EU ≠ euro

 „Novac je prevažan da bi bio prepušten centralnim bankarima.“
Henry Poincaré, prema citatu Miltona Friedmana

„Eurizacija je poput dijete u kojoj osoba ne jede apsolutno ništa kako bi izgubila na težini.
To je efikasna kratkoročna strategija, ali osobu ne čini zdravijom, već samo mršavijom.“
Catherine Mann, u slobodnom prijevodu D. S.

Za svaku iznimno bitnu životnu odluku treba postojati i plan B. Nije pesimizam nego mudrost preispitati složene situacije i postaviti pitanja: što ako stvari krenu u suprotnom pravcu? Kako postupiti ako se očekivanja ne ispune? Ukoliko plan B uopće ne postoji onda je osoba koja je odgovorna za donošenje odluke jednostavno nesposobna.
Već se dugo izriče kako ne postoji plan B za prelazak na euro. Kunu treba smaknuti što prije, balzamirati ju i diviti joj se u muzejima (kad već nisu za života), i žurno odustati od natruha monetarne suverenosti. Da i to obavimo pa smo mirni; da se nemamo oko čega više brinuti, i da netko drugi snosi odgovornost (a mi ćemo ionako primati istu plaću, bili ili ne bili odgovorni) – tako nekako valjda rezoniraju upravitelji domaće valute. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić izjavio je nedavno da će „Hrvatska učiniti sve da što prije uvede euro“ (podcrtao D. S.), kao da je to najnormalnija i najočekivanija stvar na svijetu, o kojoj je široka javna diskusija odavno provedena i zaključena. Kako je moguće da nitko od naših vodećih političara i središnjih bankara nije ozbiljno razmotrio povratak domaćoj valuti? Pa nije to nekakva nečuvena strategija, a još je manje raritet u svjetskim okvirima. Postoje brojni pokušaji deeurizacije (odnosno dedolarizacije), i premda doduše mnogi od njih i nisu uspješno završili, treba istaći pozitivne primjere zemalja koje su se vratile domaćoj valuti, kao što su Izrael i Poljska.

Kuna ima 19 godina, ali je i dalje uvelike poslovno nesposobna. Koga okriviti, ili kome zahvaliti? Nije li logično početi od institucije koja je prva zadužena za domaću valutu – od središnje banke? Potom, nepovjerenje u domaću valutu je i ogledalo nepovjerenja u vodeće političke stranke, koje su isisale povjerenje građana u državne institucije.

Uz ulazak u Europsku uniju, koji je zaista bio višedesetljetna ambicija većine Hrvata, paralelno se podmeće i prelazak na euro, kao „nužnost, put bez alternative“. Ako za članstvo u EU i nema adekvatne alternative, za euro ipak ima. Od 28 članica Europske unije 11 ih nije u euro-zoni: Švedska, Danska, Velika Britanija, Litva, Latvija, Poljska, Češka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, i naravno Hrvatska. Neke od njih su namjerno odabrale ostati izvan (npr. V. Britanija i Danska), druge žele uvesti euro, ali još nisu dobile zeleno svjetlo (Litva, itd.), a treće su se formalno obvezale prijeći na euro, ali to uopće nemaju namjeru učiniti u dogledno vrijeme (npr. Švedska). Dakle, od svih skandinavskih zemalja koje se često idoliziraju samo Finska ima euro; isti onaj koji je u žestokoj krizi, i za čije ukidanje postoji sve više glasnih zagovornika (poput u posljednje vrijeme popularne njemačke stranke Alternative für Deutschland, koju ne vode komedijaši već ugledni sveučilišni profesori, ekonomisti, itd.). Nije li stoga razumno razmišljati o oslobađanju stražnjih vrata, i pokušaju deeurizacije Hrvatske?

Čin namjernog odbacivanja vlastite valute i preuzimanja tuđe prethodno zahtijeva odgovore na pitanja poput: što jednoj državi znači monetarna suverenost, postoje li izlazi iz eurizacije domaće ekonomije, te koje su prednosti i mane članstva u nadnacionalnom udruženju u kojemu će Hrvatska i njeni lokalni problemi – sasvim realno – biti predzadnja rupa na svirali? (Zadnja je Cipar.)

 

Govoreći o hrvatskom monetarnom suverenitetu guverner HNB-a je prije par tjedana u Londonu izjavio: „Kada nemaš ništa, nemaš što za izgubiti“, nakon čega preostaje samo zapitati se: kada nema posao, zašto uzima plaću za ono što ne radi? Jer ako Hrvatska – kao suverena država koja ima kunu kao vlastitu službenu valutu – nema monetarne suverenosti, što to on radi na čelu institucije koja je zadužena za monetarnu suverenost? Zadužen je i prima plaću za nešto čega nema? Odakle mu pravo središnju banku i valutu države koja je svoj suverenitet platila krvlju nazvati institucijom i državom koja „nema ništa“? Kad je već oran u inozemstvu minorizirati i državu iz koje dolazi, i instituciju kojoj je na čelu, bilo bi minimalno korektno da si barem prepolovi primanja (sukladno odgovornostima kojih, kako kaže, nema), i da se titulira, recimo, tehničkim administratorom. Aviomehaničaru koji brine samo za ulje u motoru ne isplaćuje se plaća pilota, niti ga se naziva pilotom.

Biti suveren znači biti samostalan, nezavisan. Imati monetarnu suverenost znači samostalno i nezavisno upravljati vlastitim novcem. Dakle, odricanje od monetarne suverenosti predstavlja odustajanje od prava samostalnog upravljanja državnim novcem. Stoga je monetarna suverenost oduvijek bila jedna od ključnih komponenti nezavisnosti države, jer je novac simbol državnosti, i prvorazredni politički, ekonomski i društveni koncept. Novac nadilazi svoju ekonomsku definiciju; on je izraz društva kao cjeline. Stoga se ne bi smjelo događati da jedna osoba, ma tko to bio – guverner, ministar ili predsjednik – putuje po inozemstvu i ondje „učeno“ govori kako se treba što prije odreći monetarnog suvereniteta, a da prije toga kod kuće nije proveo široku javnu raspravu i postigao društveni konsenzus. Samo i isključivo građani smiju odlučiti o jednom tako prevažnom pitanju, a njih nitko ništa nije pitao. Pretpostavlja se da su se oni već odlučili za euro jer štede u eurima, ali to uopće ne mora biti razlog jer je mudro i racionalno štedjeti u valuti u kojoj osoba ima kredit, a kredite u eurima (tj. s valutnom klauzulom) nisu svojevoljno birali građani nego su ih nametnule banke, uz blagoslov HNB-a.

Prvi hrvatski novac (za kojega postoje historiografski dokazi) kovao se u Pakracu od 1256. godine; na prednjoj strani imao je kunu, a na stražnjoj dvostruki križ. No, ne živi se od osamstoljetne tradicije: uspomene ne plaćaju račune, a pogotovo ne otvaraju radna mjesta. Pa ipak, spomen na ovu baštinu, a osobito na žrtve koje su ugradile svoje živote u državnu suverenost, vrijedni su barem razmatranja što to znači imati monetarni suverenitet, a što znači odbaciti ga radi prelaska na valutu kojoj kaotični raspad već neko vrijeme nije neizgledna mogućnost.

Prvodobno uvođenje eura 1999. godine bilo je političko pitanje i politički prioritet, a ekonomske dileme bile su u drugom planu. Ovo je izašlo na vidjelo u suvremenoj globalnoj financijskoj krizi, kada se pokazalo da je euro-valuta zapravo nerazrađen ekonomski koncept, pun rupa i nedorečenosti. Oskar Lafontaine, njemački ministar financija koji je lansirao euro, pozvao je nedavno na ukidanje eura, i smatra ga „neodrživim“. Još važnije, Angela Merkel izjavila je prije par mjeseci kako članice euro-zone moraju biti spremne žrtvovati dio suvereniteta i prepustiti kontrolu europskim institucijama ako žele prevladati dužničku krizu i privući strane investitore. Stoga, euro kao valuta može preživjeti jedino ako EU konvergira prema federaciji, odnosno puno čvršćoj integraciji od trenutne. Ukoliko možebitna EU-federacija želi dugoročno opstati, onda ona kao sofisticirani oblik udruženja (s kojim Hrvatska u SFRJ itekako ima iskustva) traži daleko više kooperacije, kompromisa i solidarnosti od onoga što je do sada u EU viđeno, a traži i zajedničke temeljne vrijednosti koje će nadilaziti goli materijalizam (zajedničko tržište i jedinstvena valuta). U svakom slučaju bi se građanima EU kroz referendume morala prepustiti odluka o tome žele li više ili manje unije, jer je to odveć bitna odluka da bi ju političke elite same donijele. Ako je suditi po referendumima za Europski ustav kojega su građani Francuske i Nizozemske odbili 2005. god. (i koji je potom otkazan u drugim članicama, da se ne širi blamaža), to će ipak ići malo teže.

Na trenutak samo, mjericu patosa; ako se u demokratskom društvu smiju postavljati i nezgodna pitanja, onda je valjda dopušteno pitati sljedeće: gdje je bila Europska unija kada je Hrvatskoj bila najpotrebnija, kada su u istom danu masakrirani i Škabrnjani i Vukovarci? Dok se SAD nije angažirao na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo mira (tko bi uopće ostao živ da se čekala intervencija EU?). U istom tonu: što Hrvatska može naučiti iz ciparske lekcije? Ondje je Europska unija dugove privatnih banaka htjela naplatiti od lokalnih kućanica, umirovljenika i studenata. (Usput, Federico Ghizzoni, glavni direktor banke Unicredit, vlasnice Zagrebačke banke, podržao je taj plan i predložio ga kao standardni obrazac u budućim krizama.) Onda, je li povijest učiteljica života, ili su stari Rimljani pričali gluposti? Kakav odnos velike i razvijenije članice imaju prema malima, manje razvijenima? Pun solidarnosti, altruizma i razumijevanja za lokalne specifičnosti? Kako ne… Euro-zona je birokratizirana, spora i neefikasna, radi prvenstveno u korist većih članica, odrekla se vlastitih korijena i čitavu svoju budućnost temelji na konceptu jedinstvenog tržišta. Sve dok je tako, razumno je promišljati alternative uvođenju eura, te nastojati zadržati ono malo poluga suverenosti i samostalnosti koje su nam preostale. To je osobito bitno zbog toga što iz eura povratka nema. Prije će se državu otjerati u propast nego će joj se dopustiti izlazak iz euro-zone (primjer Grčke). Ishitreno trčanje u euro-društvo koje je i samo zahvaćeno dubokom krizom, i izjave tipa „učinit ćemo sve da se što prije odreknemo monetarnog suvereniteta“ su, blago rečeno, nesmotrene.

Zaključno, nije uvođenje eura užasni bauk od kojega treba zazirati, no ne smije ga se provoditi ispod stola, mimo volje građana, jer je to prije svega politička, a tek potom ekonomska rasprava. Bivši njemački kancelar Helmut Kohl u jednom je intervjuu priznao kako se pri uvođenju eura ponašao poput diktatora, i kako nije htio dopustiti referendum o tom pitanju jer je bio siguran da će ga izgubiti, i to u odnosu sedam prema tri. Možemo li u Hrvatskoj ikada učiti iz tuđeg, ili uvijek moramo iz vlastitog iskustva? Demokracija jest skupa, ali dugoročno je još skuplje tvrdoglavo kontrirati volji građana.

 

Povratak kuni
Hrvatska se po stupnju korištenja strane valute nalazi u istoj kategoriji sa još sedam zemalja (tablica dolje): to su Kongo, Gvineja, Indonezija, Jemen, Malavi, Sierra Leone i Tanzanija. Krasno društvo. No, umjesto spuštanja na toj tablici nudi nam se skok na vrh: kao jedini izlaz sugerira se potpuno napuštanje domaće valute, a povratak kuni nitko od vodećih niti ne spominje, premda postoje etablirane tehnike i strategije koje bi se mogle koristiti u ovom procesu.
Visoka eurizacija hrvatskog gospodarstva navodi se kao prvi razlog pristupanja euro-zoni. Ionako već imamo kredite i štednju u eurima, pa što onda ne bismo i uveli euro. Zapravo je nevjerojatno da imamo tako visoko kapitaliziran bankarski sektor (među najstabilnijima u Europi!), čvrstu valutu, i nisku stopu inflacije (što su preduvjeti procesa deeurizacije), dok istodobno vodeći čovjek središnje banke izjavljuje kako Hrvatska „nema ništa, pa ništa ne može ni izgubiti“. A zašto bi hrvatski građani trebali početi štedjeti u kunama kad od guvernera HNB-a, odnosno iz kuće koja je zadužena čuvati ugled domaće valute, dobivaju (neistinitu) poruku kako kuna ne vrijedi ništa?
Osnovni ekonomski razlozi za deeurizaciju su manja osjetljivost na vanjske šokove (sjetimo se „divljanja“ tečaja CHF), manji rizici zbog valutnih neusklađenosti (primanja u kunama, a rate kredita u nečemu drugome), manji kreditni rizici banaka, veća efikasnost monetarne politike (tzv. transmisijskog mehanizma), te manja mogućnost dubokih kriza likvidnosti (jer središnja banka ostaje posljednje utočište).
Valja iskreno priznati kako je put u stranu valutu jednostavan, ali povratak nije (tzv. hysteresis efekt), no nije nemoguć. Za takvu strategiju treba postojati usklađen sklop aktivnosti HNB-a, Ministarstva financija, i ostalih ključnih igrača. Zašto onda hrlimo odreći se monetarne suverenosti? Zato što je to linija manjeg otpora, jednostavniji put, s manje zahtjevnim procesima. „Elegantnije“ je voziti se u skupim limuzinama, slikati se na međunarodnim skupovima, primati ogromnu plaću i pritom odabirati najjednostavnija rješenja, nego zaorati duboko i zaprljati ruke.

 

Ukinuti kunu ili ne?

Pozitivne strane uvođenja eura:

  • Hrvatska je već visoko eurizirana i ne bi trebala imati problema s ispunjavanjem Maastrichtskih kriterija.
  • Nestanak troškova „prudencijalne regulacije“ (smanjenje troškova za HNB).
  • Smanjenje troškova financijskog posredništva: HNB bi smanjio zahtjeve za obveznim rezervama od banaka, što bi bankama snizilo troškove i otvorilo mogućnost sniženju kamatnih stopa za kredite poduzećima i građanima (no pitanje je bi li banke usisale ovu maržu za sebe, ili bi se sniženje troškova zaista prelilo i na poduzeća i građane).
  • Nestanak troškova konverzije (prednost koja se često precjenjuje, jer je razlika između prodajnog i kupovnog tečaja od svih valuta među najmanjima kod eura).
  • Nestanak tečajnog rizika (također diskutabilno, jer je tečaj vrlo stabilan već skoro 20 godina, a dnevne oscilacije EUR/HRK su pet do deset puta manje nego one kod EUR/USD, EUR/JPY, ili EUR/GBP; osim toga mnogi građani zbog kredita u eurima drže štednju u eurima, te se tako ograđuju od tečajnog rizika).

Negativne strane uvođenja eura:

  • Gubitak monetarne suverenosti. Sada su banke u stranom vlasništvu, a s eurom kao službenom valutom i novac bi bio u „stranom vlasništvu“.
  • Hrvatska središnja banka nije posljednja linija obrane u trenucima krize.
  • Uniformna politika za sve članice euro-zone koja ne odgovara jednako svim članicama (neke članice prosperiraju, neke su u recesiji, a ECB ima jednu te istu kamatnu stopu za sve).
  • Nema mogućnosti prilagođavanja tečaja, kao izlaza u slučaju nužde i kao potencijalnog instrumenta pomoći izvoznicima. (Odbojan je i zlonamjeran onaj kvazi-argument „a što mi to uopće imamo za izvoziti?“ Prvo se izvoznicima onemogući rast politikom jake kune, jer kuna u biti realno neprestano jača: inflacija konstantno izjeda vrijednost novca uz gotovo fiksan tečaj, što znači da je realni tečaj svakim danom sve nepogodniji za izvoznike, a onda ih se proziva da ništa ne izvoze. Tečaj nije i ne smije biti jedina poluga rasta gospodarstva, ali tečaj jest jedna od poluga, i zašto je se odreći tek tako?)
  • Neće se riješiti bitni ekonomski problemi (ogromni porezni teret, pretili administrativno-politički aparat koji služi prvenstveno uhljebljivanju stranačkog kadra, neefikasnost javnih poduzeća u kojima se vodeće funkcije zauzimaju isključivo  po stranačkom ključu, a gotovo nikad prema kompetencijama, itd.).
  • Jednosmjerna ulica: povratka nema. Iz Europske unije se može izaći, ali iz euro-zone ne može.
  • Pitanje članstva u euro-zoni trebalo bi biti monetarno i makroekonomsko pitanje, a sada je ono prvenstveno političko, jer se diskutira o političkoj uniji višeg stupnja od postojeće. Jednostavnijim riječima: sada se obvezati na pristupanje euro-zoni znači unaprijed potpisati ugovor u kojemu postoji puno praznih stranica koje će tek kasnije ispisati velike članice. Viceguverner Češke narodne banke Mojmír Hampl opisuje to ovako: „Ne određuj datum vjenčanja ako ne znaš kako će mlada izgledati“. Stoga, ako je pitanje eura političko, onda bi se o njemu morala povesti politička diskusija.
  • Uranjanje u euro znači i snažniju integraciju u međunarodne ekonomske tokove, a pritom samo članice sa snažnim međunarodnim poduzećima i jakim položajem na globalnom tržištu uživaju prednosti jedinstvene valute.
  • Značajan i nepovratan skok svih cijena prilikom prelaska (viđeno u svim zemljama koje su uvele euro).

 

Neke tehnike povratka domaćoj valuti

  • Kao ključna aktivnost kod deeurizacije (prema Kokenyne, Ley, Veyrune; IMF WP 188, 2010) navodi se stabilnost tečaja i niska inflacija – što su uvjeti koje Hrvatska već ispunjava.
  • Ukidanje državnog osiguranja depozita u stranoj valuti. Od 81 države u svijetu (za koje postoje podaci, prema Demirgüç-Kunt, Karacaovali, Laeven: Deposit Insurance around the World, 2005.) njih 19 nema osigurane depozite u stranoj valuti, među kojima su Švicarska i Japan.
  • Viša stopa obveznih pričuva za depozite u stranoj valuti.
  • Viša stopa rezervacija i/ili veći ponder rizika za kredite u stranoj valuti, odnosno kredite s valutnom klauzulom. Sniženje dopuštene razine izloženosti prema takvim kreditima.
  • Vezanje financijskih instrumenata uz indeks inflacije, a ne uz tečaj strane valute.
  • Razvoj financijskih tržišta denominiranog u kunama: emitiranje dugoročnih državnih vrijednosnih papira u kunama, usmjerenih na mirovinske fondove i druge investitore.

 

Što misle domaći stručnjaci?

Budući da o temi prelaska na euro ne postoji javna rasprava, za ovu Priliku provedena je anketa domaćih akademskih financijskih stručnjaka. U anketi je sudjelovalo 8 profesora, 5 docenata i 13 asistenata; ukupno 26 osoba s magisterijem ili doktoratom iz područja financija, isključivo članova katedri za financije, i to sa svih Ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj. Postavljeno im je sljedeće pitanje: „Po Vašem mišljenju, treba li Hrvatska učiniti sve da što prije uvede euro?“.
Njih 20 (77%) je odgovorilo „ne“.

 

 

Optimalno valutno područje

Obvezna početna točka analize eura kao zajedničke valute jest teorija optimalnih valutnih područja Roberta Mundella iz 1961. za koju je, među ostalim, dobio Nobelovu nagradu, i koju su razvijali i kasniji autori. Na temelju ove teorije doneseni su Maastrichtski kriteriji. Mundell je rekao da ukoliko se na nekom području želi uvesti jedinstvena valuta, onda na tom području trebaju postojati:

  • mobilnost rada – radnik se može bez većih problema prebaciti iz jednog u drugo područje,
  • mobilnost kapitala,
  • sustav dijeljenja rizika, kao što je fiskalni sustav preraspodjele novca od više ka manje razvijenim područjima, i
  • usklađeni poslovni ciklusi.

U nizozemskom gradu Maastrichtu 1992. godine potpisan je ugovor o Europskoj uniji, kojim je utemeljen euro kao valuta, i kojim su utvrđeni kriteriji koje članice EU moraju ispuniti kako bi uvele euro. Poznatiji kao Maastrichtski kriteriji, oni su:
1. stopa inflacije koja nije veća za 1,5% od prosječne stope inflacije kod triju članica EU koje imaju najnižu stopu inflacije,
2. deficit državnog proračuna koji nije veći od 3% BDP-a,
3. javni dug ne prelazi 60% BDP-a,
4. stabilan tečaj najmanje dvije godine prije uvođenja eura,
5. prosječne dugoročne kamatne stope nisu veće za 2% od prosjeka kamatnih stopa kod triju članica koje imaju najstabilnije cijene.

Ovako pobrojani, Maastrichtski kriteriji ne-ekonomistima vjerojatno djeluju suhoparno. No njihov je smisao osigurati međusobnu usklađenost, odnosno prenijeti u djelo Mundellove kriterije za uspješnu valutnu uniju. Ideja je bila osigurati podjednake startne pozicije (u temeljnim ekonomskim gabaritima), i onda se nadati da će jedinstvena valuta voditi ka daljnjoj konvergenciji i integraciji, a prije svega ujednačavanju poslovnih ciklusa. Ukoliko je jedna osoba na strogoj dijeti, a druga se priprema za biciklističku utrku, one ne trebaju jesti iste obroke. Tako je i s valutom: ako su članice u neujednačenim poslovnim ciklusima (jedna država u recesiji, druga prosperira), onda je središnja banka u problematičnom raskoraku. „Očevi“ euro-valute smatrali su da će se uvođenjem eura ovi ciklusi „ispeglati“, i da će euro razriješiti problem neusklađenosti ekonomija. Povijest je pokazala kako je euro samo pogoršao i naglasio navedeni problem – daleko od toga da ga je razriješio.

Kako bi se bolje razumjeli Mundellovi i Maastrichtski kriteriji usporedimo euro-zonu s SAD-om. To je također heterogeni sustav koji se sastoji od većeg broja država, često vrlo različitih među sobom (paralela nije savršena, ali bolja ne postoji). I u SAD-u su države neujednačene: neke su razvijenije od drugih, i neke bolje napreduju od drugih. No, kada se u jednoj državi dogodi negativan šok (npr. uragan Katrina, ili krah autoindustrije u Michiganu) radnici se bez većih problema mogu preseliti u drugu, ili barem potražiti posao u drugoj. Službeni jezik je isti, administrativni okvir je usklađen, a središnja država (federalna vlada) može bez puno političke muke preusmjeriti povećan iznos novca poreznih obveznika ondje gdje smatra potrebnim (tzv. fiskalna redistribucija). U euro-zoni nije tako: radnici su manje mobilni (ili je mobilnost čak i zabranjena), radno-zakonodavni okviri se ne podudaraju, a jezici pogotovo.

Osobit je problem što ne postoji zajednički porezni sustav, a ni dovoljno solidarnosti, pa svaki euro koji šalje iz Berlina u Atenu Angela Merkel tri puta mora opravdati pred svojim biračkim tijelom. Ovdje je osobito važno razumjeti političku dinamiku ove preraspodjele. Kada ministar Linić novcem poreznih obveznika Republike Hrvatske odluči spasiti neko poduzeće u recimo Istri, mogli bi mu se suprotstaviti političari iz drugih regija (zašto ne spašava poduzeća u našem kraju?). Ovim pritiscima bi se on kao ministar, u principu, mogao oduprijeti zbog snage svog političkog položaja. Što je još važnije, on bi odlukom o sanaciji osnažio svoj politički položaj u Istri. No, kada Merkel šalje novac iz Njemačke u Grčku ona pretežno samo gubi glasove, jer njeno izborno tijelo nije u Grčkoj. Stoga je postojeći politički sustav euro-zone suprotstavljen ekonomskim paradigmama, pa i euro kao takav vrvi kontroverzama, a ne harmonijom. Posljedično, kako bi jedinstvena valuta funkcionirala u Europskoj uniji, unija bi morala postati više nalik Sjedinjenim europskim državama (SED). Sad je jasno, utemeljitelji jedinstvene europske valute (s osobno proživljenim iskustvom II. svj. rata) bili su vođeni plemenitom vizijom eura kao političkog instrumenta trajnog mira u Europi, ali se nisu pridržavali svih Mundellovih ekonomskih kriterija za uspješnu valutnu uniju, što se u krizi pokazalo kao problem.

Gdje se u svemu tome nalazi Hrvatska? Činjenice su sljedeće: postojeći euro je nestabilan – ili će se raspasti, ili će Europska unija otići u pravcu SED. To što se Hrvatska unaprijed opredijelila za euro, i što u Hrvatskoj plan B ne postoji, ne mijenja sudbinu eura kao takvog. Dakle, dva su puta: Hrvatska s eurom koji ide ka kolapsu, i Hrvatska s eurom na putu u SED, što nalikuje kupnji kuće za koju arhitekti još nisu napravili nacrt. Onda, nije li mudro imati i plan B?

 

Presuda u korist udruge Franak
Premda je tek prvostupanjska, i štošta se još može zbiti, presuda koja je dala za pravo udruzi Franak nasuprot bankarskog konglomerata znakovita je upravo u kontekstu teme ove Prilike. Naime, zašto je uopće došlo do brojnih tragičnih priča građana, koji poslije godina i godina vraćanja visokih rata ne samo da nisu otplatili dio svojih kredita, nego imaju još i više tereta od onoga u trenutku podizanja? Ključ je u valutnoj klauzuli – najnepotrebnijem instrumentu domaćega financijskog sustava. Zašto ‘najnepotrebnijem’? Zato što je kuna izuzetno stabilna još od uvođenja, što znači da su bankama valutne klauzule potrebne otprilike kao i zračni jastuci biciklu. Prosječne dnevne oscilacije tečaja kune i eura su četiri puta manje nego u odnosu funte i eura, pet puta manje nego u odnosu dolara i eura, i šest puta manje nego u odnosu jena i eura.
No, kuna se čvrsto vezala uz euro, dok je klauzula vezanja uz švicarski franak bila špekulacija banaka (ne građana!), jer su banke financijski eksperti (a ne građani) koje nisu mogle predvidjeti točno kretanje tečaja, ali su dužne i opisu posla im stoji upravljanje tečajnim rizicima. Banke su se zaduživale u francima u inozemstvu (jer malo tko ovdje štedi u francima), i uz maržu ih plasirale kao kredite u tuzemstvu. Kupi jeftino, prodaj skupo. Pritom su sve tečajne rizike svalile na drugu ugovornu stranu: na potpis su davale ugovore koje one same nikada ne bi potpisale. Ponovimo: banka nikada, ali nikada ne bi potpisala ugovor u kojemu je druga strana na nju svalila sve rizike. Ovako su banke dopustile da im se tečajni rizici pretvore u kreditne rizike, što će reći da nisu dobro obavljale posao za koji su ovlaštene, a pri tome je i njihov nadzornik (HNB) zaspao. Naravno, sve to destabilizira financijski sustav, a zastupnici interesa banaka pritom dijabolično argumentiraju: ako presuda destabilizira banke, i vaši depoziti će biti nestabilni!

 

 

 

Indeks korištenja strane valute
(0 = min., 25 = maks.)

Države

VRLO VISOK

25

Ekvador

22

Bolivija

21

Urugvaj

20

Argentina

19

Bugarska

17

Laos, Nikaragva

16

Angola, Peru

15

Kambodža, Paragvaj

14

Gvineja Bisau, Libanon, Mozambik, Zambija

VISOK

13

Bosna i Hercegovina, Gana, Honduras, Jordan, Tadžikistan, Turska

12

Kongo, Gvineja, Indonezija, Jemen, Malavi, Sierra Leone, Tanzanija, Hrvatska

11

Kirgistan, Mongolija, Rusija, Vijetnam

10

Bahrain, Obala Bjelokosti, Jamajka, Moldavija, Filipini

9

Armenija, Bjelorusija, Kostarika, Salvador, Estonija, Gruzija, Mađarska, Pakistan, Tajland, Turkmenistan, Uganda

UMJEREN

8

Egipat, Izrael, Latvija, Litva, Makedonija, Papua Nova Gvineja, Rumunjska, Ukrajina

7

Brazil, Čile, Češka, Gvatemala, Haiti, Hong Kong, Kazahstan, Malezija, Slovačka

6

Azerbajdžan, Mauricijus, Poljska, Trinidad i Tobago, Ujed. Arapski Emirati, Venezuela

5

Albanija, Kolumbija, Meksiko, Uzbekistan

4

Saudijska Arabija, Slovenija, Južna Koreja

NIZAK

3

Kuvajt

2

Kina, Fidži, Singapur, Južnoafrička Republika

1

Tajvan

0

Oman

Izvor: C. Reinhart, K. Rogoff, M. Savastano: Addicted to dollars, NBER WP 10015, 2003.

 

Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja 29 (2039), 21.7.2013.

 

Jedna misao o “EU ≠ euro

  1. Povratni ping: Kuna vs. euro: anketa | Domagoj Sajter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *