Što je to „novac“?

Svijet se vrti oko novca. Novcem se sve može kupiti: zdravlje (u mjeri domašaja suvremene medicine), sreća (komforan i lagodan život), prijatelji (oportunisti kojima je novac mjerilo uspjeha), i ljubav (partner koji je tu sve „dok nas novac ne rastavi“). Jedina rupa koju novac ne može začepiti je smisao – novac ne daje odgovor na pitanja zašto život, zašto smrt. No, ta pitanja ne stignemo ni postaviti, a kamoli odgovoriti na njih, jer naprosto nemamo vremena zastati u gužvi, vrevi i strci za – novcem. Bilo bi zgodno uzeti jednu novčanicu (bilo koju), pogledati ju, i zapitati se: što je to? Ne filozofski, ne metafizički, nego praktično – tko određuje koliko to vrijedi, tko to pravi, odakle dolazi, koliko ga ima? Je li moguće da baš sve počinje i završava novcem?

Većina ekonomista odgovorila bi sasvim hladno i racionalno: da, moguće je, jer je novac mjera vrijednosti svih roba i usluga, sredstvo razmjene, i pohranjuje štednju za buduću potrošnju. Uostalom, dovoljno je pogledati suvremenu financijsku krizu koja je zorno pokazala važnost novca za normalno, uobičajeno funkcioniranje društva. Upravo zbog krize i recesije u kojima se nalazimo izuzetno je bitno preispitati što je zaista novac, i kakav je to novac na čiji oltar toliki polažu svoje vrijeme, zdravlje, pa i živote. Jer, novac pokreće svijet, i kada novca nema, svijet staje. Tome smo svjedoci već mjesecima.

Iako ne možemo negirati silinu važnosti novca, nešto duboko u nama opire se ideji kako je novac čovjekova sveopća zvijezda vodilja. Osobito je teško pojmiti snagu novca imamo li na umu da je vrijednost novinskog papira kojeg upravo držite u ruci otprilike jednaka realnoj vrijednosti bilo koje novčanice koju imate uza se, bilo one od 10 kuna, bilo one od 500 eura. Novac je danas isključivo papir – papir i ništa više.

Jedna novčanica od 1000 kuna vrijedi zapravo 5000 puta manje – trošak tiskanja jedne naše najskuplje i najveće novčanice je oko 20 lipa. Događa se čak da nominalna vrijednost novca padne ispod njegove stvarne vrijednosti – tako su u Indiji s tržišta prije par godina nestali novčići od jedan i dva rupija kovani od nehrđajućeg čelika, jer je taj čelik vrijedio više nego sam novčić. Kovanica od jednog rupija mogla se pretopiti u četiri žileta za brijanje, i potom svaki prodati po cijeni od dva rupija! No, vratimo se u Hrvatsku: ako 1000 kuna vrijedi 20 lipa, koliko onda zapravo vrijedi tih 20 lipa? Današnji novac ne možemo razumjeti bez pogleda u povijest novca, odnosno uvida u njegove funkcije i razvoj.

U rudimentarnim gospodarstvima novac je nepotreban jer se dobra razmjenjuju: nekoliko jaja za litru mlijeka, itd. No, kako je čovjek sve više rukotvorio trampa je postala odveć komplicirana. Osim toga, što ako imam višak pšenice, a nedostaje mi kukuruz; a susjed ima višak mesa, a nedostaje mu drva –  kako ćemo se trampiti? Izumljen je novac – roba koja služi kao medij, mjera, i standard vrijednosti. Na području Hrvatske to je bilo među ostalim i kunino krzno (odatle i ime za našu valutu), drugdje je to bila sol, riža, perje, školjke, i slično. Prepoznata je i vrijednost plemenitih metala – prije svega zlata, jer je trajno, lako obradivo, otporno na koroziju, i rijetko; rudnik zlata može biti ekonomski isplativ ako se iz jedne tone zemlje izvadi u prosjeku pola grama zlata.

Kako su nastale banke i papirni novac

Sve tzv. robne valute, od školjaka do zlata, imaju bitnu zajedničku karakteristiku: za imatelja one same po sebi predstavljaju određenu vrednotu. S druge strane, papirni novac koji nas danas okružuje sam po sebi nema nikakvu unutarnju vrijednost, osim što ga se može naložiti i na njemu se ogrijati. Kako se dogodila transformacija od zlatnika i srebrnjaka do običnog papira?

Sve počinje u staroj Kini, a moglo bi se reći da su proces pokrenuli bogataši, odnosno oni koji su imali puno novca. Plemeniti metali su teški, i naporno je nositi ih sa sobom. Pojedinci percipirani kao pouzdani i vjerodostojni, čuvali su tuđi novac na sigurnom mjestu, a vlasniku novca izdavali su potvrdu koliko novca kod njih ima na čuvanju. Bogat čovjek nije hodao uokolo sa zlatnicima, nego s potvrdama o zlatu pohranjenom kod čuvara. Nakon što je ta potvrda izdana mogao je i platiti neku kupovinu tom potvrdom; umjesto da vuče zlatnike elegantno je platio papirom, a novi vlasnik tog papira – potvrde imao je pravo uzeti od čuvara zlatnike koji su za sve vrijeme transakcije mirovali na jednom te istom mjestu, kilometrima udaljeni od mjesta kupoprodaje. Novi imatelj ove „potvrde o zamjenjivosti papira za zlato“ mogao je u bilo koje doba dana i noći doći s potvrdom kod čuvara, i uzeti zlato koje mu pripada, ali to nije činio jer je zlato bilo teško za nošenje i stoga nepraktično, a bojao se i pljačkaša.

Kako je čuvanje zlata bilo profitabilno, čuvar se počeo baviti i pozajmljivanjem svog vlastitog zlata, odnosno kreditiranjem. No on nije posuđivao zlatnike, nego je kredit izdavao u formi „potvrde o zamjenjivosti papira za zlato“. Dakle, umjesto zlatnika emitirao je papir koji predstavlja pravo na njegovo zlato.

Nakon nekog vremena primijetio je kako većina vlasnika zlata uopće ne podiže svoj novac, nego trguju razmjenjujući potvrde koje je on izdao. Došao je do fantastične ideje: umjesto da pozajmljuje samo svoje zlatnike, pozajmljivat će i tuđe koji su mu povjereni na čuvanje. Znajući kako vlasnici zlata ne dolaze po svoje mogao je provesti ideju, i očekivao je kako će sve dobro završiti ako se kredit uredno vrati. Tako je čuvar zlata postao bankar. Bitno je uočiti kako stvarni vlasnici zlatnika nisu izgubili svoje zlato – ono je i dalje bilo pomno čuvano na sigurnom mjestu. Ako su nešto i posumnjali mogli su jednostavno doći i uvjeriti se kako je njihov novac ondje gdje su ga i ostavili. No, nisu bili sretni što ne dobivaju udio u kamatama koje čuvar ubire samo za sebe, pa im je novopečeni bankar počeo isplaćivati dio kamate.

Dakle, bankar je od jednih primao novac na čuvanje, i prosljeđivao ga drugima kao kredit. Na kredite je obračunavao kamate, a (manji) dio tih kamata isplaćivao je stvarnim vlasnicima novca. Valja primijetiti kako je iznos kredita koje je mogao izdavati bio ograničen ukupnim iznosom novca (zlatnika) koje je imao na čuvanju. Mnogi misle kako i današnji bankarski sustav funkcionira na upravo ovaj način, ali nije tako. Banke danas stvaraju novac doslovno „iz ničega“!

Prije nego se pojasni kako banke kreiraju novac, treba do kraja pokazati kako su nastale današnje banke. U pohlepi za većim profitom bankar s početka priče učinio je ključni, i recimo to jasno – nemoralni korak: počeo je izdavati potvrde o zlatu kojeg uopće nije imao na čuvanju, odnosno emitirati kredite za koje nije imao pokriće u zlatu. Uočio je kako vlasnici nikad ne dolaze po svoje zlatnike u isti trenutak, te kako mnogi uopće ni ne podižu svoj novac i ne provjeravaju je li njihovo zlato uopće kod bankara. Dakle, stvarao je novac (odnosno potvrde o čuvanju zlata) doslovno „iz ničega“. Plan je funkcionirao sve dok netko nije posumnjao u integritet bankara. Kada su se sumnje i glasine proširile dobar je dio ulagača istodobno došao sa svojim potvrdama i zahtijevao da im se vrate njihovi zlatnici, a kako zlata jednostavno nije bilo dovoljno za sve, bankar je propao. Navale na banku i dan-danas su najveća bojazan svih bankara, ne zato što je novac štediša plasiran nekome kao kredit, nego jednostavno zato što je kredit stvoren „iz ničega“.

 

Legalizacija diskutabilne prakse – kako je nastao sustav djelomičnih rezervi

Ovakva praksa fiktivnog kreiranja novca „iz ničega“ nije zabranjena, upravo suprotno: legalizirana je i stavljena pod relativno čvrsti nadzor i regule. Bankari ne smiju stvarati novca koliko im se svidi, već moraju držati rezerve za primljeni novac. Te rezerve pokrivaju samo dio depozita, zato se ovo i naziva sustav djelomičnih rezervi. Primjerice, u zemljama u kojima je euro službena valuta 2% depozita po viđenju koje položite u banku mora u banci i ostati kao rezerva. Ako uložite 100 eura u neku europsku banku, ona će 98 eura emitirati kao kredit, a dva eura zadržati kao rezervu. Bitno je ovdje uočiti kako vi imate cijelih svojih 100 eura na računu, taj novac se nikome ne prosljeđuje nego je isključivo i samo vaš, a banka stvara „iz ničega“ 98 eura i pripisuje ih na račun onoga kome je dala kredit. To što ćete vi možda sutra doći nazad po svojih 100€ za banku nije problem: bitno je da puno vas ne dođe u isto vrijeme. Na novostvorenih 98€ kredita banka će uredno obračunati i zaraditi kamate.

No, lavina se kreće i dalje: onaj tko je primio kredit od 98 eura deponira ih u drugu banku koja plasira kredit trećemu, te stvara „iz ničega“ 96,04€ (također je zadržala 2% kao rezervu). U trećem koraku od ovih 96,04€ depozita stvara se 94,12€ kredita, i tako dalje. Konačno, banke na temelju početnog depozita od 100€ iz apsolutnog vakuuma kreiraju ukupno 5.000 eura novog, prethodno nepostojećeg novca, jer su rezerve propisane na razini od 2%. Ako je to diskutabilna praksa, što tek reći na ovo: na depozite oročene na preko dvije godine banke u Europskoj uniji ne moraju zadržati ni centa rezerve! To znači da iz ovih depozita mogu stvarati teoretski neograničeno mnogo novca.

Što je ovdje bitno primijetiti? U interesu je banaka da su rezerve što manje jer tako mogu stvoriti više novca, i slijedom toga mogu zaraditi više na kamatama. S druge strane, bankari su itekako svjesni da ne mogu rezerve spustiti ispod određene granice jer tada ne bi imali novac za svakodnevne isplate. Zatim, novac koji je nastao je nečiji dug, jer ga je netko primio po kreditu. Dakle, većina novca u opticaju je dug. Možda najvažnije je slijedeće: ako je iz 100€ stvoreno 5000€ kredita (a jest); taj kredit morat će se vratiti s kamatama, a tih novaca za kamate u sustavu jednostavno nema. Banke „iz ničega“ stvaraju novac samo za glavnicu, ne i za kamate. Stoga se za kamate mora stvoriti novi novac, odnosno novi dug! Valjda je sada jasnije zašto razina duga u svijetu neprestano raste… Novi dug znači i nove prihode za banke; uostalom, zar ne svjedočimo kako banke postaju sve veće i sve bogatije, a građani, poduzeća, i država sve zaduženiji?

 

Novac je  zapravo dug

Novac je opisanim sustavom djelomičnih rezervi postao dug. Banke se redovito prezentiraju kao posrednici, govoreći kako posuđuju novac svojih štediša, no to zapravo nije tako. Najveći dio novca u opticaju je ustvari nečije dugovanje, a onaj tko stvara novac u biti nije središnja banka i njena tiskara, nego banke. Nevjerojatno ali istinito, kada bi sutra svi hrvatski građani nekim čudom osvojili visoke iznose na lutriji u inozemstvu, i potom vratili sve svoje kredite, novca u Hrvatskoj uopće više ne bi bilo u opticaju, jer ne bi bilo ni duga! Valja napomenuti kako mi ovdje nismo nikakva iznimka, i kako je ovakav monetarni sustav na snazi u cijelom svijetu. Stoga sama Hrvatska tu ne može učiniti baš ništa, te da bi se nešto promijenilo morao bi se redizajnirati globalni financijski sustav.

Sustav djelomičnih rezervi omogućuje da banke posuđuju novac kojeg nemaju. Toliko je nevjerojatno da ovo treba ponoviti: banke posuđuju novac koji nemaju. Kada dođemo u banku po svoj novac bankar nam nikad neće reći kako nam ne može dati naš novac jer ga je posudio nekom drugom, jer to naprosto nije istina. Kredit onom trećem banka je najvećim dijelom stvorila „iz ničega“. U stvarnom svijetu mora se imati nešto da bi se to posudilo; ne mogu susjedu posuditi kruha ako ga nemam. No, u svijetu financija banke posuđuju milijune iako ih nemaju. Valja se zapitati: kako je moguće da smo svi mi toliko zaduženi, i država, i poduzeća, i građani, a banke su sve veće i stvaraju enormne profite? Odakle sav taj novac za tolike kredite? Odgovor je jednostavan: dug je novac, novac je dug.

Slijedi logično pitanje: kakav je to monetarni sustav, i gdje je nestalo zlato kao pokriće za papirni novac? Već je opisano da je papirni novac u povijesti zapravo bio „potvrda o zamjenjivosti papira za zlato“. Ratovi su ti koji su uništili zlatni standard: fiat novac se uvodio za vrijeme velikih ratova, jer se ratovi uglavnom financiraju tiskanjem novca bez pokrića. Na kraju krajeva, pa i Domovinski rat je dobrim dijelom financiran tiskanjem novca – tome je služio hrvatski dinar; da podnese teret rata i hiperinflacije koja je iznosila preko 1000% godišnje u 1993. godini. Hiperinflacija u Njemačkoj (tiskali su novčanicu od sto tisuća milijardi maraka), je dijelom zaslužna za II. svj. rat, a nakon njega ništa nije bilo kao prije.

Drugi je svj. rat iznjedrio Bretton-Woodski sustav koji je potrajao do 1971. godine, kada ga je ukinuo američki predsjednik Nixon. Nakon što je dolar odbacio zlatno pokriće i ostale valute u svijetu postale su „slobodno plutajuće“. U zlatnom standardu bilo je potrebno iskopati novo zlato kako bi se tiskala nova novčanica, no uvođenjem fiat novca ova su ograničenja nestala.

Treba li uopće reći – onaj tko ima novac ima i moć. Dakle, banke mogu vrlo snažno utjecati na državni aparat i na zakonodavni proces, kreirajući na taj način ambijent koji im odgovara, sve po zakonu. Stoga je ovakav monetarni sustav u biti vrlo logična posljedica moći banaka kao institucija.

Opravdano je upitati se je li to sve baš tako…? Ima li tu neka teorija zavjere? Ne, nema teorije, ovo je praksa, a građani imaju pravo znati kako monetarni sustav funkcionira, osobito sada kada je sustav u krizi. To je jednostavno novac, tako djeluje, i tako nastaje; a do kada, vidjet ćemo…

 

Kako stvari stoje u Hrvatskoj

Hrvatska kuna je potpuno papirni (fiat) novac, kao i svi drugi novci u svijetu, pa i kod nas vrijede ista financijska pravila kao i drugdje. U Hrvatskoj iznos obveznih rezervi iznosi 14%, što znači da iz svakih 100 kuna banke svakodnevno stvaraju ukupno 714,28 kuna novog, prethodno nepostojećeg novca koje emitiraju kao dug.

Kako je već rečeno, Hrvatska je prihvatila ovakav dizajn financijskog i monetarnog sustava. Ako ćemo pravo: uopće nemamo izbora, cijeli svijet funkcionira ovako pa mi i ne možemo biti jedina iznimka. Ono što se može učiniti jest unutar ovakvog sustava kontrolirati banke i opseg nastajanja novca kojeg one kreiraju. Tu funkciju ima Hrvatska narodna banka.

Svakako jedan od pozitivnih elemenata za hrvatsko gospodarstvo jest upravo jaka i utjecajna središnja banka, čija se konzervativna politika (prethodno na snažnom udaru kritike) pokazala punim pogotkom u prvom valu suvremene financijske krize. No, ingerencije i moć središnje banke imaju ograničen doseg, i hrvatsko gospodarstvo ne može opstati i prosperirati ako HNB bude radila svoj posao, a ostali budu i dalje vodili samo dnevno-političku strategiju. HNB može amortizirati utjecaj krize samo do određene mjere, pa se treba nadati kako će kriza biti filtar, katarza iz koje će naše društvo izaći umnogome pročišćeno od mnogih nedostataka i taloga koja se navukao kroz vrijeme.

 

Kako banke stvaraju novac „iz ničega“

Građani uglavnom vjeruju kako banke daju kredite iz tuđe štednje – netko mora uštedjeti neki novac i držati ga u banci da bi ga banka mogla plasirati kao kredit nekom trećem. To zapravo uopće nije istina. Banke stvaraju novac iz vakuuma. Točnije, kreiraju novac iz obećanja primatelja kredita da će taj kredit i vratiti. Primatelj kredita ugovorno se obvezuje vratiti primljeni kredit, i na osnovu tog obećanja (i pripadajućih instrumenata osiguranja, npr. hipoteke) banka doznačuje novac na račun primatelja kredita. No, taj novac nije prebačen sa računa nečije štednje, nego je jednostavno pripisan, kreiran „iz ničeg“, i prethodno nije postojao. No, banka kreira samo glavnicu duga, odnosno novac koji se dobiva kao kredit. Da bi se taj kredit vratio s kamatama mora se stvoriti novi novac za kamate, i tako se kreće spirala duga.

Zašto se ne govori o ovakvom monetarnom sustavu u kojemu privatne institucije – banke – imaju pravo stvarati novac „iz ničeg“? Govore mnogi, ali njihov glas ne dopire daleko. Davne je 1861. godine američki predsjednik Jefferson napisao: „Pravo kreiranja novca treba se oduzeti bankama i predati Kongresu i ljudima kojima novac pripada. Iskreno vjerujem da su bankarske institucije opasnije od profesionalnih vojski.“ Među ostalima i islamski financijski eksperti već dugo upiru prstom u ovakav sustav, ali banke imaju novac, a onaj tko ima novac ima i moć nametnuti svoj stav. Je li upitno: onaj tko može stvoriti novac može stvoriti i javno mišljenje, a onaj tko misli drugačije prikazat će se kao ekscentrik, laik, teoretičar zavjere, paranoik, i slično…

Banke nipošto nisu institucije koje su inherentno loše ili pokvarene, nego trebaju zauzeti svoju istinsku poziciju u društvu: budući da su zaista institucije od općeg dobra i interesa, trebaju se i ponašati sukladno općem dobru i interesu, a ne isključivo prema interesima svojih vlasnika, vječito gladnih za profitom. Osim toga, profiti banke su isključivo profiti vlasnika banke, a čim dođe do potresa u sustavu tada gubici više nisu gubici samo vlasnika, nego ih plaćaju svi porezni obveznici. Mi smo to u Hrvatskoj doživjeli ne jednom, a upravo sada se to događa u cijelom svijetu. Eto još jednog razloga zašto banke moraju biti okosnica interesa koji idu u pravcu općeg dobra.

 

Zlatni standard i fiat novac

Zlatni standard = monetarni sustav u kojem je novac u opticaju papirni, a taj papirni novac je slobodno zamjenjiv za unaprijed utvrđene količine zlata. Danas u svijetu više nigdje ne postoji zlatni standard, a novac je u potpunosti zamijenjen fiat novcem.

Fiat novac = ne, ovaj novac nema nikakve veze sa talijanskim proizvođačem automobila. To je papirni novac koji je zaista isključivo papirni novac. Kod njega nema nikakve konvertibilnosti za zlato ili druge plemenite metale, i njega vlade prisilno nameću kao sredstvo plaćanja. To je zapravo simbol novca: papir sam po sebi bezvrijedan, ali kojega zakonodavci deklarativno proklamiraju novcem, i kojega svatko mora prihvatiti za izmirenje duga, odnosno kao sredstvo plaćanja. Sve valute u svijetu danas, pa i kuna, su fiat valute. Nitko ne smije odbiti fiat novac s tvrdnjom kako je to zapravo papir, jer bi to bio protuzakonit čin. Doduše, tko danas odbija primiti novac (kao zasluženo sredstvo podmirenja nekog računa)?

 

Na početku i na kraju svega – zlato

Zlato se koristi kao novac još od prapovijesti. Njegova privlačnost ne da se objasniti samo kemijsko-fizičkim svojstvima, te postoje i kulturološke, sociološke, i psihološke dimenzije zlata kao univerzalnog novca. To je opet izašlo na vidjelo prije par mjeseci, kada su početkom financijske krize u svijetu cijene svega, pa i zlata, počele padati. No, kako se ljudi u vremenima krize uvijek okreću tradicionalnim i povijesno dobro provjerenim vrijednostima, tako je i zlato postalo sve traženije, pa je cijena zlata od listopada 2008. do veljače 2009. skočila za gotovo 40%!

Ovo pokazuje kako je u konačnici zlato ipak temelj vrijednosnog sustava u svijetu, jer u situaciji kada gotovo svim vrijednosnicama, valutama, i robama pada cijena do te mjere da se već gubi tlo pod nogama, investitori nastoje sačuvati svoju imovinu upravo u formi zlata.  Tako i cijena zlata u krizama gotovo uvijek raste.

 

Bretton Woodski sustav

Krajem II. svjetskog rata, 1944. godine, u američkom mjestu Bretton Woods 730 delegata iz 44 države okupilo se kako bi definirali i uspostavili novi svjetski financijski poredak, nakon što se postojeći raspao. Glavnu riječ vodile su SAD kao neprikosnovena ondašnja velesila br. 1. Osnovan je Međunarodni monetarni fond (upravo onaj MMF kojim se danas zastrašuje biračko tijelo i mala djeca) i osnovne strukture Svjetske banke. Propisan je novi zlatni standard u kojem su sve valute morale biti vezane za zlato, ili direktno ili preko dolara. Naime, okosnica ovog sustava bio je američki dolar koji je bio vezan za zlato, a druge valute mogle su se vezati uz dolar.

U Bretton Woodsu kreiran je trostrani sustav trgovine između zemalja trećeg svijeta, Europe, i SAD-a; SAD su koristile ovaj financijski sustav kako bi stvarale ogromne profite u trgovini sa zemljama u razvoju, kupujući od njih sirovine i razvijajući svoju industriju. Ovaj suficit slao se u Europu kako bi se ona obnovila, te kako bi postala tržištem za američke proizvode. Europa je nakon stabilizacije postala kupcem roba iz zemalja trećeg svijeta.

Kako se cijeli sustav temeljio na dolaru i na ulozi SAD-a kao jamca stabilnosti, kada se američka ekonomija destabilizirala kolabirao je i Bretton Woodski sustav. Budući je SAD praktično bio svjetski središnji bankar, jer je po završetku II. svj. rata držao oko polovice svjetskih rezervi zlata, čim su se od 1960-tih Europa i Japan osovili na noge i počeli parirati SAD-u i sustav se počeo raspadati.

Vijetnamski rat proizveo je inflaciju i prvi američki trgovinski deficit nakon 20 godina. Sve se srušilo 1971. kada su u SAD-u jednostrano odbili zamjenjivati dolare za zlato (u povijesti ekonomije poznato kao Nixonov šok), i od tada je najveći dio svijeta prešao na pravi papirni (fiat) novac. Posljednja zemlja u svijetu koja je napustila konvertibilnost novca za zlato – Švicarska – učinila je to relativno nedavno, 1999. godine.

Nakon globalne i svježe financijske krize mnogi zagovaraju novi Bretton-Woods, a među njima je primjerice i francuski predsjednik Sarkozy: „Moramo ponovno osmisliti financijski sustav, od nule, kao u Bretton Woodsu“ , rekao je krajem 2008. Dakle, svjedočimo stvaranju nove povijesti novca, a jednako prednost kao i nedostatak predstavlja činjenica kako danas ne postoji jedna neprikosnovena svjetska velesila koja bi nametnula rješenje za sve (kao što su to učinile SAD u Bretton Woodsu), već bi sukobljeni interesi Rusije, Kine, Europe, i SAD-a trebali rezultirati globalnim kompromisom oko novog financijskog sustava.

 

Ako je novac samo papir, zašto ga ne tiskamo koliko nam treba?

Ono što mnogima pada na pamet u okolnostima nestašice novca glasi otprilike: ako je novac od papira, a mi nemamo novca, zašto ga onda jednostavno ne bi tiskali onoliko koliko nam treba (i još malkice više)? Osobito stoga što još uvijek imamo svoju valutu i svoju središnju banku koja regulira sve bitno oko naše kune; jednom kada uvedemo euro monetarna politika diktirat će se iz Frankfurta, i postat ćemo umnogome samo pasivni promatrači. Dakle, pokrenimo tiskaru! Rezultat lagodnog tiskanja novca bio bi krah gospodarstva. Zbog sustava novčanog multiplikatora na svaku novotiskanu kunu banke bi proizvele i kreirale još mnogo novih kuna, što bi neizbježno dovelo do hiperinflacije.

Radi pojašnjenja zamislimo ovakvu priču: na nekom izoliranom otoku postoji samo jedno selo. Ondje postoji zlatni novac, i seljani međusobno kupuju i prodaju svoje proizvode i usluge za zlatni novac, i cijene su stabilne. Na otok se sruši avion pun zlatnika, i odjednom seljaci imaju znatno više novca nego prije. No, količina proizvoda i usluga je ostala ista, i seljaci ne mogu odjednom proizvoditi bitno veće količine samo zato što imaju više novca. Ovo neizbježno vodi do porasta svih cijena i inflacije. Nakon nekog vremena cijene bi se stabilizirale na nekoj novoj, bitno višoj razini.

Ovakav scenarij je moguć na otoku, u izolaciji, uz zlatni standard novca, ali u otvorenoj državi, uz multiplikaciju i kreiranje novca od strane banaka, ishod nerazumnog ubacivanja novog novca u sustav bio bi hiperinflacija. Iako pojedini ekonomisti čak zagovaraju niske stope inflacije kao pozitivne, većina uočava činjenice devastirajućeg učinka visoke inflacije na gospodarstvo. Dakle, tiskanje novca može biti „rješenje“ samo kratkoročno, a dugoročno vodi u propast.

 

Objavljeno u Prilici,mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja, 05/2009.

3 misli o “Što je to „novac“?

  1. Lijepo si opisao sustav djelomičnih rezervi,međutim nije istina da tiskanje novca nije riješenje..nije riješenje ako se nepromijeni sustav djelomicnih rezervi..medutim,ako HNB pocne pustati novac u optjecaj preko deficita proracuna (dakle sa nekom svrhom a ne bez razloga) a bankama dozvolimo da posuduju samo onoliko novca koliko imaju,odnosno ako razdvojimo primarnu i sekundarnu emisiju novca,onda bi krizi stali na kraj 🙂 Živi zid 🙂

  2. Medutim, bitcoinova najznacajnija karakteristika i ujedno najveca razlika od ostalih valuta jest sto je decentraliziran. Niti jedna institucija ne kontrolira bitcoin mrezu. Trenutni pobornici bitcoina to smatraju enormnim plusom, buduci da do oscilacija vrijednosti dolazi jedino zbog ljudi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *