„Salto morale je puno opasniji nego salto mortale.“
Stanisław Jerzy Lec, poljski pjesnik (1909 – 1966)
„Društveno odgovorno poslovanje nova je etika društva kao cjeline, nova etika poslovanja“, izjavio je predsjednik Josipović nedavno na konferenciji koja promovira društveno odgovorno poslovanje. Na prvu loptu lijepo zvuči, ali zapadnim društvima (uključujući Hrvatsku) zapravo ne treba neka nova etika – dobra je i ona „stara“, kad bi vodili računa o njoj. Činjenica da je Hrvatska jedina država u Europi koja isključivo tone od početka globalne financijske krize (od starta recesije BDP nam je godinama isključivo u minusu) pokazuje kako uzroci nisu samo ekonomski, nego su daleko dublji i složeniji. Jedni se formalno zaklinju na „stara“ etička načela, ali ih ne prakticiraju u životu; drugi ismijavaju i etiketiraju kao „dežurne dušobrižnike“ sve one koji se pozivaju na bilo kakve etičke, odnosno moralne norme. Posljedično, kriza društvenih vrijednosti i ekonomska kriza su poput dva neplivača koji su pali u rijeku; zagrljeni u panici jedan drugoga guše i guraju pod vodu, a tkogod im priđe upomoć vuku ga sa sobom na dno.
Kad god se etika i ekonomija stavljaju u istu rečenicu treba imati na umu kako je mnogima mrsko uplitanje moralista u područje ekonomije (točnije, u bilo koje područje). Mnogi ekonomisti ovako promišljaju odnos etike i ekonomije: „Nije na nama da brinemo o etici. Zadatak ekonomista je osmisliti profitabilna poduzeća kako bi pojedinci, obitelji i države imali prihode. Etika je u redu, ali o njoj treba lamentirati netko drugi, i onda svoja saznanja trebaju (kako god znaju) ugraditi u opće propise, a na nama je samo da se pridržavamo tih propisa, uostalom kao i svi ostali građani. Promišljanje moralnih normi ne spada u opis našeg posla. U ekonomiji nema prostora za mistiku, za onostrano; ona se bavi ovozemaljskim problemima – kako isplatiti plaće, kako efikasno proizvoditi, po kojoj kamatnoj stopi bi središnja banka trebala pozajmljivati komercijalnim bankama, itd. Ekonomija je, u principu, jednostavan i racionalan račun; ona analizira mogu li prihodi od 145.000 kuna pokriti rashode od 42.500, 64.000, i 38.500. O etici može filozofirati i dan-noć raspredati onaj tko ima pun želudac. Kada je čovjek kruha gladan samo mu je preživljavanje na pameti. I to je posao ekonomista: pobrinuti se da postoji efikasna i cjenovno održiva proizvodnja hrane, te da postoje radna mjesta kako bi radnik imao plaću i ne bi bio gladan. Lako je poslije vesti pripovijetke o etici, kad više ne krulji u utrobi.“
Iako djelomično sasvim logičan, takav stav je površan, plošan, i vrlo dehumanizirajući. Čovjek je ondje samo brojka, bez imena i prezimena, kao u logoru. Nije to ignoriranje etike, nego kontraetičnost, opiranje bilo kakvim vrijednostima. Postoji samo računica. Tablični kalkulator pokazuje vrijednost: razliku prihoda i rashoda, i tu sva priča o vrijednostima završava. U takvom ambijentu stvarati neku „novu“ etiku znači izmišljati toplu vodu i nuditi ju za piće onima koji tvrde da je voda dobra samo za žabe. „Stara“ etika, iz koje je ekonomija uostalom i iznikla, ima rješenja koja su bila na kušnji kroz tisućljeća. Nije čudno da smo u krizi otkad smo se odrekli ovih rješenja, i zanijekali ih.
Ekonomija nije homogena znanost, i u njoj postoje dijametralno suprotni stavovi. Krivo je smatrati da su svi ekonomisti manje-više jednaki, i gurati ih u istu ladicu. Ako je etika znanost koja proučava kriterije vrednovanja, onda valja uvidjeti da su kriteriji vrednovanja različiti od jednog do drugog ekonomista, te oni nejednako promatraju pojmove dobrog i lošeg.
Diskusija ekonomije i etike zaoštrila se kada je jedna struja ekonomista preokrenula tradicionalne moralne norme, odnosno kada je njihov „etički kompas“ sjever počeo pokazivati kao jug, a jug kao sjever. Malo koja znanstvena disciplina je napravila toliki obrat u hijerarhijama vrijednosti kao što je to učinila ekonomija liberalnog kapitalizma. Ona je promovirala moralnu nezainteresiranost i egocentričnost iz kategorije mâna u kategoriju vrlina (Imam pravo na svoje mišljenje. Ja mislim da sunce izlazi za zapadu). Nakon pobjede kapitalizma nad komunizmom u ekonomiji je uobičajeno čovjeka predstavljati kao egoistično i razumno biće, kao ambicioznu osobu koja svojom pohlepom doprinosi općem dobru. Liberalni se kapitalizam oslanja na slobodu pojedinca, a sloboda po sebi nije nemoralna. Tako je sebeljubna potraga za osobnom srećom postala hvalevrijednim ciljem, a zajedništvo je „propalo“ (zajednica = komuna, zajedništvo = komunizam). Jedan od ključnih problema pozitivnog vrednovanja egoizma u liberalnom kapitalizmu jest u tome što je egoizam esencijalno antidruštven, i stoga vodi društvenim konfliktima. Radikalni preokret hijerarhije vrijednosti morao je dovesti do sukoba. Nisu li raznorazni sukobi u posljednje vrijeme u prvom planu u Hrvatskoj?
Kontraetičnost moderne ekonomije paradoksalna je jer je moderna ekonomska znanost povijesno evoluirala iz etike. Otac moderne ekonomije, Adam Smith, bio je profesor moralne filozofije, a ekonomija se dugo promatrala granom etike. Ekonomija zapravo ima dva izvora: prvi je etika, drugi je tehnika, inženjerstvo (eng. engineering).
Prvi izvor seže od Aristotela, koji u Nikomahovoj etici piše kako je čovjek „prisiljen raditi za novac, premda bogatstvo evidentno nije ono što tražimo; bogatstvo je korisno samo u svrhu nečega drugog“. Aristotel ekonomiju čvrsto veže uz etiku, jer prvo, središnje pitanje opće ljudske motivacije glasi: „kako živjeti dobro?“, a ovo izvorišno pitanje zajedničko je i ekonomiji i etici. Nadalje, Aristotel tvrdi kako „pojedinac smije zadržati prihode za sebe, ali je izvrsnije i bogolikije zadobiti ih za narod, ili za gradove-države“. Procjena društvenog postignuća svake osobe, pa tako i poduzetnika, neizbježno se oslanja na etička pitanja. Prvo se mora odgovoriti što je dobro, jer je to preduvjet definicije uspjeha; tek kada definiramo što je dobro može se razmatrati tko je uspio. Ako je za jednoga dobro imati obitelj, tada peteročlana obitelj u skromnom stanu za njega predstavlja uspjeh; za drugoga je uspjeh živjeti sam u vili i u garaži imati tri automobila.
Drugi izvor ekonomije, tehnika, bavi se inženjerskim pitanjima. Ne pita što su „dobro čovjeka“ i „kako živjeti“, nego se bavi praktičnim dizajniranjem. Traži konkretna rješenja za konkretne probleme. Ignorira dobrodušnost kao opću karakteristiku čovjeka. Kaže kako je najvažniji zadatak ekonomije dizajnirati efikasne mehanizme koji će maksimizirati bogatstvo, i tvrdi kako je jezik ekonomije isključivo jezik brojki.
Koji je izvor ekonomije važniji? Nijedan. Oba su nerazdvojno povezana, i čine jedno tijelo, poput muža i žene (Mk 10, 8). Nadopunjuju se, i jedno bez drugoga su nepotpuni. Stoga, kada ekonomija zaniječe etiku, to je kao kada muž na službenom putu zaniječe da ima ženu. Jednako je i kad se etika ne obazire na ekonomsku efikasnost.
Nadalje, temeljni razlog zbog kojega se i ekonomisti, htjeli – ne htjeli, moraju baviti etikom jest činjenica da ne žive ispod staklenog zvona, u zatvorenom laboratoriju. Odluke i aktivnosti ekonomista (pojedinca) imaju posljedice i na društvo u kojemu se nalaze, a ne samo na njih same. Ako moje odluke imaju posljedice i na drugoga, tada sam dužan misliti i na njegovo dobro, a ne samo na sebe i svoje. Ekonomija je društvena znanost, i kao takva mora voditi računa o ambijentu – o zajednici, a ne samo o pojedincu. Pravdati se time kako se držimo zakona i propisa je nedovoljno, jer oni ni blizu ne obuhvaćaju svu društvenu stvarnost. Oni reguliraju samo temelje, ali svu društvenu nadgradnju izgrađujemo slobodno, samostalno, i tek ovdje započinje društvena uloga građana, odnosno poduzeća. Primjerice, zakoni i propisi trebaju štititi život; stoga je ubojstvo zabranjeno, ali nakon toga zakoni ne zapovijedaju kako živjeti dobro. Tako i u ekonomiji propisi kažu: „ne zagađuj okolinu, plaćaj poreze, isplaćuj plaće“, itd., ali kada se takvo poduzeće uspostavi ne propisuju se nikakvi drugi životni principi poduzetnika, nikakav sustav vrijednosti, nikakva korporativna kultura. Etika nadopunjuje ekonomiju, i daje joj (ekonomskim rječnikom) dodanu vrijednost.
Dužnost je ekonomije baviti se stvarnim (ne teoretskim!) ljudima i njihovim životima, a činjenica je kako apsolutna većina stvarnih ljudi u svakodnevnom životu ima uho za etička pitanja, bez obzira koje vjere, nacije ili rase bili. Primjerice, ako se dogodi prometna nesreća, pa unesrećeni stopiraju i traže pomoć, većina ljudi će se dobrovoljno odazvati. Ekonomski promatrano, oni nemaju koristi od toga, već bespovratno troše svoje resurse na osobe koje ne poznaju. Čisti gubitak. No, motivacija čovjeka je pluralna, višedimenzionalna, i svođenje kompleksa ljudskih težnji na samo jednu – povećanje vlastite dobiti – znači zanemarivanje bogate složenosti ljudskih aspiracija. Usko promatranje čovjeka kao isključivo racionalnog egoista znači dizajnirati ekonomske procese i sustave za ljude koji su u stvarnosti u totalnoj manjini, a tada cilj ekonomije kao znanosti biva promašen.
Zanijekavši svoj etički korijen i preokrenuvši „kompas“ ekonomija je zastranila u slijepu ulicu. To, uostalom, dokazuje i ekonomska kriza, protiv koje ekonomisti zapravo nemaju uspješnog „oružja“, i za koju su se pokazali potpuno nespremnima i nedoraslima. Globalno promatrano, moglo bi se reći kako je ekonomija kao znanost sasvim podbacila, zakazala, jer niti uspijeva predvidjeti i spriječiti duboke ekonomske krize, niti vodi ka dobrobiti većine svjetskog stanovništva, povećanju zaposlenosti i smanjenju materijalnog siromaštva.
Ignoriranje etike vodi ka još jednom ekonomskom problemu. Ako je primarna vrijednost novac, onda nema temelja za uspostavu povjerenja među tržišnim sudionicima. Kao što muž ne može kupiti ženino povjerenje, i ne može ju novcem natjerati da mu vjeruje, tako ni poslovni partneri ne mogu kupiti povjerenje drugoga. A povjerenje je i temelj i ljepilo koje drži ekonomski sustav na okupu. No, ono ne može opstojati u sustavu u kojemu svatko misli samo na sebe. Stoga etika nije nešto što opterećuje ekonomiju kao uteg oko vrata, ona nije dodatni trošak i gnjavaža, nego vjetar u leđa koji ju može unaprijediti. Otuđena ekonomija egoističnog kapitalizma okreće leđa kompleksnim međuovisnostima u ekonomskom sustavu, a upravo ondje etika može dati novi poticaj održivom ekonomskom razvoju, ne zanemarujući složenost ljudske naravi i društvenih normi.
Etički kodeks u ekonomiji nije statičan – on se mijenja i razvija s vremenom. Zašto djeca ne rade u rudnicima ugljena, kad znamo da zauzimaju manje mjesta u rudničkim tunelima, i manje jedu? Ona bi sasvim sigurno snizila troškove proizvodnje. Naježimo se i na pomisao da bi netko slao djecu u rudnik, no to se često događalo (i još uvijek se događa u nekim krajevima). Ekonomska računica je nepotpuna – u suprotnom bi robovlasnički sustavi bili poželjni jer su iznimno efikasni. Dakle, i etički kodeks u ekonomiji evoluira. Evo dobrih vijesti: evolucija se upravo događa – struja ekonomista koja je okrenula „etički kompas“ prestaje biti dominantnom. Bujaju brojni pokreti koji zagovaraju humaniziranje ekonomije. Oni nisu nekakve nerealne, hipijevske alternative s glavom u oblacima; osobito ne u umreženom svijetu u kojemu se pozitivni učinci poslovanja ne mjere samo u tisućama kuna, nego i u tisućama „lajkova“, koji u konačnici polučuju i financijske rezultate. Oni su „alternative“ koje više nemaju alternativu.
Etike?! Nemamo.
Još je 1929. godine jedan poslovni čovjek od krovne američke udruge ekonomista (American Economic Association) zatražio njihov etički kodeks, no odgovorili su mu kako oni takvo što nemaju. Tek je početkom 2012. godine grupa vodećih američkih ekonomista uvela pravila o konfliktu interesa, kao reakciju na kritike da akademski ekonomisti ne samo da nisu predvidjeli i spriječili globalnu financijsku (i opće-ekonomsku) krizu, već su potpomogli njenom nastajanju. Brojni su ekonomisti godinama tražili da se u profesiju uvede kodeks profesionalne etike. Šira ekonomska zajednica ih je ignorirala, sve do trenutka kada je postalo jasno kako su neki utjecajni ekonomisti prilikom objavljivanja svojih znanstvenih istraživanja zatajivali da su u konfliktu interesa, odnosno da primaju značajne sume od institucija na koje se njihova istraživanja odnose. Primjerice, nedavno je u većini hrvatskih medija objavljeno istraživanje da korištenje kreditnih kartica vodi ka ekonomskom rastu, a pritom nije jasno objašnjeno ni da je istraživanje platila velika kartičarska kuća, ni da su rezultati potpuno statistički beznačajni.
Kad ekonomija ignorira etiku
Svojedobno je sud General Motorsu odredio kaznu od 4,9 milijardi dolara. Loše je bio dizajniran položaj spremnika goriva u jednoj vrsti automobila (Chevrolet Malibu), uslijed čega je dolazilo do požara na tom vozilu. Kazna je bila visoka jer je otkriveno kako su nadležni ljudi u GM-u znali za problem, ali su odlučili ne učiniti ništa. Zašto? Jer su izračunali da bi popravak spremnika koštao oko 8 dolara po autu, no nagodbe i odštete za smrti i boli bi izašle oko 2 dolara po autu. Daleko je isplativije bilo ostaviti neispravan spremnik i potom plaćati odštete, nego popraviti auto; marginalna dobit po autu iznosila je 6 dolara. Tvrdo ekonomski promatrano, računica je bila sasvim ispravna. Zaboravljeni su samo etički principi. No, nije ovo bila samo nehumana, već i ekonomski neopravdana logika. Odluka je bila egoistična: vodilo se računa samo o proizvođaču, odnosno samo o smanjenju korporativnih troškova. Ali uslijed odluke o štednji troškovi su se mogli i povećati: što da se neki automobil zapalio u krugu tvornice? Što da su u njemu poginuli inženjeri GM-a? Nadalje, dobit od 6 dolara po autu donijela bi relativno malenu satisfakciju vlasnicima GM-a, a koliko košta zao glas i negativan odjek u javnosti? Ignoriranje etičkih principa u suvremeno doba, u kojemu se i dobra i loša iskustva kupaca viralno šire društvenim mrežama, katastrofalna je poslovna odluka.
Blagajnice kao izborno povjerenstvo
Svaka je ekonomska odluka ujedno i etička; svaki put kada odlučujemo o tome što kupiti, na što potrošiti svoj novac, donosimo i etičku odluku. Tržište je veliki demokratski izborni sustav, u kojem novac predstavlja izborni listić – kupnjom proizvoda A, a ne proizvoda B, dali smo glas proizvođaču A. Predizborna kampanja konstantno traje: marketing nas preko veleplakata, TV-a, radija, novina poziva na kupnju ovoga ili onoga. U zajedništvu s ostalim građanima zaokružujemo broj onog kandidata čiji proizvod stavljamo u košaricu, te u tržišnoj utakmici pobjeđuje onaj tko je skupio najviše „glasova“, odnosno novaca. Svakodnevno glasujemo, ali nažalost premalo se raspitujemo o kandidatima – kakve stavove zastupaju, plaćaju li uredno dobavljače, štite li okoliš, jesu li društveno odgovorni? Građani snose odgovornost za rezultate ovih izbora.
Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 4/2014.