Novac neće biti problem: novca neće biti…?!

Bezgotovinsko društvo (cashless society)

„Koliko malo znate o vremenu u kojem živite ako mislite da je med slađi od novca u ruci.“
Ovidije (43. pr. Kr. – 17. A. D.) , rimski pjesnik

Prije par tjedana Erste banka uvela je kartice za beskontaktno plaćanje. Prije nje to su u Hrvatskoj već učinile OTP i PBZ, a uskoro će i ostale veće banke. Telekomunikacijske i informatičke tvrtke uvode digitalne novčanike koji se nalaze u mobitelima. BBC, CBS, Financial Times, Time, Wall Street Journal, Wired, te brojni drugi utjecajni mediji, u zadnje vrijeme pišu o neminovnom dolasku bezgotovinskog društva, društva u kojemu gotovi novac – papirne novčanice i kovanice – uopće više neće postojati, već će biti potpuno iskorijenjene te zamijenjene karticama i različitim oblicima elektroničkog, mobilnog i tzv. beskontaktnog plaćanja (posebne kartice, čipovi u mobitelima, i sl.). Većina njih ističe samo pozitivne strane bezgotovinskog društva, a o negativnima ili ne promišljaju, ili ih namjerno prešućuju. Budući da je gotovi novac u uporabi već oko 5000 godina dobro je upoznati se s nekim posljedicama mogućeg ukidanja i nestanka gotovine, kako pozitivnima, tako i negativnima.

Makar što, reći će neki, pa što oni misle – da će bakice na tržnici za pola kile luka provlačiti kartice kroz POS uređaje? Kako će se kupovati stare gramofonske ploče na buvljacima? Amerika pokazuje kako: u državi Louisiani je već dvije godine na snazi zabrana plaćanja gotovim novcem za rabljenu robu, odnosno za robu iz druge ruke. Zabrana gotovine, i gotovo.

Tkogod misli da se bezgotovinsko društvo nalazi negdje u dalekoj budućnosti, grdno griješi. Ono grabi velikim koracima i pomno se sprema za nastup. Tehnički su preduvjeti dobrim dijelom pripremljeni, a posao koji preostaje je dodatno „senzibilizirati“ javnost. Priprema je učinjena: već je zabranjena isplata plaća, mirovina, i drugih prihoda u gotovini. Počinje se zabranjivati uporaba gotovine za plaćanja u velikim iznosima. Najavljuje se uvođenje provizije za podizanje gotovine s bankomata vlastite banke, a to je zapravo porez na korištenje gotovog novca kojima banke žele odvratiti građane od uporabe novčanica. Većina medija ocrnjuje korištenje gotovog novca; predstavlja ga se kao prljav, nazadan, nesiguran i zastario oblik plaćanja kojim se koriste teroristi i kriminalci. Kaže se kako se suvremena tehnologija brzo razvija, i kako se kotač napretka ne može vratiti unazad. No, nije svaka promjena napredak, i nije svaka tehnologizacija odnosa unaprjeđenje tih odnosa. Kada se neki proces učini tehnološki složenijim, to ne mora nužno značiti da je taj proces postao jeftiniji, korisniji, primjenjiviji, i u konačnici bolji za društvo u cjelini.

Veće banke i telekomunikacijska društva i u Hrvatskoj su već počeli s isporukom čipova za beskontaktno plaćanje. Banke ih stavljaju u kartice, a telekomi u mobitele. Neće biti potrebno provlačiti i gurati kartice u tzv. POS uređaje, već samo prisloniti karticu/mobitel uz čitač, i na taj način obaviti plaćanje. Ovakvi se sustavi u svijetu već naveliko uvode u praksu; mobitel ili kartica se „napune“ novcem, i njima se plaća javni prijevoz, usluge, obroci, koješta. Švedska je otišla najdalje, ondje se već i milodari u crkvama skupljaju putem čitača kartica, a ne u korpama ili škrabicama. Hoće li i u Hrvatskoj biti tako? To dobrim dijelom ovisi o građanima i tvrtkama, i njihovim navikama, a ne o bankama. Bilo kako bilo, većina medija uvjerava kako je samo pitanje trenutka kada će papirni i kovani novac u razvijenim državama nestati; možda se to neće zbiti baš 2013. ili 2014. godine, ali „prije ili kasnije će prljavi papir sigurno otići u povijest“. Ako gotovi novac i nestane, to mora biti posljedica slobodne volje građana, koji su samostalno odlučili kupovati negotovinskim načinima plaćanja, ali nikako uslijed prisile državnih, ili kojih drugih institucija. U tom smislu, potrebno je informirati se i o dobrim i o lošim stranama bezgotovinskog društva.

Sredinom prošle godine su u Španjolskoj zabranjena sva gotovinska plaćanja iznad 2500 €; iznosi veći od toga ne smiju se plaćati gotovim novcem. U Italiji je plafon za gotovinska plaćanja još niži: iznosi 1000 €. Nadležni su „objasnili“ sirotim građanima da je to zbog efikasnije naplate poreza i borbe protiv terorista. Je li slučajno što se ovaj propis nametnuo u vrijeme kada su se španjolske i talijanske banke našle na rubu propasti? Baš… Svaka se banka najviše boji povlačenja depozita, i niti jedna ne može izdržati snažnu navalu deponenata, te se stoga moraju sustavno zalagati i truditi kako bi izgradile i zadržale njihovo povjerenje. Ako se potpuno ukine gotovina, tada se ukida mogućnost navale na banke jer se na šalterima i bankomatima nema što tražiti, i „riješen je problem“ sustavnih kriza. Maljem. Potpunom eliminacijom gotovine nestala bi mogućnost nepovjerenja u financijski sustav, i građani više ne bi imali pravo ne pouzdati se u banke. „Povjerenje“ bi bilo garantirano dekretom, i ne bi ga se moralo predanim radom graditi i održavati.

U prilog bezgotovinskom društvu koriste se i klimavi, ali i solidni argumenti. Bez papirnog novca nestalo bi i krivotvoritelja i falsifikata. Doduše, ovaj je problem poprilično relativan: u Hrvatskoj je tijekom cijele 2011. godine na milijun komada novčanica kuna u optjecaju registrirano samo tri komada krivotvorenih novčanica. Dobra strana uklanjanja gotovine bila bi i suzbijanje sive ekonomije. Kupovina droge i oružja, prostitucija, rad na crno, neprijavljivanje poreza – sve bi to moglo biti dobrim dijelom srezano ukoliko bi se smaknule novčanice i kovanice, jer se elektroničkom plaćanju može ući u trag, i nema anonimnosti. Time bi se također otežalo i financiranje raznih kriminalnih skupina.

S druge strane, anonimnost ima mnoštvo pozitivnih strana. Mnogi se građani oslanjaju na nju pri financiranju prijepornih udruga, projekata i aktivnosti, dijelom stoga što im nedostaje građanske hrabrosti (ne žele se „izlagati“), a dijelom iz komfora. Izbjegavalo bi se plaćanje ičega što je potencijalno kontroverzno. Udruge koje zastupaju nepopularne stavove vjerojatno bi teže pronašle donatore. No, ovdje se ne radi o zastupanju ideja samo jedne društvene struje; svaki bi građanin mogao izgubiti pravo na anonimnost, a postojani trag plaćanja vječno bi pamtio sve „nezgodne“ kupoprodaje i plaćanja. Zaborav grijeha iz prošlosti postao bi gotovo nemoguć. Također, mnogi se oslanjaju na anonimnost prilikom dobrotvornog rada i financijskog pomaganja osoba u potrebi, jer ne žele kod primatelja stvoriti osjećaj duga i nužnosti protuusluge.

Zapisi o plaćanjima će zasigurno snažno privlačiti i raznorazne žute medije, obavještajne službe, ucjenjivače i njima slične. Rizici neovlaštenog upada u baze podataka bili bi enormni, ali još gori bi bili ovlašteni upadi; valja se samo prisjetiti kako iz domaćih pravosudnih i drugih institucija „zaštićene“ informacije cure u potocima. Tko može vlastitim imenom jamčiti da podaci o svakodnevnim plaćanjima bilo koje osobe za koju su mediji žestoko zainteresirani neće završiti u javnosti? Što je Severina kupila jučer? Je li taj i taj musliman kupovao alkohol? A onaj Židov svinjetinu? Nestankom gotovine moglo bi nestati ono što je čovjek imao u zadnjih više tisuća godina otkad je novac izmišljen; zaborav davnih grijeha, privatnost i imunitet od progona, bilo državnog, bilo u novije vrijeme medijskog. Da, plašt anonimnosti štiti i kriminalce, ali nije poanta u njima; poanta je u tome da je državni aparat očito izgubio vjeru u vlastite građane. Svaki je građanin postao potencijalni terorist/kriminalac vrijedan pomnog promatranja i nadzora. Krivnja je implicirana, samo ju još treba dokazati. Doista, ako se paranoja igdje nalazi u ovom tekstu, nalazi se ovdje: u sustavu koji se ne osjeća dovoljno sigurnim ako ne kontrolira sve, uvijek i svugdje, u sustavu u kojemu su svi sumnjivi, pa ih se mora snimati kamerama na svakom koraku, u sustavu koji građanima ugrađuje čipove u odjeću kako bi znao gdje se u kojem trenutku nalaze (brojni poslodavci, škole i sveučilišta u svijetu već ugrađuju tzv. RFID čipove radnicima, učenicima i studentima). Sljedeći korak je opći nadzor svih plaćanja.

Anonimnost štiti pojedine temelje građanskog društva. Ukidanjem gotovog novca ukinula bi se sloboda nepovjerenja u politiku državnih institucija. Vlade brojnih država svijeta, uključujući i Hrvatsku, provode razne projekte kojima žele provoditi „efikasniju naplatu poreza“, a pri tome žmire pred činjenicom kako mnogi namjerno više ne žele plaćati poreze jer su izgubili povjerenje u političare i njihova obećanja, i jer ne smatraju da za visoku cijenu poreza dobivaju adekvatno vrijedne protuusluge od te iste države. Primjerice, mnogi zapošljavaju radnike „na crno“ zbog visokih davanja koja moraju platiti državi kod isplate plaća, a s druge strane kad god trebaju nešto od države nailaze samo na prepreke: birokraciju, sporost, korupciju, nestručnost, zid bezosjećajnosti. Umjesto da povjerenje steknu vjerodostojnom i učinkovitom upravom, uvođenjem bezgotovinskog društva političari više ne bi morali naporno stjecati povjerenje birača; jednostavno bi preskočili ovu „smetnju“ i automatski naplaćivali poreze na svim razinama. Sva davanja i nameti koje građani i tvrtke poreznoj upravi sami prijavljuju (odnosno bez elemenata prisile) ne bi se više trebali financirati temeljem oslanjanja na dobru volju pitomog poreznog obveznika. Stoga je gotovina i sredstvo građanskog nadzora nad političkim subjektima.

Troškovi fizičkog novca su veliki; mora ga se redovito obnavljati, povlačiti pohabane novčanice i kovanice i emitirati nove. Valja platiti i troškove osiguranja i isporuke gotovine: punjenje i održavanje bankomata, zaštitare, blindirana vozila, sefove, kamere, i sve što ide s tim. „Problem“ je u tome što ove troškove plaćaju banke, a ne građani. Kada se plaća gotovinom banke i kartičarske kuće od toga nemaju ništa. Bezgotovinskim sustavima plaćanja ne samo da bi banke eliminirale prethodno navedene troškove, nego bi i počele zarađivati naplatom naknada za transakcije.

Svakim ograničenjem uporabe gotovine građanima se ograničava sloboda samostalnog i suverenog raspolaganja najvažnijom imovinom – novcem. Ako je i maloj djeci jasno da je novac isto što i moć, onda je razumljivo da kad osoba nema svoj novac u svojim rukama, tada nema ni moć. Kartice i čipovi samo su sjene novca. Osoba može imati „digitalni novčanik“, kojekakve aplikacije na mobitelu, ali to nije prava stvar, jer da bi se taj „novac“ koristio potrebni su raznorazni tehničko-tehnološki preduvjeti. No, kada čovjek ima pravi gotovi novac ne treba mu nikakav posrednik da bi zadovoljio svoje intelektualne i materijalne potrebe, nije ovisan ni o kome, i ima moć samostalno odlučivati o svom životu. U tom smislu, gotovina je i važan instrument nezavisnosti građana.

Konačno, valja postaviti i par vrlo jednostavnih pitanja: kome je u interesu da gotovi novac nestane, i tko će najviše profitirati njegovim nestankom? Tko će plaćati cijenu ukidanja gotovine? Sasvim logično – profitirat će oni koji će naplaćivati provizije za transakcije i naknade za uporabu, a to su banke, a zatim kartičarske kuće i telekom-operateri. Cijenu će platiti građani i malo i srednje poduzetništvo, odnosno svi oni koji su se dotad oslanjali na gotovinu, i koji su ju koristili kao sredstvo razmjene dobara i usluga.

Dakle, uvođenjem tehnoloških sustava koji eliminiraju gotovinu, s krajnjim ciljem potpunog istiskivanja gotovog novca, položaj banaka u društvu bi zasigurno ojačao, a to je upravo ono što treba izbjeći. Ako nas je suvremena financijska kriza ičemu naučila, naučila nas je kako su svakom gospodarstvu i svakoj državi potrebne smrtne, a ne besmrtne banke – banke koje mogu propasti, odnosno banke čiji se stečaj može dopustiti. Niti jedna ne smije biti prevelika ili prevažna da bi propala. Stečaj neke velike banke ne bi smio proizvesti veće potrese za gospodarstvo od stečaja nekog velikog proizvodnog poduzeća. Eliminacijom gotovine status bi se financijskog sektora u društvu dodatno učvrstio, a banke bi postale istinski nedodirljive. Razumljivo je da je to u interesu vlasnika banaka, ali nije u interesu društva u cjelini. Stvaranje poslovnog okruženja u kojemu je stečaj banaka nemoguć otvara brojne rizike, i ne samo da ne umanjuje rizik moralnog hazarda, nego ga dodatno napuhuje. Stoga je potrebno provoditi procese koji će djelokrug posla banaka svesti u razumne okvire.

Potrebno je pronaći ispravnu ravnotežu između korištenja bankovnih usluga i uporabe gotovog novca. Niti jedan ekstrem nije dobar. Banka svoje funkcije, za ekonomiju neizmjerno važne, sasvim dobro može obavljati i poslujući s gotovim novcem. Stoga se ne čini optimalnim zanemarivati gotovinu i uvijek sve plaćati karticama, jer samo građani mogu zadržati svoj novac u svom džepu. No, ako ga se unatoč svemu sami svojevoljno odreknu, pomoći nema. Premda korištenje elektroničkih sustava plaćanja ima svojih prednosti, bezgotovinsko društvo u konačnici predstavlja prijetnju građanskim pravima i slobodama. Novčanice i kovanice imaju svoju cijenu, možda i visoku, ali sve prave vrijednosti imaju svoju cijenu. Najveću ima sloboda: ona se ne plaća ni za sve zlato svijeta. Ipak, izgleda da se može platiti karticom.

 

Mahni, plati, ne misli

Beskontaktno plaćanje omogućava plaćanje manjih iznosa (npr. u Velikoj Britaniji do 20 funti, odnosno otprilike 190 kn) bez unošenja PIN broja i bez autorizacije potpisom. Korisnik samo prisloni karticu (ili mobitel, u koje se također ugrađuju tzv. NFC čipovi za beskontaktno plaćanje) uz čitač kartica, i plaćanje je obavljeno. Beskontaktno je plaćanje slično plaćanju gotovim novcem, samo bez brojanja kovanica. Plaćanje mahanjem.

U odnosu na virtualni gotovi novac ima jednu vrlo važnu prednost: on fizički postoji. Može ga se držati u rukama. Kada ga nema, nema ga, i točka. Kako objasniti djeci koncept novca i odgojiti ih za razumno upravljanje njime („pokrij se koliko je pokrivač dug“) ako je novac „u oblaku“? Digitalni novac na računu je apstraktna kategorija za čije razumijevanje čovjek mora imati sposobnost imaginacije. Nedodirljiv je, i ne postoji u realnom svijetu. Samim time za mnoge postaje umnogome zahtjevnije efikasno upravljati elektroničkim novcem, odnosno ne otići u minus (tj. ne podići kredit, jer odlazak „u crveno“ je ustvari podizanje kredita). Jedan od menadžera u drugoj najvećoj kartičarskoj kući u svijetu, Scott Lapstra, izjavio je svojedobno: „Osoba koja koristi karticu za beskontaktno plaćanje mjesečno troši otprilike 25% više na svoju karticu“. Ako bi se sav gotovi novac povukao, potrošači bi daleko češće dizali kredite po tekućem računu. I za to plaćali kamate. Valjda je jasno koga to veseli.

Slavuj i medo kao instrumenti građanskih sloboda

Što je sve moguće učiniti u društvu u kojemu je ukinut gotovi novac? Uz nekoliko klikova mišem moglo bi se usporiti ili blokirati dotok novca toj i toj udruzi, sindikatu, ili osobi (primjer). Financiranje širih prosvjeda, a osobito financiranje udruga i stavova koji se protive idejama ‘establišmenta’ moglo bi se potpuno spriječiti, ili u boljem slučaju tehnički onemogućiti, zakočiti. Građanski neposluh u široj mjeri, odnosno masovnije akcije protiv bilo kojih centara moći bi mogle postati neizvedive. Možda to jesu manje vjerojatni scenariji, ali u bezgotovinskom društvu nisu nemogući; slijedom toga pravila upravljanja rizicima nalažu razmatranje svih mogućih rizika („ono što može poći po zlu, vjerojatno će poći po zlu“, rekao bi Edward Murphy). Proizlazi kako su slavuj i medvjed korisni instrumenti građanskih sloboda.

Nadzor plaćanja vodi ka „uređenom“ društvu?

Kamere na svakom koraku: na cestama, na ulicama, na radnom mjestu. Nakon što su potvrdili učinkovitost u nadzoru nad kućnim ljubimcima (u mnogim se zemljama psi i mačke moraju „čipirati“), mikročipovi se i ljudima ugrađuju u odjeću, ili u identifikacijske kartice koje se neprestano moraju nositi oko vrata. Nadzornicima daju neprestani uvid u to tko se gdje u svakom trenutku nalazi. Učenica Andrea Hernandez izbačena je 26.11.2012. iz svoje srednje škole u San Antoniju (Teksas, SAD) jer nije htjela nositi ovaj čip (uz punu podršku svoje obitelji za ovu odluku). Protestirala je noseći natpis „Ljudi nisu kućni ljubimci“. U medijima je dobila malo prostora. Sljedeći korak ka „uređenom“ društvu je kontrola svih plaćanja.

Čisto radi mentalne vježbe, zgodno je zamisliti što bi se dogodilo kada bi Crkva napravila nešto slično. Bi li kršćani postali bolji vjernici i bolji ljudi ukoliko bi ih svećenici počeli neprestano, na svakom koraku i u svakom trenutku nadzirati: kamerama, čipovima, i prateći njihov trag kupoprodaja i plaćanja, pa čim učine kakav grijeh poslali im poruku kako su se istog trena dužni javiti na ispovijed? Ideja je ujedno i poremećena i uznemirujuća. Čovjek se može ostvariti samo u slobodi. Kršćani vjeruju da je Bog svemoguć, ali i da je pred ljudskom slobodom nemoćan. Ako je ljudima dana sloboda, onda ni sam Bog ne smije čovjeka natjerati da ne čini zlo, i da čini samo dobro. „Jedini način da se čovjeka učini vjerodostojnim je vjerovati mu“, rekao je Henry Stimson (1867-1950), američki političar. Paradoksalno je da se u ovom trenutku povijesti, u trenutku dominacije kapitalističke demokracije kao političkog sustava koji počiva na građanskim slobodama, toliko malo polaže na ljudsku slobodu, i toliko se površno o njoj razmišlja. A srednji se vijek proziva „mračnim“…

„Novac je magnet za lopove“

Najčešći argument promotora bezgotovinskog društva je sigurnost. Kada novac ne postoji, nema se što ni ukrasti. Ovdje valja promotriti primjer Švedske, koja ima najnižu stopu korištenja gotovog novca u svijetu, i koja je najbliža bezgotovinskom društvu (dok u Švicarskoj gotov novac u optjecaju čini 10 % BDP-a, u Švedskoj iznosi svega 2,8 %). U Švedskoj je broj pljački banaka pao sa 110 u 2008. godini na 16 u 2011. Znaju lopovi da gotovog novca u švedskim bankama više nema kao prije. S druge strane, tzv. kibernetski kriminal (uključuje računalne prijevare i krađe podataka s kreditnih kartica) narastao je sa 3.300 u 2000. godini na preko 20.000 u 2011. Drugim riječima, kriminal se samo preselio s jednog područja na drugo. Nije nestao, i vjerojatno nikada ni neće.

Već sada postoje e-džepari; osobe koje razvijaju i koriste uređaje i aplikacije koje kradu novac sa beskontaktnih kartica. Što je beskontaktna kartica? Plastična kreditna ili debitna kartica, naizgled kao i svaka druga, samo što je u nju ugrađen poseban čip. Mnogi ju hrvatski građani već imaju u džepu, a da toga nisu ni svjesni. Ove kartice na malim udaljenostima radijskim frekvencijama komuniciraju s čitačima tih kartica, jednostavnim protokolima, bez unošenja PIN broja, ili autorizacije potpisom. Nezgodno je što se čipovi u ovim karticama ne mogu ugasiti, već su u neprestanoj pripravi. Kako krade e-džepar? Umjesto da gura ruke u tuđu odjeću, on svoje ruke uredno drži u vlastitim džepovima, gdje ima (jeftin i lako nabavljiv) čitač kartica, ili najobičniji „pametni telefon“ s posebnom aplikacijom. Iskoristi gužvu na ulici, stadionu, u autobusu/tramvaju, na koncertu, i to na način da se približi plijenu, te kroz odjeću očita karticu čovjeka kraj sebe i skine mu novac s računa. Za e-džepare je vrlo „zgodno“ što se mogu šetati kraj ljudi i skidati većem broju ljudi malo novca s računa, umjesto da jednom čovjeku ukradu puno.

Kristin Paget, zaposlena u američkoj tvrtci Recursion Ventures koja se bavi razvojem osiguranja (u toj tvrtci zaposleni su i bivši direktor CIA-e, sveučilišni profesori, eksperti za kriptografiju i terorizam, itd.), pokazuje kako je krađa podataka s beskontaktne kartice i jednostavna i jeftina, dijelom jer se kartica cijelo vrijeme nalazi kod vlasnika, dijelom jer su sigurnosni standardi niski (nema procesa autorizacije). Paget tvrdi kako je najjednostavnije rješenje spržiti čip u mikrovalnoj pećnici, no ujedno upozorava kako to može dovesti do zapaljenja čipa (i kartice). Dr. Peter Gutmann sa Odjela za računarstvo Sveučilišta u Aucklandu (Novi Zeland), stručnjak za računalnu kriptografiju, kaže kako je korištenje beskontaktnih kartica za plaćanje podjednako davanju klasične kreditne kartice u ruke svima u blizini, pa neka čine s njom što hoće.

Držanjem gotovine kod kuće osoba se izlaže riziku provale pljačkaša iz lokalnog okruženja, no držanjem novca u virtualnom prostoru osoba se izlaže riziku provale svih cyber-pljačkaša svijeta; svi zlonamjerni hakeri na planeti postaju potencijalni provalnici. Krug mogućih zlikovaca proširuje se sa vlastite općine ili županije na cijeli svijet. Ono što osobito zabrinjava jest činjenica da su računalni kriminalci daleko sofisticiraniji od običnih džepara i razbojnika, pa je slijedom toga i njihovo hvatanje bitno teže. Osim toga, kada se kaže da je gotovi novac nesiguran jer se krade, znači li to da se kartice i mobiteli ne kradu? (Ovdje se ne želi reći da bi građani trebali držati sav svoj novac u gotovini, kod kuće, već samo ukazati na traljavu argumentaciju zastupnika bezgotovinskog društva koji ističu krađu kao nekakav bitan razlog izbjegavanja gotovine.)

Jednostavnije, kažu, nije bolje

Jednostavni procesi imaju jednostavne probleme, složeni procesi imaju složene probleme. Plaćanje gotovinom je jednostavan proces, pa je i upravljanje rizicima kod gotovinskog plaćanja bitno manje složeno nego kod bezgotovinskog. Kod prometa gotovinom treba pripremiti sustave za prepoznavanje krivotvorina, platiti zaštitarsku službu, i to je otprilike to. Sasvim je druga priča u bezgotovinskom društvu. Teško je zapravo i pojmiti što sve može poći po zlu ako bi se baš sva plaćanja počela provoditi složenim tehnologijama i „naprednim“ uređajima. Papirna novčanica ne traži priključak na Internet, i neće joj se potrošiti baterija u trenutku kada je najpotrebnija. Da, često prenosi kojekakve bakterije, ali ima neuništivu imunost na apsolutno sve računalne viruse koji će zlonamjerni računalni geniji ikada smisliti. Jednostavna primjenjivost je dodatna kvaliteta; novčanice funkcioniraju po savršeno jednostavnim principima, i stoga ne traže edukaciju korisnika (koriste ih mala djeca jednako kao i starci, bez po’ muke). „Rade“ i bez složenih pozadinskih mehanizama, bez sigurnosnih kopija, bez alternativnih servera na udaljenim lokacijama, bez generatora struje u slučaju ispada iz elektro-opskrbne mreže, bez 24-satnih dežurstava informatičara i drugih inženjera, bez pozivnih centara za pomoć korisnicima, i bez konstantnih ažuriranja i sigurnosnih unapređenja sustava. Doista, teško je pojmiti zašto se tvrdi da je plaćanje mobitelom ili karticom jednostavnije?

Hrvatski hod prema bezgotovinskom društvu

Gdje se Hrvatska nalazi u procesu „neizbježne“ tranzicije ka bezgotovinskom društvu? Banke u Hrvatskoj počele su s izdavanjem kartica koje u sebi imaju čip za beskontaktno plaćanje, i već ih naveliko dostavljaju svojim klijentima, a da oni većinom nisu ni svjesni što je sve to „čudo od kartice“ kadra učiniti. Krenulo je i postavljanje čitača ovih kartica na prodajnim mjestima. Kada veći broj građana bude već imao beskontaktne kartice u novčaniku, te kada dovoljno prodajnih mjesta bude osposobljeno za ovaj tip plaćanja, bit će još samo potrebno motivirati klijente za korištenje kartice koju već ionako imaju; popustima, kuponima, akcijama skupljanja bodova, i ostalim marketinškim trikovima.

Pred kraj prošle godine u Zagrebu je održan susret bankara, kartičarskih kuća, telekom-operatera i ostalih zainteresiranih pod znakovitim naslovom „Kome još treba cash“, kao dio projekta eTrgovina/eNovac/eTurizam o ulozi elektroničkog poslovanja, mobilnih i beskontaktnih plaćanja u Hrvatskoj. U organizaciji časopisa Banka, ovaj se projekt sastoji se od niza okruglih stolova koji, realno uzevši, nastoje promovirati utjecaj i korištenje elektroničkog novca. Na prvom susretu indirektno je najavljeno uvođenje provizija za uzimanje gotovine na bankomatima (vlastite banke), jer je nepostojanjem ovih provizija građanima omogućen besplatan i jednostavan pristup gotovini, pa se „navike korisnika se ne mijenjaju dovoljno brzo u pravcu korištenja debitnih kartica“. Sve u svemu, čini se kako banke u Hrvatskoj dobro rade svoj posao – u stope slijede zapadne trendove, ma kakvi oni bili.

Emisijska dobit

Izdavanje papirnog i kovanog novca donosi državi, odnosno njenim građanima, prihode iz tzv. emisijske dobiti (eng. seigniorage). Kada središnja banka, odnosno HNB emitira gotovinu, plasira ju po nominalnoj vrijednosti. Drugim riječima, u optjecaj pušta papir na kojem piše npr. sto kuna, ali je tisak te novčanice zapravo platila možda jednu kunu. U ovom (pojednostavljenom) slučaju emisijska dobit po novčanici iznosila bi 99 kuna. Od emisijske dobiti 20% odlazi u pričuve HNB-a, a veći dio od 80% odlazi u državni proračun, odnosno nazad građanima.

Emisijska dobit na papirnim novčanicima može biti relativno velika, ali se na kovanicama nižih apoena katkad ne ostvaruje, jer trošak izrade ovih kovanica može biti veći od nominalne vrijednosti tih kovanica. No, emisijsku dobit HNB itekako ostvaruje puštanjem u promet prigodnog kovanog novca, koji u konačnici završi kao kolekcionarski predmet. HNB je devet puta dosad izdavao kovanice od 25 kn (inače, u malim se oglasnicima kovanice od 25 kn prodaju za oko 50 kn). Za središnju je banku ovo vrlo zgodan izvor prihoda: ona emitira novac s kojim na kraju nema puno brige, jer najčešće završi izvan uporabe, negdje na policama, u albumima kolekcionara – numizmatičara, a cijena izrade je niža od nominalne vrijednosti, te ostvaruje dobit. Zaključno, bez gotovog novca nema emisijske dobiti.

BROJKE:

1. U Hrvatskoj je na početkom 2012. godine u prometu bilo 154,5 milijuna komada novčanica i 1,72 milijardi komada kovanog novca. Količinski su najzastupljenije novčanice u apoenima od 200 kuna i kovanice od 10 lipa. (HNB)
2. 52,6 milijuna komada novčanica kuna u Hrvatskoj (približno jedna trećina svih novčanica kuna u prometu) je 2011. godine izrezano, odnosno zamijenjeno radi oštećenosti ili dotrajalosti. (HNB)
3. 2006. u svijetu je u prometu bilo 8,9 milijardi kartica (kreditnih, debitnih, i prepaid); a 2011. godine 13,5 milijardi. Projekcija za 2016. je preko 18 milijardi. (Nilson report)
4. 4 u 1: u Belgiji u promet puštena kartica koja je s jedne strane debitna, s druge kreditna, ima ugrađen displej koji zamjenjuje čitač kartica (za plaćanja na Internetu), i ima ugrađenu tehnologiju beskontaktnog plaćanja. Ukratko: rizici na četvrtu.
5. 1661. godine izdan je prvi papirni novac u Europi, u Švedskoj. Očekuje se da će Švedska postati prva bezgotovinska ekonomija u svijetu.

Prethodni tekst je objavljen u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja 01/2013.

• Web-extra (nije objavljeno u Prilici):

Koliko je teško skidati podatke s tuđe beskontaktne kartice?
Pogledajte ovdje (PDF):
http://2012.hackitoergosum.org/blog/wp-content/uploads/2012/04/HES-2012-rlifchitz-contactless-payments-insecurity.pdf
Video ove prezentacije: http://www.youtube.com/watch?v=VWIzW0rRw_s

Također, kôd za skidanje podataka sa beskontaktnih kartica javno je objavljen na internetu, na mnogo mjesta. Npr.:

1. http://www.nfc.cc/2012/04/02/android-app-reads-paypass-and-paywave-creditcards/
2. http://nosedookie.blogspot.com/2011/06/reading-chase-visa-paypass-credit-cards.html
3. http://www.mertsarica.com/codes/paypass.py
   (http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:4HzjevgDh38J:www.mertsarica.com/codes/paypass.py)
4. itd… (hint: google > “Hacking contactless credit cards” ili slični keywords)

Koliko je teško kupiti čitače kartica? Vrlo. (: Nalaze se i na eBayu:
http://www.ebay.com/sch/i.html?_nkw=contactless+reader&_sacat=0&_odkw=vivopay&_osacat=0&_from=R40

Više informacija: http://rfidiot.org

Također:

• Američke obavještajne službe prikupljaju podatke o korištenju kartica građana: http://www.judicialwatch.org./press-room/press-releases/jw-obtains-records-detailing-obama-administrations-warrantless-collection-of-citizens-personal-financial-data/
• Guardian: zajedno za beskontaktna plaćanja.
• Ovo se događa kada želite istraživati sigurnost beskontaktnih kartica: navala odvjetnika.
• Iz New York Timesa: link.
• Australska policija navodi porast od 45% u zadnjih 12 mjeseci u broju prijevara sa beskontaktnim karticama.
• Nakon objave ovog rada snimljen je prilog za RTRS: http://www.rtrs.tv/av/pusti.php?id=24729
• Na temelju ovog rada napisao sam članak koji je spomenut tu i tamo.