Na 5. sjednici Hrvatskog sabora, 28. rujna 2012. jednoglasno je donesen Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (nadalje: Zakon). U prijedlogu ovog Zakona, koji je iznesen na 37. sjednici Vlade RH, u uvodnom tekstu višestruko je korišten tekst iz moje doktorske disertacije (bez citata i navoda autora), koja je javno objavljena na Internetu („Ekonomski aspekti stečaja i restrukturiranja u stečaju“), te se stoga smatram pozvanim reagirati. To što su pojedine stavke tog rada koristile najviše institucije u državi kako bi argumentirale reforme ekonomsko-pravnog sustava RH čini me ponosnim, no isto tako smatram da je način suočavanja s problemom likvidnosti u RH u najmanju ruku površan. Drugim riječima, sam sadržaj Zakona čini se da je promašio poantu.
Kao prvo, Zakon uopće nije obrazložen. Primjerice, članak 85. Zakona glasi:
„Nedospjele tražbine vjerovnika dospijevaju otvaranjem postupka predstečajne nagodbe radi ponovnog ugovaranja rokova i načina njihova plaćanja, a u skladu s planom financijskog restrukturiranja.“, a obrazloženje tog istog članka glasi:
„Ovim člankom određuju se nedospjele tražbine. Nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem postupka predstečajne nagodbe radi ponovnog ugovaranja rokova i načina njihova plaćanja, a u skladu sa planom financijskog restrukturiranja.“
Drugim riječima, u tzv. obrazloženjima članaka opet se iznosi sadržaj tih članaka.
Nadalje, ako se ovim Zakonom nastoji riješiti gorući problem nelikvidnosti u hrvatskom gospodarstvu, onda se mora imati na umu empirijska činjenica kako su generatori nelikvidnosti najveći poslovni subjekti u zemlji. Stoga bi potpuno promašeno bilo male (i srednje) poduzetnike gurati u predstečajnu nagodbu, ako se prethodno u žrvanj nisu uzeli veliki poduzetnici.
Poslužimo se slikom: ako bismo na jedan pravac rangirali poduzetnike u Hrvatskoj prema veličini imovine i broju zaposlenika, od najvećih (slijeva) prema najmanjima (nadesno), onda bismo uočili kako problem likvidnosti izvire i najveći je na lijevom kraju pravca, i eksponencijalno se smanjuje prema desnoj strani. Veliki poduzetnici u Hrvatskoj donose svjesnu i namjernu odluku kako ne žele plaćati na vrijeme, odnosno kako će plaćati s enormno visokim odgodama plaćanja. Srednji i mali poduzetnici najčešće nisu namjerno nelikvidni, zato što to žele (ili perverzno vole biti nelikvidni), nego zato što im je nelikvidnost nametnuta od velikih: ovi ne plaćaju njima, pa ne mogu onda ni oni svojim vjerovnicima. Stoga je promašeno sve poduzetnike stavljati pod isti kišobran i govoriti im: od sutra morate plaćati u roku od 30 dana!, jer bi većina poduzetnika vrlo rado plaćala na vrijeme, ali jednostavno ne mogu jer im veliki poduzetnici (bilo javna, državna poduzeća, bilo privatni) ne podmiruju svoje dugove. Osim toga, pregovaračka snaga i manevarski položaj također se eksponencijalno smanjuju s lijeve na desnu stranu pravca, i to na način da oni slijeva prelijevaju nelikvidnost nadesno, a mali poduzetnici nemaju gotovo nikakvu moć niti utjecaj, i svoju nelikvidnost ne mogu prevaliti ni na koga. Najmanji poduzetnici su najnezaštićeniji, i ako Zakon ikoga treba štititi, njih treba štititi.
Uzevši sve poduzetnike pod isti navodnik predmnijeva se jednaka odgovornost svih poduzetnika za opću nelikvidnost, što jednostavno nije u skladu sa stanjem u praksi, a onda se postavlja pitanje kome uopće trebaju zakoni koji nisu usklađeni sa stanjem „na terenu“?
Ipak, valja se nadati, i postoji mogućnost da će i ovakav Zakon, premda manjkav, dovesti do barem nekakvog poboljšanja u praksi plaćanja. Ako se u implementaciji ovog Zakona krene s lijeve strane pravca, odnosno ako se prisili velike poduzetnike da počnu plaćati redovito, u kraćim rokovima, i ako se kojom srećom u tome uspije, onda će se likvidnost početi prelijevati nadesno, prema srednjim i manjim poduzetnicima. Tek tada, postupno, nakon nekoliko kvartala, valjalo bi početi s raščišćavanjem nelikvidnosti i rokova plaćanja kod malih poduzetnika. No, može li se u ovoj državi očekivati da Zakon neće prvo udariti na one najmanje zaštićene, na one koji nemaju ni pregovaračku moć, ni povijest financiranja političkih stranaka, niti tržišnu poziciju oduprijeti se pritiscima, odnosno na one koji su nelikvidni tuđom krivicom? Valja se nadati…