„Ekonomija zajedništva“ – kakav oksimoron (dva nespojiva, kontradiktorna pojma), bar naizgled. A da jedno s drugim može, štoviše odlično funkcionira, pokazalo se u kongresnom centru Pokreta fokolara u Križevcima, gdje se početkom veljače okupilo nekih 130 sudionika iz desetak zemalja srednje i istočne Europe, i to najvećim dijelom mladih, kako bi upoznali i razradili ideje ekonomije zajedništva. Nakon sličnih skupova koji su se održali u Brazilu, Čileu, Keniji, Italiji, Španjolskoj, i Portugalu, na red je došla i Hrvatska, točnije srednja i istočna Europa.
Među nazočnima ističe se prof. dr. sc. Luigino Bruni. U jednoj pauzi razgovarali smo s ovim pristupačnim i skromnim čovjekom, za kojega se na prvi pogled ne bi reklo da ima dva doktorata, predaje na više sveučilišta, ima mnogo objavljenih radova u prestižnim časopisima, i da je vodeća osoba, odnosno globalni koordinator projekta ekonomije zajedništva. Ovaj zadatak mu je povjerila pokojna Chiara Lubich, koja je idejni začetnik ekonomije zajedništva. Povod za razgovor je prvi prijevod jedne njegove knjige na hrvatski jezik, knjige pod naslovom ‘Ekonomija zajedništva – novi pojmovi u ekonomiji’.
Zatražili smo ga da nam svojim riječima kaže tko je to Luigino Bruni. Čitateljima Prilike se predstavio kao 46 i pol godišnji Talijan, ekonomist u smislu zvanja. Posljednjih 15-tak godina osobito je posvećen projektu ekonomije zajedništva, što opisuje kao projekt društveno odgovorne ekonomije i društvenoga poduzetništva rođenoga u Pokretu fokolara. Također je savjetnik talijanske biskupske konferencije i papinskog vijeća Pravda i mir (Iustitia et pax), uz to i nedjeljni kolumnist časopisa Avvenire (talijanski katolički dnevnik čije poslanje umnogome nalikuje Glasu koncila u Hrvatskoj). Znanstvenik je, ekonomski povjesničar, autor mnogih članaka i knjiga. Zaboravio je reći i da je fokolarin s trajnim zavjetima.
Budući da je odgovoran za ekonomiju zajedništva, pitali smo ga kako promatra ovaj projekt danas, u sadašnjem trenutku, i koje izazove uočava. Usporedio ju je sa sjemenom; sjeme nije ništa, ali nije ni drvo. Unutra je DNA, genom u kojem je programiran budući razvoj drveta. Treba, kaže, izbjeći vrlo veliku grešku, a to je da se sjeme promatra kao drvo. Ono što se danas može vidjeti jest preko 800 poduzeća u svijetu, kao i brojne diplomske, magistarske i doktorske radove koji analiziraju ekonomiju zajedništva sa znanstveno-stručne strane, ali sve to nije drvo, nego sjeme. No, kada se prezentira i najavljuje ekonomija zajedništva mora se govoriti o drvetu. To je izazov, jer ako se za treći put (ni kapitalizam, ni socijalizam, već zajedništvo) promovira samo ovih 800 poduzeća ljudi bi se mogli podsmjehivati. Da bi sjeme izraslo u veliko stablo potrebno je mnogo toga: i truda i pozitivnih okolnosti. Chiara Lubich imala je karizmatsku intuiciju kada je predložila povezanost (zajedništvo) efikasnosti i solidarnosti, jer danas imamo svijet solidarnosti, a to su raznorazne udruge, zaklade, humanitarni rad, filantropija, a na drugom kraju je svijet efikasnosti, a to je svijet tržišta, maksimizacije profita, svijet financija. Ova dva svijeta se gotovo uopće ne preklapaju. Samo jedan posto profita korporacija odlazi u humanitarne svrhe. Razlikuju se i u načinu razmišljanja, u jeziku, u načinu promatranja svijeta. Gotovo nikada nećete u istom društvu vidjeti jednog siromaha i jednog generalnog direktora neke korporacije. Ekonomija zajedništva tvrdi kako je nužno da ova dva svijeta djeluju zajedno, i da je moguće ujedno biti i solidaran i efikasan. To je vrlo važan element.
Drugi važan element je siromaštvo. Rat protiv siromaštva se ne može dobiti novcem, ili tehnologijom, ili državnim intervencijama. To jesu važna oružja, ali nisu presudna. Ključ je u produktivnom uključivanju, u davanju mogućnosti da čovjek radom zaradi izlazak iz siromaštva. Tada on sam sebe smatra vrijednim, a i društvo ga smatra vrijednim, vjerodostojnim. On nije dužan vratiti ništa, a uspjeh poduzeća je i njegovo djelo. Poduzetnici ekonomije zajedništva danas u svijetu pokušavaju otvarati nova produktivna radna mjesta, a ne samo davati humanitarnu pomoć. I za borbu protiv siromaštva u Hrvatskoj ekonomija zajedništva predlaže upravo to: kreaciju novih poduzeća, novih oblika zajedničkog rada poput kooperativa (zadruga), kako bi se ljudi s margina uključili u društvo, kroz posao. Bruni ponosno tvrdi kako u Italiji imaju predivan ustav, jer prvi članak izriče kako je Italija demokratska zemlja koja se temelji na radu. Smatra kako je to vrlo važno, jer je nakon fašizma shvaćeno da je jedini način stvaranja demokracije u tome da se kaže „svi smo jednaki, jer smo svi radnici“. Ako nema posla u društvu će uvijek postojati gospodar i sluga. Gospodar može biti dobrohotan, i davati od suviška slugama, ali jednakost, sloboda, bratstvo mogući su samo ako svi rade, ako svi imaju posao. Ekonomija zajedništva radi upravo na tom principu, jer kaže da se siromaštvo i ključni ekonomski problemi svijeta ne mogu razriješiti donacijama novca. To može biti potrebno u slučaju nužde, hitnosti, ali dugoročno se problem rješava jedino ako zajedno radimo, u istom poduzeću, na principima efikasnosti, i svaki od nas zaradi svoju plaću. „U tom smislu, slikovitije izrečeno, ekonomija zajedništva se ne zalaže da jedan čovjek ispeče tortu i potom krišku pokloni drugome, nego da zajedno napravimo tortu i zajedno ju pojedemo. U suprotnom će uvijek postojati asimetrija moći, asistencijalizam, paternalizam. Jedini način da svi budemo istinski jednaki i slobodni jest da zajedno napravimo i pojedemo tortu, jer tada jedem nešto što je i moje.“
S obzirom da je građanin svijeta, često na putu, interesiralo nas je kako promatra Hrvatsku u usporedbi s drugim zemljama, jer u ovaj kraj dođe otprilike jednom u dvije godine. Nemoguće je izaći iz vlastite kože, baš zato je zanimljivo čuti kako nas drugi vide, osobito oni koji su se nagledali svijeta. Hrvatska se rapidno mijenja, priča Bruni. Prvi je put došao ovdje prije desetak godina, i mnogo se toga promijenilo. Doduše, i svijet se puno promijenio od tada, s novim medijima, globalizacijom, tehnologijom, novim ritmom života. Promjena koja se prije događala kroz pet godina sada se dogodi u jednoj godini. Ono što ga u Hrvatskoj zapanjuje jest kontrast između visoke kvalitete ljudskog kapitala i nesklonosti samozapošljavanju.
Naime, spominje kako je dan prije imao susret s tridesetak „prosječnih“ mladih osoba iz raznih krajeva Hrvatske, i razgovarajući s njima primijetio je da su svi informatički pismeni, i da se svi služe engleskim. To se u svijetu ne viđa često u zemljama čiji je BDP po stanovniku na razini hrvatskoga, tvrdi Bruni. Uspoređujući kvalitetu ljudskog kapitala u Hrvatskoj s državama koje su na sličnoj ekonomskoj razini, kaže kako je ona ovdje vrlo visoka, a u svakoj krizi prvo je na udaru ljudski kapital, daleko prije nego npr. tehnološki ili financijski kapital.
Istodobno, uz takve predispozicije i potencijal mnogi ljudi ovdje čekaju da im posao dođe izvana, od države, ili od multinacionalnih kompanija, ili od drugih velikih poslodavaca. To je vrlo loše, osobito u ovom povijesnom trenutku, jer niti države niti velike korporacije sada nisu u stanju donijeti rješenja. Prije je Hrvatska mogla konkurirati nižom cijenom rada, ali sada, pogotovo ulaskom u EU, u kojoj se trenutno vodi debata o ujednačenoj minimalnoj plaći na razini Unije, ova će prednost uskoro potpuno nestati. Stoga se ne može očekivati da će velike korporacije ovdje investirati, otvoriti nova radna mjesta, i otjerati krizu, bar ne dugoročno. Uz to, rješenja neće doći ni od države i njenih institucija, jer su države preopterećene dugovima i neefikasnošću. Dakle, ako posao neće doći niti od države, niti od velikih korporacija, kako kreirati radna mjesta, odakle ona mogu doći? Jedino iz baze, poduzetništvom, i novim modelima udruživanja, smatra Bruni. Novi gospodarski uzlet može doći „odozdo“. „Ne možete više čekati da će netko drugi smisliti posao za vas, a to znači promjenu mentaliteta, što se može učiniti kroz obrazovanje.“
Jedan od prijedloga kojeg Bruni nudi i Hrvatskoj (jednako kao i svojoj domovini) jest promjena mentaliteta uvođenjem obveznog obrazovanja iz ekonomije u svim srednjim školama. Treba uključiti „biznis“ već u početne razine obrazovanja (prof. Bruni očito ne zna da je za ovu državu prioritet seksualno, a ne ekonomsko obrazovanje). Kaže kako je općenito u Europi poznavanje ekonomije, poduzeća, biznisa i tržišta vrlo slabo. Većina ljudi ako ne studira ekonomiju zna malo o ekonomskom životu, jer to nije dio njihove temeljne formacije. Tvrdi da, ako u doba krize želite pogurati ljude da sami učine iskorak, da krenu u poduzetničke vode, potrebno je kraj temeljnog obrazovanja iz književnosti, povijesti, matematike, itd. uključiti i obrazovanje iz ekonomije. Crkva u Italiji je ponudila upravo ovaj prijedlog. Potrebno je i ranije započeti s realnim radom, uvesti praksu, pripravništvo u sve srednje škole. „Ne razumijem zašto bi itko imao prvi kontakt s praksom i radom tek nakon 17 godina obrazovanja, odnosno tek u 25 godini života? Mladi trebaju provesti neko vrijeme u praksi, kako bi stekli iskustvo rada, i o tome se sada debatira u talijanskom parlamentu, da to bude obavezno za sve.“ Rad oplemenjuje, ne obezvrjeđuje, i ne treba ga ni odgađati, ni sklanjati se od njega. Stoga je u Europi potrebno osmisliti novu kulturu rada. Uz to, ekonomija u eri globalizacije nije samo jedno od područja djelovanja, ona je gramatika društva. Ako ne razumijete ekonomiju, tada ne razumijete što se događa u društvu, poentira Bruni. „Zamislite samo koliko je važan spread u Europi posljednjih par godina, on je diktirao sve. Dakle, ako ne razumijete jezik ekonomije, onda ne razumijete jezik društva – bit ćete novi analfabeti.“ Odnosno, ako najstarija banka u svijetu (talijanska Monte dei Paschi) upravo propada zbog loših swapova, što to zapravo znači?
_________________________________
Swap:
Zamjena, vrsta izvedenice kod koje dvije ugovorne strane razmjenjuju novčane tijekove. Vrlo su česti kamatni swapovi, kod kojih jedna strana plaća fiksnu kamatu (uglavnom Libor), a druga promjenjivu.
Spread:
Razlika između dvije cijene. U tekstu prof. Bruni misli na bond spread. Ako cijena npr. hrvatskih obveznica pada (što znači da prinosi na njih rastu), ova informacija sama za sebe ne mora biti presudna, nego je bitno kakva je cijena u odnosu na neku drugu, referentnu obveznicu (benchmark); u Europi su to njemačke obveznice. Dakle, premda su prinosi na hrvatske obveznice narasli, sasvim je moguće da su istodobno prinosi na njemačke obveznice narasli još više, pa se spread smanjio. U tom slučaju mogli bismo reći da uvjeti kreditiranja za Hrvatsku postaju bolji, premda cijene padaju. Stoga, spread je „metar“ kojim se mjeri odnos dviju cijena i relativan odnos dviju pojava.
_________________________________
„Škola u suvremeno doba mora dati i ovu dimenziju formacije. Više nije dovoljna samo književnost, povijest, biologija, matematika, nego je potrebno razumjeti i način funkcioniranja tržišta, trebamo razumjeti izvještaj s burze, temeljne računovodstvene principe, i slično. U suprotnom ćemo imati jako slabu demokraciju, jer ako ne razumijemo što se događa na tržištu kada idemo glasovati nemamo elemenata za ispravan izbor.“
Prije par mjeseci Luigino Bruni je predložio uvođenje večernjih ekonomskih i financijskih škola u talijanske župe. Ekonomsko obrazovanje nije samo za mlade, nego i za odrasle, jer su mnogi od njih ekonomski nepismeni. Mnogi župnici i biskupi su prihvatili prijedlog, i on upravo piše prvu radnu knjigu koja će se koristiti u nastavi. Ako zagriju stolicu vjerujemo da ni uspjeh neće izostati.
_______________________________________________________
Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa koncila, 03/2013