Ekonomija sreće

„Zadovoljstvo siromahe čini bogatašima; nezadovoljstvo bogataše čini siromasima.“
Benjamin Franklin (1706 – 1790)

 

Svijet se protekle godine naveliko bavio ronilaštvom: istraživalo se dno mnogih ekonomskih sustava. I dok brojni ronioci već polako izranjaju i plivaju prema površini, u Hrvatskoj smo još uvijek nošeni poletom istraživačkog zanosa. Gotovo uvijek i u svemu kasnimo, pa tako kasnimo i u izronu. Redovito se promatra barometar – bruto društveni proizvod – i na temelju njegovog rasta/pada zaključuje se ide li nam; zaranjamo li dublje ili izranjamo. Valjda će u bocama biti dovoljno zraka…

Svaki je zaron (tj. kriza) prigoda za preispitivanje; što je kriza dublja, snažnija je i potreba za promjenama. Ako je krajem 1920-ih započela Velika depresija, sada se može govoriti o Većoj depresiji nad kojom vise brojni upitnici: kakav je to ekonomski sustav u kojem živimo? Mora li tako biti? Zar zaista nema nikakve alternative? I možda najbitnije: ako ovakva ekonomija vodi u depresiju, kakva može odvesti u zadovoljstvo, blagostanje; u sreću?

U ovo vrijeme popularno je, ako ne već i pomalo potrošeno, govoriti o krizi kao o prilici, te se redovito izvlači ona pričica koja nastoji osokoliti malodušne time što u Kini jedna te ista riječ (weiji) označava i ‘krizu’ i ‘priliku’ (što zvuči vrlo zgodno, ali je posvemašnja zabluda i neistina, o čemu naširoko piše npr. V. Mair, profesor kineskog sa Sveučilišta u Pensilvaniji). Štogod Kinezi rekli o tome, činjenica je da je depresija upravo idealan ambijent za reforme, jer je i široka javnost tada osviještena o potrebi promjena. Dakle, opet reforme, uvijek i iznova reforme; još od stabilizacije jugo-dinara i famoznog tečaja „sedam za marku“ sve do trenutnih raspri o osnivanju fondova za spas gospodarstva – ‘reforma’ je stalna mantra na ustima vojske političara. Pa ipak, aktualni zaron osvješćuje nas kako naš ekonomski mehanizam traži generalku, i promjene su zaista nužne, ali pravo je pitanje u kojem ih pravcu usmjeriti, čemu težiti?

 

Upravo u kontekstu ekonomske i društvene depresije buja i raste ekonomija sreće, znanstvena grana ekonomije koja nije nova, ali se u posljednje vrijeme naglo razvija. Ekonomija sreće istražuje koje ekonomske pojave (osim povećanja prihoda) doprinose sreći pojedinca. Teško je ne prenaglasiti važnost ovoga što je, tobože manje bitno, stavljeno u zagradu: osim povećanja prihoda; ta nije li skoro cijela ekonomska znanost, sa svim svojim granama i grančicama, zapravo usmjerena ka povećanju bruto društvenog proizvoda (što se može promatrati kao povećanje prihoda na makro razini), odnosno povećanju dobiti poduzeća i plaća pojedinaca (povećanje prihoda na mikro razini)? Prema tome, gotovo sve što se u ekonomskoj znanosti radi u konačnici teži ka povećanju prihoda (sirovije izraženo – ka još više novaca), o kojoj god razini govorili. Isključi li se povećanje prihoda kao uzrok povećanja sreće građana, preostaje li išta?

Mnogi su učeni i manje učeni kroz povijest isticali kako novac nije ni jamstvo ni uzrok sreće: ekonomisti se na to nisu pretjerano obazirali. Objavom rezultata istraživanja R. Easterlina 1974. planet ortodoksnih ekonomista izbačen je iz orbite. Naime, Easterlin je znanstvenim metodama došao do rezultata koji ukazuju da sreća pojedinca ne raste s porastom prihoda. Preciznije, pokazao je kako se unutar pojedine države, promatrano u određenom trenutku, bogatiji građani općenito osjećaju sretnijima, ali se na međunarodnoj razini građani ‘siromašnih’ država nisu smatrali ništa manje sretnima od onih u vrlo ‘bogatim’ zemljama. Uz to, analizira li se promjena razine sreće u vremenu, rezultati pokazuju kako sreća pojedinca uopće ne raste s porastom prihoda, pa se u SAD-u tijekom razdoblja od 25 godina (od 1946. do 1970.) u 30 istraživanja može promatrati rast BDP-a i razine životnog standarda od 60%, ali se građani unatoč tome nisu osjećali ništa bitno sretnijima.

Valja pojasniti: sreća jest funkcija prihoda u situaciji kada osoba živi ispod razine ljudskog dostojanstva – onaj tko gladuje bit će itekako sretniji ako dobije novac s kojim će kupiti hranu. No, povećanje prihoda sa sobom nosi najmanje dva učinka koji su prepreka dugoročnom povećanju sreće. Prvi je učinak prilagodbe: čim dobije neku stvar čovjek se vrlo brzo na nju prilagodi, i ne prođe dugo dok ju ne počne smatrati samorazumljivom, nužnom, i ničim posebnom. Ona postaje zadana pretpostavka. Primjerice, donedavno je malo tko imao mobitel, i to ‘ne-imanje’ se smatralo standardom. Sada je teško zamisliti život prije ovog stroja, povratak na staro čini se nemogućim, te se čovjek na novi standard prilagođava ‘u sekundi’. Proizlazi kako je povećanje sreće zbog pribavljanja materijalnih stvari samo privremeno, gotovo nikada trajno. Jednostavno, ljudi imaju nevjerojatno veliku moć adaptacije na nove uvjete života, ali nam ova moć često ‘brani’ povećanje sreće.

Drugi je učinak povećanje želja i očekivanja: onaj tko ima bicikl želi auto, a kada ga dobije neće proći dugo dok ne poželi drugi, ali više klase. Vlasnik 20-metarske jahte sanja 30-metarsku, a možda je i duboko depresivan jer mu prijatelji i kolege redom imaju veće jahte od njegove. Neprestano povećanje želja i očekivanja, odnosno iskonski materijalizam nužno vode do točke zasićenja: trenutka kada dodatni prihod više ne donosi bitno veću razinu sreće. Stoga bi se odnos sreće i prihoda mogao opisati krivuljom koja prikazuje rast sreće pri nižim razinama prihoda, ali u određenom trenutku nakon točke zasićenja (jedna analiza procjenjuje kako se ova točka nalazi na oko 3.500 kn mjesečnih primanja po osobi) porast prihoda ne prati adekvatan porast osobnog osjećaja sreće. Kada većina građana dosegne točku zasićenja povećanje BDP-a više neće imati učinka na sreću pojedinca – tada i političarima na visokim razinama (kao nedavno Sarkozy-ju) biva jasno da je klasičan način izračuna BDP-a izgubio svoj smisao.

Valja se podsjetiti kako je u jednom od proteklih brojeva Prilike (studeni 2009.) već obrazložena potreba izmjene načina računanja BDP-a koju je inicirala Europska komisija (EK). Navedeno je kako EK ocjenjuje BDP nedovoljno sveobuhvatnim da bi se samo uz pomoć njega ocijenila razvijenost nekog društva, i kako preporuča dodatne pokazatelje kojima bi se, osim klasičnog mjerenja BDP-a, trebao mjeriti i napredak u socijalnom i ekološkom području, te u području kvalitete života. Upravo bi ekonomija sreće trebala dati odgovor na pitanje koji su ekonomski izvori sreće, blagostanja i zadovoljstva pojedinca, nakon što je većina razumjela kako BDP taj izvor očito nije.

 

Sreća ima izrazit relacijski karakter – promatra se u odnosu (relaciji) prema više i manje bližnjima. Pojedinac će svoju sreću ocijeniti u odnosu na društvo u kojem živi, pa će tipični Slavonac reći: „imam ispodprosječnu plaću za hrvatske prilike, daleko ispod one koju imaju moji sunarodnjaci u Zagrebu ili Istri, ali sretan sam što uopće imam posao i što nisam nezaposlen kao mnogi moji prijatelji“. Easterlin o tome kaže: „Pri procjeni vlastite sreće čovjek se uspoređuje sa standardom ili normom koja je izvedena iz njegovog prethodnog i postojećeg društvenog iskustva.“ Posljedično, kada s vremenom prihodi rastu u čitavoj zajednici, pojedinac se ne mora osjećati osobito sretnijim upravo zbog relacijskog karaktera sreće, jer raste i norma (standard) s kojim se pojedinac uspoređuje. Stoga porast BDP-a ne mora voditi ka rastu zadovoljstva pojedinačnih građana, i sva stremljenja ekonomske politike koja teže ka rastu BDP-a nisu ni približno unaprijed osuđena na aplauz naroda. Umjesto toga ekonomski je rast poput životinje koja se hrani tako što proždire samu sebe: rast prihoda povećava želje, a veće želje zahtijevaju veće prihode, i tako ukrug. Psiholozi P. Brickman i D. T. Campbell ovo su prozvali „hedonističkom pokretnom trakom“ – uzeli su pokretnu traku (spravu za trčanje u vježbalištu) kao metaforu za učinak prilagodbe i povećanja želja. Naime, osoba može trčati na spravi, ali se svakim korakom pomiče i traka ispod nje, pa iako trči ustvari stoji na mjestu. Jednako tako čovjek trči za materijalnim dobrima i užicima; čim ih dobije odmah im se prilagođava i uzima ih ‘zdravo za gotovo’, povećavaju mu se želje i pravi novi korak. Pri svemu tome sreća se uopće ne mijenja, i što se tiče sreće on zapravo stoji na mjestu. Štoviše, traka se često kreće brže no što čovjek može trčati, i on se trčeći na njoj može kretati i unatrag, odnosno bivati sve manje sretan. Gdje onda u ekonomiji tražiti sreću?

 

Ekonomija sreće nastoji integrirati dostignuća različitih društvenih znanosti, prije svega ekonomije, psihologije i sociologije. Kao iznimno važan faktor koji doprinosi sreći građana, a koji je u ekonomiji prethodno bio potpuno zanemaren, pojavljuju se odnosna dobra. Među prvima ih spominju talijanski ekonomist B. Gui (1987.) i američka politologinja C. Uhlaner (1989.). Odnosna su dobra izraz relacijske naravi sreće, a otkrivena su uslijed traganja za odgovorom na pitanje kako utječe kvaliteta međuljudskih odnosa na ekonomske rezultate i individualnu sreću. Ako psiholozi (npr. R. Baumeister i M. Leary, 1995.) tvrde kako ljudi imaju fundamentalnu potrebu za društvenim odnosima, postavlja se pitanje kako se čovjekova društvenost odražava na ekonomske pojave?

Brojna istraživanja pokazuju kako sreća ne ovisi (ili ovisi samo uvjetno) o visini prihoda; s druge strane mnogi znanstvenici pokazuju kako subjektivno zadovoljstvo pojedinca ovisi o opsegu korištenja odnosnih dobara. Odnosna dobra su ona koja nastaju u zajedništvu (odnosu) s drugima: dovoljna su i dvojica kako bi nastalo odnosno dobro; pojedinac sam ne može ni stvoriti, ni konzumirati odnosno dobro.

Kako bi ‘običan’ odnos prerastao u odnosno dobro on treba imati (barem) sljedeća obilježja: ne-anonimnost i autentičnost. Ne-anonimnost proizlazi iz toga što se osobe moraju poznavati kako bi stvorile odnosno dobro. Identitet je važan: čovjek može biti okružen stotinama i tisućama ljudi, ali svejedno ne poznavati ni jednog od njih, i u svoj toj masi može se osjećati potpuno otuđen. Čini se kao da je u društvu, ali je zapravo sasvim sam. Također, osoba može sama otići na utakmicu ili na koncert, biti dijelom prepunog stadiona, uživati u zajedničkom iskustvu, no ako ondje ne poznaje nikoga, i ni sa kim ne prozbori niti riječ, ne može se reći da je uživala odnosno dobro.

Kaže li se kako odnosno dobro mora biti autentično to znači da mora biti iskreno, nepatvoreno, i neinstrumentalizirano. Pojasnit će se na primjeru: umjesto ručati sam, na ručak se može otići i s kolegom. Ako bilo tko od njih na ovaj obrok ide sa kakvom skrivenom namjerom, tj. sa željom instrumentalizirati taj odnos na bilo koji način, ne može se govoriti o odnosnom dobru. Ručak kojem je cilj za vrijeme objeda ugovoriti kakav posao instrument je interesa sudionika; tada se ne može govoriti o iskrenosti, jer sudionicima primarni interes nije sam odnos kao takav već posao, pa ne postoji ni odnosno dobro. Proizlazi kako je odnosno dobro nemoguće izravno kupiti, jer novac nosi materijalni interes i narušava iskrenost odnosa.

Ipak, odnosno se dobro može ‘kupiti’, ali neizravno. Evo primjera. Poslodavac zaposleniku nudi izmjenu radnog ugovora: povećanje radnog vremena za 50% (sa 8 sati dnevno na 12 sati dnevno), i zauzvrat povećanje neto plaće za 80% (sa 3.000 kn na 5.400 kn). Zaposleniku je sasvim jasno kako bi pristankom potpuno izgubio mogućnost stvaranja i potrošnje odnosnih dobara (bilo u obitelji, kakvoj udruzi, sa prijateljima, u sportskom klubu, ili drugdje), i odlučuje odbiti ponudu. Što je učinio? ‘Kupio’ je odnosna dobra za 2.400 kn, tj. za iznos razlike veće i manje plaće. Donedavno ovakav postupak ne bi bio predmetom ekonomske analize i okarakterizirali bi ga kao iracionalnog (porast plaće je bitno veći nego porast satnice, pa je ‘nerazumno’ ne prihvatiti ovakvu ponudu), te bi ga tradicionalni ekonomisti prepustili psiholozima. Ekonomija sreće vraća ovaj postupak u domenu ekonomista: zanemarivanje odnosne dimenzije čovjeka kao njegove fundamentalne odrednice može bitno narušiti vjerodostojnost ekonomske analize.

 

Osnovni resurs za stvaranje i potrošnju odnosnih dobara je vrijeme. Premda se odnosna dobra mogu kreirati i na radnom mjestu (poznate su prednosti timskog rada u odnosu na individualni rad, jasno – ovisno o naravi posla), ipak ih se češće može promatrati izvan radnog mjesta: u obitelji, susjedstvu, župi, lokalnoj zajednici, udrugama, i neformalnim grupama. Za stvaranje odnosnih dobara u ovim okruženjima prije svega je potrebno vrijeme. Stoga su duljina radnog tjedna (npr. reguliranje rada nedjeljom), broj slobodnih dana i duljina godišnjeg odmora direktno povezani s mogućnošću proizvodnje i potrošnje odnosnih dobara. Dulji radni dan i radni tjedan, te manji broj državnih praznika i blagdana može djelovati na veću proizvodnost materijalnih dobara, ali isto tako djeluje na manju proizvodnost odnosnih dobara. U Hrvatskoj je poznato tzv. ‘spajanje praznika’ – pojava kad radnici uzimaju par dana godišnjeg odmora i spajaju ih s državnim praznicima i vikendima, i na taj način produljuju vrijeme odmora. To je ustvari najobičnija ‘kupovina’ odnosnih dobara. Ako radnici pritom ne čine ništa nelegalno, zašto se ova pojava gotovo uvijek promatra podozrivo i u negativnom kontekstu? Nije li radnik vlastan tražiti vlastitu sreću?

Zbog svega navedenog valja biti oprezan kada se govori o ‘siromašnim’ državama, jer su građani tih država itekako bogati: bogati su odnosnim dobrima. S druge strane, ‘bogate’ države, zatvorene u glorifikaciji egoističnog individualizma, siromašne su odnosnim dobrima. Nakon što se prijeđe razina temeljnih ljudskih potreba, postavlja se pitanje tko je uopće u ovom svijetu bogat, a tko siromah?

 

Premda nije mlada, ekonomija sreće još je u povojima, i nema potpune odgovore na pitanje što čovjeka čini sretnim, a s obzirom na prevrtljivu čovjekovu narav pitanje je hoće li ikada i imati konačna rješenja. Unatoč tome već sad postoje naznake o tome u kojem pravcu (ne) treba voditi gospodarstvo, odnosno već postoje odgovori što građane (ne) čini sretnima. Stoga, znamo li da na ‘razvijenom’ Zapadu (pa i u Hrvatskoj) postoji epidemija bolesti depresije, ako se istodobno traži izlazak iz ekonomske krize i građane nastoji učiniti sretnima, onda valja osluškivati i nova postignuća na području ekonomije. Nedavno su u jednom članku B. Frey i A. Stutzer (ekonomisti sa sveučilišta u Zurichu) napisali: „Revolucija sreće u ekonomiji tek započinje.“ Neka joj bude sa srećom!

 

Easterlinov paradoks

Većinska struja ekonomskih stručnjaka i analitičara sve donedavna smatrala je samorazumljivim kako je promjena prihoda najvažniji faktor koji utječe na sreću pojedinca i blagostanje društva. Najveći dio napora ekonomista u gotovo svim područjima bio je u konačnici usmjeren ka povećanju prihoda, bilo pojedinca, tvrtke, ili države. Richard Easterlin, američki ekonomist, svojim je istraživanjem objavljenim 1974. pokazao kako povećanje prihoda ne mora voditi ka sreći pojedinca, čime je izazvao buru reakcija i lavinu novih istraživanja koja su većinom potvrdila njegove nalaze. Pojava da povećanje prihoda ne vodi povećanju sreće od tada se naziva Easterlinovim paradoksom.

Easterlin je prije svega učinio iskorak ka uklanjanju stereotipa kako je sreća ekonomski nemjerljiv fenomen: individualna samoprocjena razine vlastite sreće može biti sasvim kvalitetan objekt istraživanja. Suprotno očekivanome, percepcija sreće pojedinca ne ovisi o njegovom trenutnom raspoloženju, jer su ljudi općenito u stanju izdići se iznad dnevnih poteškoća i procijeniti ‘opću’ razinu sreće u određenom razdoblju života. Easterlin referira istraživanje koje se provodilo na način da se od ispitanika tražila procjena razine osobne sreće, pa su se ista pitanja ponovila za dva tjedna, i opet za šest mjeseci – rezultati su bili gotovo identični za sva tri razdoblja.

Pojava ove i sličnih studija neizbježno je dovela mnoge pred zid slijedećim pitanjem: ako se ogroman napor ulaže u povećanje prihoda, odnosno ako je na državnoj razini gotovo sve usmjereno ka povećanju BDP-a, a sve to ne vodi povećanju sreće građana, što nam je onda činiti? Ekonomija sreće bavi se upravo time: istražuje koje ekonomske pojave doprinose sreći pojedinca, osim prihoda.

 

Odnosna dobra

Odnosna dobra su neopipljiva, nematerijalna dobra; nisu ni proizvodi ni usluge. Kao takva ne nalaze se ni u jednom popisu imovine, ali o njima uvelike ovisi ‘bogatstvo’, odnosno sreća pojedinca. Tek odnedavna uzima ih se u obzir i uvažena su na području ekonomije.

Odnosna dobra su ona koja čovjek ne može uživati sam, i kao takva mogu biti proizvedena i potrošena jedino u sudjelovanju s drugima u nekoj zajedničkoj aktivnosti. To može biti bilo kakav oblik djelovanja na dobrovoljnog osnovi: u obitelji, župi, lokalnoj zajednici, nevladinim udrugama, kulturno-umjetničkim društvima (npr. folkor, glazbeni sastav), i neformalnim grupama (npr. ekipa za mali nogomet, roštilj sa susjedima, vožnja biciklom s prijateljem, i sl.).

Premda se čine besplatnima jer ne iziskuju direktan novčani trošak, odnosna dobra imaju prilično visoku cijenu. Stvoriti sadržajan i ispunjen odnos sa drugima zahtijeva investiranje i vremena i napora, pa mnogi pred ovim preprekama odustaju od odnosnih dobara. ‘Jeftinije’ je otići na kavu sam nego s kolegom (makar svatko plaćao svoj račun): kava s kolegom će potrajati duže (a to se vrijeme moglo utrošiti na nešto drugo), a za dijalog je potrebno i slušati, i to ne samo o lijepim stvarima nego i o problemima, traumama… Jednostavnije je nositi se samo sa vlastitim poteškoćama, a ne još slušati i tuđe te tako nositi i dio njih. Pa ipak, premda su skupa, odnosna dobra imaju brojne blagotvorne učinke: prema psihologu A. Carru „osobe koje imaju šire društvene mreže i jače sveze s članovima tih mreža imaju bolje fizičko i mentalno zdravlje, manje bolesti, manje depresije, i brže se oporavljaju od fizičkih bolesti i psiholoških problema“ (Positive psychology, 2004).

 

Ekonomija zajedništva

Ekonomija zajedništva je fenomen iznikao u Pokretu fokolara kojega je utemeljila Chiara Lubich. Prvotno je nastao u praksi, u realnom ekonomskom svijetu, a tek poslije je postao objektom znanstvenih istraživanja. Na principima ekonomije zajedništva u svijetu danas djeluje oko 750 poduzeća (u Hrvatskoj desetak), i nekoliko stotina tisuća kućanstava.

Pod osobnim dojmom rastuće nejednakosti među ljudima i među narodima Chiara Lubich 1991. godine predlaže koncept nove ekonomije, ekonomije koja bi se temeljila na novim odnosima i na zajedništvu. Ova ideja odupire se kulturi koja svodi međuljudske odnose na izmjenu interesa, a težnje čovjeka svodi na traženje većeg prihoda. U ekonomiji zajedništva postoji uvjerenje da se, unatoč svojim egoističnim porivima, čovjek ostvaruje u zajedništvu s drugima, u davanju i bezinteresnom otvaranju drugome, što dovodi do uzajamnosti (recipročnosti); te da čovjek ima potrebu u svakom svom djelu tražiti značenje koje nadilazi njegovu svrhovitu i utilitarnu vrijednost. Umnogome se može promatrati kao praktična provedba socijalnog nauka Crkve, no u njoj sudjeluju ne samo katolici već i osobe drugih vjera i uvjerenja.

 

Promatra li se građanin kao pojedinac, ekonomija zajedništva se tada na individualnoj razini izražava:

–                 u težnji za zajedništvom s drugima, što podrazumijeva uzajamno otvaranje, poštivanje, uvažavanje i razumijevanje;

–                 u umjerenoj i trezvenoj potrošnji,

–                 u odgovornom korištenju vlastitog bogatstva kako bi ono služilo promicanju zajedničkog dobra;

–                 u aktivnoj ulozi u ekonomskim inicijativama za zajedničko dobro, odgovarajući na neriješene potrebe osoba i zajednice; i

–                 u dijeljenju vlastitih dobara s onima koji su u potrebi, u međusobnom dostojanstvenom odnosu.

Ekonomija zajedništva se na razini poduzeća zalaže za:

–                 usklađivanje potrebe za efikasnošću sa sposobnošću ostvarenja prihoda, s ciljem da ekonomsko djelovanje bude mjesto susreta svih uključenih subjekata,

–                 aktivno sudjelovanje svih radnika u životu poduzeća;

–                 konkretno zalaganje poduzeća za poboljšanje društvene sredine u kojoj djeluje, imajući na umu zajedničko dobro;

–                 uspostavljanje odnosa uzajamne otvorenosti i povjerenja s kupcima, dobavljačima, konkurentima, lokalnom zajednicom, državnim institucijama, sve u vidu općeg dobra; i

–                 za prakticiranje i promicanje legaliteta i zaštite okoliša.

Poduzeća u ekonomiji zajedništva tako postaju mjesto susreta svih zaposlenika, mjesto na kojem nastaju ne samo materijalna već i odnosna dobra.

 

Sreća u Hrvata

U nacionalnom izvješću naslovljenom „Kvaliteta življenja u Hrvatskoj“, izrađenom i objavljenom u sklopu projekta „Monitoring kvalitete življenja u Europi“ Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, objavljeni su rezultati ispitivanja zadovoljstva hrvatskih građana. Ispitanici su rangirali sljedeće kategorije s obzirom na to koliko su njima zadovoljni: materijalni status, zdravlje, postignuća u životu, odnosi u obitelji i s prijateljima, osjećaj fizičke sigurnosti, i prihvaćenost od okoline u kojoj žive. Pokazano je kako su hrvatski građani najzadovoljniji odnosima sa obitelji i prijateljima, čime se i u domaćem okruženju potvrđuje važnost odnosnih dobara.

Institut „Ivo Pilar“ proveo je 2003. i 2005. istraživanja osjećaja sreće i zadovoljstva hrvatskih građana. Na ljestvici od 0 do 10 prosječni je rezultat sa 7,12 (2003.) porastao na 7,80 (2005.). Hrvatski ured Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) 2006. godine je ispitivao osjećaj sreće hrvatskih građana na skali od 0 do 10, pa su se najmanje sretnima osjećali žitelji Bjelovarsko-bilogorske (5,6) i Osječko-baranjske županije (6,1), a najsretnijima stanovnici Splitsko-dalmatinske (7,2) i Istarske županije (7,1).

Prema studiji „Svijet u 2005“ koju je proveo The Economist Intelligence Unit Hrvatska se prema indeksu kvalitete života našla na 46. mjestu od 111 zemalja svijeta.

 

Doktorat na ekonomiji sreće

Anita Frajman-Jakšić, asistentica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, priprema doktorsku disertaciju na temu ekonomije sreće. Pitali smo ju:

Koliko je opravdano povezivati sreću, kao stanje pojedinca, s ekonomijom?

Pogledamo li ostala područja znanosti, poput psihologije, sociologije, religije, filozofije i drugih, možemo uočiti kontinuiranu prisutnost istraživanja i uvažavanja sreće. Sreća je za ekonomiju relativna novost jer ruši temelje/motive bogatstva i preispituje važnost BDP-a kao glavne okosnice razvoja društva. Na osnovu samih podataka o BDP-u ne može se zaključiti kako ljudi doista žive te jesu li sretni. Iako je formula sreće nedostižna, to ne znači kako istraživanje faktora sreće s ekonomskog stajališta nije opravdano i napose nužno; ako više novca nije jednako povećanju sreće, s pravom se onda i ekonomska misao treba zapitati što povećava i uopće utječe na sreću ljudi.

Zašto je sreća važna za ekonomiju?

Sretni bi ljudi zasigurno trebali biti u središtu interesa svake države. Opće je poznato (i medicinski dokazano) kako su sretni ljudi zdraviji te samim time i duže žive. Nadalje, oni ostvaruju bolje socijalne kontakte, veseliji su te time i motiviraniji zaposlenici što je imperativ svake tvrtke. Podrazumijeva se kako želimo biti okruženi sretnim, nasmijanim i optimističnim ljudima jer to povećava i sreću nas samih. U konačnici, ima nešto i u poslovici ‘smijeh je najbolji lijek’; za pojedinca, ali i za ekonomiju u cjelini. Neki znanstvenici tvrde kako je moć utjecaja na sreću ograničena, tj. kako je 50% sreće predodređeno genima, dok je ostatak u potpunosti na nama samima, tj. pod našom kontrolom. Ovdje važnu ulogu, ali i odgovornost treba uvidjeti i država kroz osiguranje uvjeta za sreću građana i, prije svega, dostojanstvene uvjete života. Sreća je, baš kao i smijeh, zarazna čime se postižu multiplikacijski efekti unutar države. Biste li radije živjeli i radili u zemlji s sretnijim građanima ili u onoj s depresivnim građanima koju, posljedično, karakterizira velika stopa samoubojstava i korištenja antidepresiva? Odgovor je prilično jednostavan i logičan. Upravo stoga sreća polako dobiva sve više na značaju te i ekonomski i politički autoriteti uočavaju važnost izučavanja sreće i osiguranja uvjeta za ostvarenje iste jer se ona novcem, antidepresivima i standardom ne može kupiti.

            Koje su najsretnije zemlje u svijetu i Europi?

Porastom popularnosti izučavanja sreće, raste i broj istraživanja koji pomoću individualnih upitnika mjere sreću te na taj način rangiraju zemlje svijeta. Na taj se način razvijaju alternativni indikatori razvoja društva; postoji indeks sreće, bruto nacionalna sreća (BNS kao alternativa BDP-u), indeks sreće planeta, itd. Prema Svjetskoj bazi sreće pri samom su vrhu već godinama europske zemlje Danska, Island i Švicarska, dok su najnesretniji stanovnici Zimbabvea, Toga i Tanzanije. Hrvatska se zajedno s Hong-Kongom, Južnom Afrikom, Uzbekistanom nalazi u sredini, tj. prvoj polovini ljestvice (67-70 mjesta od 148 zemalja obuhvaćenih istraživanjem). Kontinuirano dobar plasman skandinavskih zemalja često se objašnjava tzv. nordijskim modelom (Danska, Švedska, Finska, Norveška i Island) kojeg, prije svega, karakterizira izuzetno dobro razvijena socijalna politika kroz visoka transferna davanja (realokacija dohotka), aktivno sudjelovanje građana u stvaranju zajedničkog identiteta, sigurnost zapošljavanja, te razvijeno civilno društvo. Takav model postao je predmetom izučavanja mnogih zemalja od kojeg i Hrvatska može i treba štošta naučiti, posebice uzme li se u obzir kako čak 2/3 građana Hrvatske s pesimizmom promatra budućnost.

Što točno planirate istražiti u okviru vaše disertacije?

Između ostalog, planiram istražiti koji su faktori važni za sreću u Hrvatskoj i Sloveniji (jer u Ljubljani pohađam doktorski studij). Dosadašnja istraživanja u drugim zemljama pokazuju kako je ljudima za sreću najvažnije zdravlje i dobri odnosi s prijateljima i okolinom (novac je najčešće negdje iza 10. mjesta), tj. upućuju na veliku važnost socijalne i društvene dimenzije života. Bez poznavanja pojedinih faktora sreće i njihovog određenja, nemoguće je napraviti odgovarajuće programe i politički razvojni okvir koji doprinosi uravnoteženijem razvoju; nasuprot, politika može biti krivo usmjeravana (kao što je do sada bio slučaj s isključivom težnjom povećanja BDP-a). Upravo iz ovih razloga rezultati istraživanja faktora sreće trebaju predstavljati dobre smjernice, ali i temelje političarima i vlasti u izgradnji zdravijeg, produktivnijeg, i u konačnici sretnijeg društva na zajedničku i uzajamnu korist.

 

Objavljeno u Prilici, Mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja 02/2010.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *