Od prve do posljednje banke

“Dobit je privatna, ali gubici su javni” – ovo je formula na spomen koje svakog urednog poreznog obveznika spopadne žestoka nervoza. Stoga se svako spašavanje posrnulih banaka nastoji zamaskirati, kako se ne bi dizala prašina.

Banka Monte dei Paschi di Siena (prijevod: Sijenske planine poštovanja/milosrđa), najstarija banka u svijetu, utemeljena 1472. kao karitativna institucija kojoj je cilj borba protiv siromaštva (prikupljanjem depozita i plasiranjem kredita osobama u potrebi), pretvorila se u zrcalnu, suprotnu sliku onoga što bi trebala biti. Umjesto borbe protiv siromaštva, ona zapravo sustavno osiromašuje građane Italije, odnosno svoje klijente, već godinama.

Prije tri godine banka Monte dei Paschi tražila je pomoć od države u iznosu od 1,9 milijardi eura, nakon toga tražila je i još, te se trošak spašavanja banke popeo na 3,9 milijardi eura, no čini se da iz toga nikakvu lekciju nisu naučili.
Kako bi sakrili nove, sasvim svježe kockarske gubitke u iznosu od 367 milijuna eura (a gubici proizlaze iz izvedenica na temelju udjela u vlasništvu banke Intesa Sanpaolo, ‘majci’ “naše” Privredne banke Zagreb), krenuli tj. nastavili su se kockati; kladili su se s Deutsche Bank na kretanje cijena državnih obveznica. I – treba li uopće reći – izgubili. Transakcija je vođena pod nazivom Projekt Santorini.

Radi se o sljedećem: dobri poznavatelji financija koriste izvedenice (i to swapove) kako bi prikrili gubitke, razvukli ih kroz duže vrijeme, i sl. Satyajit Das napisao je izvrsnu knjigu prepunu primjera ovakvih poslova: Traders, Guns & Money: Knowns and unknowns in the dazzling world of derivatives. No ovakvo prikrivanje itekako može poći po zlu, i stvoriti još veće, i još gore gubitke. I sad, mudar kockar (ako takav uopće postoji) zna kada treba izaći iz kockarnice: dok su gubici još podnošljivi i dok ima još nešto digniteta. Bezobziran kockar radi “double or nothing” sve dok ima novaca. A porezni obveznici imaju dubok džep. Tako su iz jednog lošeg swapa bankari iz Monte dei Paschi krenuli u drugi.

Uglavnom, talijanski premijer Mario Monti sada pokušava zataškati bankarske gubitke, i zaštititi imenjaka i zemljaka Marija Draghija, šefa Europske središnje banke. Što sad Draghi ima s tim? On je bio guverner talijanske središnje banke u vrijeme kad su se bankari iz Monte dei Paschi igrali s izvedenicama; Draghi je bio glavni čovjek za nadzor. U njegovoj je domeni bila supervizija i kontrola banaka, no Monti se požurio spašavati skalp svoga imenjaka, ali ne i poreznih obveznika.

Neka Italije, što mi u Hrvatskoj imamo s tim? U Hrvatskoj država također spašava banke (“dobit je privatna, ali gubici su javni”!) tako što “pere novac” preko privatnih fondova, koji tobože privatnim novcem spašavaju banke, a zapravno ti fondovi novac dobivaju od države, tj. poreznih obveznika. Prije svega par mjeseci imali smo priliku gledati taj film. Tako da ne bi tko slučajno pomislio da su kod nas stvari iole drugačije.

///update 29/01/2013///
…a i za ovo bi se moglo reći kako je jedan od načina sanacije banaka:
http://www.banka.hr/hrvatska/drzava-pokrece-pos-plus-program-kupnje-praznih-a-neprodanih-stanova
Zašto? Banke su financirale izgradnju , i sad imaju u bilancama hrpe neprodanih stanova, a loše procjene i poslovne poteze banaka na kraju sanira država.

A nešto se slično događa i u Španjolskoj

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *