Promatrajući globalnu ekonomiju, koje je tržište daleko najveće na svijetu? Tržište hrane? Nafte? Droge, oružja? Ne. Postoji jedno tržište koje za sve njih preduvjet, i na koje se oslanja sveukupna svjetska trgovina. To je tržište valuta – foreign exchange – odnosno Forex. Ono je najveće, a ujedno i najslabije regulirano tržište.
„Teržec dvoju vagu i dvoju meru ima,
vekšu kum vaga ali meri gda kupuje,
menšu gda prodava.“
Juraj Habdelić, Prvi oca našega Adama greb
„Otpor protiv laži vrijedi više od strasnog traženja istine.“
Edvard Kocbek, Strah i hrabrost
Globalizacija je svijet umnogome preobrazila u jedno veliko selo, u kojemu, doduše, više od 60% stanovništva nema mogućnost pristupa Internetu, i oko jedne trećine nema osnovni sanitarni čvor, ali se vijesti (a osobito krize) svejedno s kraja na kraj prenose brzinom munje. U tom „selu“ povijesno utabane trgovačke puteve (svile i drugoga) zamijenili su optički kablovi i satelitske veze koji sada čine infrastrukturu trgovine. Doista, trgovina je fascinantna pojava, i nadilazi ekonomske definicije. Od drevnih perzijskih bazaara do modernih stakleno-čeličnih hramova šopingiranja, postoji nešto duboko u psihologiji čovjeka što ga draži i zbog čega uživa u trgovini. Nije li jedan od temeljaca na kojima je međunarodna zajednica pokušala umiroviti BiH i tri podvojene zajednice bila upravo tržnica – Arizona u Brčko-distriktu? Nije li se post-ratna Europa ujedinila u trgovini, najvažnijim sirovinama toga doba: ugljenom i čelikom? No, nužna pretpostavka za svaki oblik trgovine između različitih država (a katkad i unutar jedne države; npr. u Zimbabweu paralelno kola različitih pet valuta) jest prethodno usklađenje platežnog sredstva, odnosno vrijednosti novca. Tržište valuta, u novije vrijeme digitalizirano i umreženo informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, obujmom daleko nadmašuje sva ostala globalna tržišta, jer prije kupoprodaje šesnaest kontejnera bilo bazge, bilo droge, prethodno je potrebno razmijeniti valute.
Trogodišnje istraživanje Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, Švicarska (BIS; središnja banka svih središnjih banaka) pokazuje kako je obujam globalne trgovine na Forexu od 2010. do 2013. narastao za 32,5%, i iznosi 5,3 bilijuna dolara, dnevno. Najtrgovanije valute su dolar i euro, potom jen i funta; trgovina kineskim renminbijem je u tri godine porasla za 253%, i sada se nalazi na devetom mjestu (u što nije ubrojeno kolanje renminbija u off-shore centrima, pa je položaj kineske valute realno još i viši). Forex je doista globalno tržište, što znači da je otvoreno 24 sata: kada jedna regija trgovaca ide spavati druga se budi. Nema jednu jedinstvenu fizičku lokaciju, a najveći se dio trgovanja u 2013. godini odvijao preko financijskih centara koji su smješteni u pet država: Velika Britanija (London) – 41%, SAD (New York) – 19%, Singapur – 5,7%, Japan (Tokyo) – 5,6%, i Hong Kong – 4,1%. Sve ostale države svijeta zajedno čine preostalu četvrtinu obujma trgovanja.
Važno je istaknuti kako su banke najčešći i najveći sudionici na Forexu; prije svega velike svjetske banke, također središnje banke, ali i manje, regionalne, komercijalne. I kad se čovjek ponada da su uslijed niza skandala proteklih godina vodeći bankari izvukli neke pouke, da su okrenuli ploču i počeli razmišljati (ako ništa drugo) o značenju te, za njih čudesno neobične i prečudne riječi „etika“ (čuli su oni da takvo što postoji, ali nije im bilo na kraj pameti da je „to“ primjenjivo i u bankarstvu), izbila je prije koji tjedan vijest o novim veleprijevarama svjetskih banaka. Ovaj put na Forexu.
Zbog manipulacije Liborom niti jedna banka nije osuđena na kojem od međunarodnih ili lokalnih sudova. Naime, sve banke kod kojih je istraga dovršena priznale su krivnju i prihvatile su izvansudske nagodbe. To im je prihvatljivije; prije svega jeftinije, a i ne povlače se toliko po medijima. Potpišu prekršaj van suda, plate za prijestup, i mirna Bosna. Dosad su četiri velike svjetske banke (Barclays, Rabobank, Royal Bank of Scotland, UBS) platile putem nagodbi 3,6 milijardi dolara (skoro petina godišnjeg hrvatskog državnog proračuna), ali istrage još traju, i cifra nije konačna; vidjet će se što će biti sa Citigroup, Deutsche Bank, JP Morgan. I kao što je Libor mjerilo (benchmark) za kamatne stope, jer je to temeljna kamatna stopa u svijetu, tako postoji mjerilo i za valutne tečajeve. Budući da se ugovori vrlo često sklapaju u raznorodnim valutama, a tečajevi valuta osciliraju 24 sata dnevno, i imaju različite vrijednosti na različitim lokacijama, ugovornim stranama potrebna je čvrsta točka, sidro uz koje će vezati tečaj na određeni dan. Jedno od globalno važnih mjerila za valutne tečajeve zove se WM/Reuters.
Kada je Paul Reuter pokrenuo medijsku agenciju Reuters posao se u početku temeljio na prijenosu informacija između pariške i berlinske burze putem najbržeg tadašnjeg sredstva – goluba. Od pernatog golubarnika do poduzeća koje zarađuje preko 12 milijardi dolara godišnje prošlo je 160-tak godina, a jedan u nizu poslova kojima se Reuters bavi plod je suradnje s tvrtkom WM, nastao 1994. godine. WM/Reuters je standardni skup 160 valutnih tečajeva (uključujući i kunu) koji služi kao jedinstveni, zajednički temelj za vrednovanje različitih vrsta ugovora. Budući da tečajevi neprestano fluktuiraju, i gotovo svaki lokalni mjenjač valuta ima svoj vlastiti tečaj, bilo je potrebno pronaći mjerilo korištenjem kojega bi široki spektar osoba mogao imati isto uporište za svoje kalkulacije, odnosno tečaj koji bi služio kao osnova. Kao osnovno mjerilo s vremenom se iskristalizirao WM/Reuters, skup tečajeva koji se zaključuje svaki dan u 16h po londonskom vremenu. Budući da predstavlja svojevrsnu industrijsku normu, mnoge banke i financijske institucije jamče konvertibilnost po WM/Reuters tečajevima. Investicijski fondovi koji ulažu u različitim državama svijeta koriste ove tečajeve za izračun vrijednosti imovine. Svjetska poduzeća ih koriste za izračun vrijednosti svoje imovine, ukoliko ju drže u različitim valutama ili različitim državama. Revizori ih koriste kao neutralni standard.
Ova se mjerila izračunavaju prema kretanjima na tržištu, i trebala bi odražavati prosječne odnose valutnih parova u vrijeme zaključenja. No, pošto svi znaju da se mjerilo definira svakodnevno u 16h, velike banke su namjerno odgađale svoje tržišne naloge i izvršavale ih neposredno prije toga vremena, kako bi pomakle tečaj u pravcu koji im odgovara. Ovakvom manipulacijom „pogurale“ bi ključni tečaj, koji bi se potom zaključio u 16h, a kako je zaključni tečaj bio nerealan vrlo brzo nakon toga tržište bi ga vratilo u prijašnje stanje. Možda bi ovaj mehanizam manipulacije bilo dobro pojednostaviti kroz priču; zamislimo grupu osoba zaposlenih u uredu, a poslodavac je postavio kameru na radno mjesto. Svakoga dana točno u 16h poslodavac provjerava da li radnici rade svoj posao, što posloprimci jako dobro znaju. Cijeloga dana radnici ljenčare, ali u 15:59 žestoko se prihvate posla, da bi završili već u 16:01. Kada poslodavac provjeri fotografiju učinjenu u 16h, vidi situaciju koja odudara od većine radnog dana. Nešto donekle slično događalo se sa WM/Reuters tečajevima: kod deset najznačajnijih i najtrgovanijih valutnih parova minute oko 16h po londonskom vremenu bile su najprometnije i najužurbanije u danu.
Najveći trgovci na Forexu su upravo one četiri banke koje već imaju povijest varanja, to su one umiješane u manipulaciju Liborom; gotovo polovinu sve trgovine na Forexu izvršavaju Deutsche Bank, Citigroup, Barclays, i UBS. Budući da se putem njih izvršava velik promet, trgovci valutama u ovim bankama često imaju povlaštene informacije o kretanjima tečajeva, što im omogućuje manipulaciju na štetu vlastitih klijenata i svih onih koji se oslanjaju na „neutralnost“ mjerila, a u korist banke. Budući da je dnevni promet na Forexu ogroman, pomicanje tečaja u tek trećoj decimali bankama može donijeti korist u milijunima dolara dnevno. Male, ne nužno velike manipulacije tečajevima godišnje mogu iscijediti stotine milijuna dolara iz džepova sudionika na tržištima u blagajne velikih banaka. Grupe trgovaca koje su namještale tečajeve dale su same sebi slikovita imena: „Kartel“ i „Klub bandita“. Kako je moguće da se takvo što opet događa? Moguće je zato što ne postoji čvrsta regulativa, i jer je prevladavajuća paradigma još uvijek ona o slobodnom tržištu koje samo sebe „nevidljivom rukom“ najbolje upravlja.
Britanska i švicarska agencija koje nadgledaju tržišta (FCA i FINMA), švicarska institucija koja nadgleda konkurenciju (WEKO), kao i švicarsko državno odvjetništvo, objavili su kako provode istragu nad nekoliko financijskih institucija koje su bile uključene u manipulacije na Forexu, a postupno se u istragu uključuju i institucije u EU, SAD-u, i Hong Kongu. Korejska tvrtka Simmtech podigla je prije koji tjedan tužbu u SAD-u protiv 7 najvećih svjetskih banaka za prijevare na Forexu, povodom čega je američki državni odvjetnik E. Holder izjavio kako je istraga pokrenuta, a „manipulacija koju smo dosad otkrili je vjerojatno tek vrh ledenog brijega“. No, hoće li nagodbe sa varalicama biti dovoljne za povratak vjere u globalni financijski sustav?
Onaj tko želi oporavak gospodarstva mora osigurati preduvjete kako bi trgovina bila posao na obostrano zadovoljstvo, a ne potkradanje jedne strane. Sve dok ne počne iskreno i aktivno zalaganje za moralne dimenzije u financijskom svijetu, a osobito u bankarstvu, promatrat ćemo laži i prijevare, skandale i manipulacije, što dugoročno šteti svima, pa i bankama.
Dragi sunarodnjaci, žao mi je
„Kvantitativno labavljenje“ (quantitative easing – QE) je maglovit naziv koji odražava niz nespretnih prijevoda: skovao ga je Nijemac na japanskom jeziku (prof. R. Werner), potom je loše preveden na engleski, i konačno je iz engleskog u Hrvatsku stiglo „labavljenje“. Sintagma koja više skriva nego što otkriva predstavlja grandiozni eksperiment najvećih središnjih bankara u monetarnoj politici. Središnje banke uobičajeno su kontrolirale ponudu novca kupovanjem i prodavanjem državnih vrijednosnica na financijskim tržištima. No, u aktualnoj situaciji kada su osnovne kamatne stope na financijskim tržištima vrlo blizu nuli, što znači da je novac jeftin, a što bi trebalo motivirati banke da kreditiraju gospodarstvo – čime bi se trebao pokrenuti ekonomski rast, no gospodarstvo svejedno ne reagira – središnje su banke našle novu, nekonvencionalnu metodu kojom su htjele pokrenuti krizom duboko zahvaćena gospodarstva. QE je strategija kojom se povećava ponuda novca u financijskom sustavu, i kojom se financijske institucije doslovno preplave novcem, u nadi da će se na taj način povećati likvidnost sustava i pokrenuti ciklus kreditiranja, kojim će gospodarstvo dobiti vjetar u jedra. Europska preslika QE modela naziva se LTRO.
Tisuće i tisuće milijardi dolara slilo se, i slijeva se, u financijske institucije. Banke grcaju u novcu: kada to ne bi bilo tako kamatne stope koje banke naplaćuju jedna drugoj bile bi visoke. Sada je npr. u Hrvatskoj prosječna međubankarska kamatna stopa manja od 0,5%. Nakon banaka, najveći dobitnici su vlade, odnosno državne financije, za koje su središnje banke kupile vrijeme, i koje su dobile mogućnost odgode nužnih reformi. No, iskustvo pokazuje kako je nužan preduvjet za prave, duboke reforme – kriza. Političari nisu motivirani provoditi promjene sustava kada stvari idu glatko. Čim kriza zađe iza ugla, gotovo sve se vraća na staro; zato je vrijeme koje je kupljeno QE programom samo odgoda neizbježnog, i to na račun građana. Naime, malo tko govori o gubitnicima, a to su građani: srednji sloj društva. Njihova se štednja (bilo oročena, bilo ona u mirovinskim fondovima) umnožava uz vrlo niske kamatne stope, koje su realno (tj. kada se uračuna inflacija) negativne. To znači da njihova štednja ne samo da ne raste ukamaćivanjem, nego se realno smanjuje.
No, jedno je kada kritika dolazi izvana, ali kada dolazi iznutra, od osobe duboko involvirane u ove procese, onda riječi te osobe dobivaju posebnu težinu. Bivši zaposlenik Središnje banke SAD-a (prije toga bio je menadžer u banci Morgan Stanley) Andrew Huszar prije koji tjedan u Wall Street Journalu objavio je pismo kojim se ispričao zbog provođenja kvantitativnog labavljenja:
„Mogu reći samo: žao mi je, Ameriko. Kao bivši dužnosnik Središnje banke SAD-a, bio sam odgovoran za izvršenje programa kojim je Središnja banka SAD-a ušla u eksperiment kupovanja obveznica poznat kao kvantitativno labavljenje. (…) Shvatio sam s vremenom što je zapravo taj program: najveće prikriveno spašavanje Wall Streeta svih vremena.“
Huszar je izvršavao za Središnju banku SAD-a kupnju vrijednosnica u QE programu, i nakon nekog vremena, po njegovim riječima, shvatio je da program u kojemu sudjeluje „prosječnome Amerikancu nije činio kredite pristupačnijima“, premda je to bio njegov navodni cilj. „Konačni rezultati potvrdili su da, dok su obični amerikanci osjetili tek trivijalno olakšanje, kupnja obveznica koju je činila Središnja banka bila je apsolutni uspjeh za Wall Street. Banke nisu samo profitirale od nižih troškova kreditiranja. Također su ostvarile golemu kapitalnu dobit na vrijednosnicama i debelim provizijama za posredovanje pri kupoprodaji. (…) Nevjerojatno, u državi navodno slobodnog tržišta, QE je postao najveća intervencija na financijskim tržištima bilo koje vlade u povijesti svijeta.“
Huszar tvrdi kako, sve u svemu, QE ne donosi dobro ekonomiji, osim velikim bankama. Kaže kako se upornim upumpavanjem novca u financijska tržišta tijekom posljednjih pet godina Vlada SAD izbjegla suočiti sa stvarnim izvorima krize. Njegov ključni argument jest da je gotovo sve što je učinjeno nakon financijske krize 2008. išlo u korist bankama, a ne građanima: bankama je snižena cijena zaduživanja, a one nisu učinile kredite ništa pristupačnijima, nego su primljeni novac investirale u financijska tržišta, uslijed čega burzovni indeksi rastu, ali se životni standard građana ne poboljšava.
Svijet je globalno selo, i sve što se događa na tržištima velikih igrača odražava se i u Hrvatskoj. Poruka koja je poslana iz centara ekonomske moći glasi: igra se nastavlja, sve ide po starom. Koncentracija kapitala, nejednakosti – dalje rastu. Nije li to upravo ono što je papa Franjo osudio u svom dokumentu Evangelli Gaudium?
Ovaj je tekst objavljen u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa koncila, br. 12/2013
Updates:
http://qz.com/174150/currency-trading-scandals-are-the-next-big-black-eye-for-banks
http://www.reuters.com/article/uk-banks-rigging-settlement-idUSKCN0XU2B5?il=0