog nauka Crkve u ekonomskom okruženju, nastojeći dati ljudsko lice kapitalizmu. Krenuli su iz prakse, a ne iz teorije, i životom pokazali kako su promjene itekako moguće.
Ukoliko se svjetski financijski sustav ne zauzda pitanje je vremena kada će ga dokrajčiti neka nova, konačna kriza, osobito imajući u vidu rastuću nestabilnost kineskog bankarskog sustava. Gao Xiquing, potpredsjednik China Investment Corporation (državne institucije koja upravlja dugoročnim kineskim investicijama), izjavio je nedavno na sastanku u MMF-u kako Kina ne može spašavati druge države, jer mora spašavati sebe. Papinsko vijeće za pravdu i mir piše: „Ako se ne pronađu rješenja za različite oblike nepravdi, negativni učinci na društvenoj, političkoj i ekonomskoj razini neizbježno će stvoriti ozračje rastućeg neprijateljstva, pa i nasilja, te će potkopati i same temelje demokratskih institucija, čak i onih koje se smatraju najčvršćima.“ U društvu koje je sposobno u relativno kratkom roku mobilizirati tisuću milijardi eura (a i više, ako bude potrebno) za spas financijskih institucija, a nije sposobno učiniti kulturnu i moralnu refleksiju nad sutrašnjicom, svi su pozvani ne odustati od visokih ciljeva, i graditi smislenu budućnost za nadolazeće generacije. Doista, svijet čezne za stabilnošću, za autoritetom koji bi ulijevao povjerenje u sigurnu sutrašnjicu i održivi mir.
Objavljeno na naslovnici Glasa Koncila, 11/2011.