Mađarski i hrvatski potrošači imaju vrlo slične probleme s valutnom klauzulom. Mađarski sud nedavno je donio odluku o tom pitanju, i ovdje prenosim neke elemente iz te odluke:
“Odredba ugovora o potrošačkom kreditiranju, prema kojoj tečajni rizik – radi dobivanja povoljnije kamatne stope – bez ograničenja snosi potrošač, ugovorna je odredba glavne usluge, čija se nepoštenost ne može razmatrati kao glavno pravilo.
Nepoštenost ove odredbe može se razmatrati i ustanoviti samo u slučaju ako za općenito upućenog, razumno pažljivog i opreznog prosječnog potrošača sadržaj ugovora prilikom njegovog sklapanja nije bio jasan, odnosno nije bio razumljiv.
Ako je potrošač s pravom mislio da tečajni rizik nije realan ili ga tereti samo u ograničenoj mjeri, na temelju manjkavih informacija koje je dobio ili na temelju izostanka informacija od strane financijske ustanove, odredba ugovora koja se odnosi na tečajni rizik nepoštena je, zbog čega je ugovor djelomično ili u potpunosti nevažeći.
Od strane financijske ustanove nepoštena je primjena određenog kupovnog tečaja prilikom isplate te primjena prodajnog tečaja kod otplate (bitno različiti tečajevi), zato što se za uzvrat ne pruža potrošaču neposredna usluga, stoga navedeno predstavlja za potrošača neopravdani trošak. Ove odredbe su nepoštene i zbog toga što ekonomsko obrazloženje njihove primjene potrošaču nije jasno, nije razumljivo, nije transparentno.
Nepošteno je primjenjivanje kupovnog tečaja prilikom isplate, a prodajnog tečaja prilikom otplate kredita. pošto navedena definicija preračunavanja tečaja predstavlja jednostranu i neopravdanu štetu za potrošača s povredom uvjeta dobronamjernosti i poštenja.
U slučaju, ako je iz teksta ugovora ili iz pruženih informacija financijske institucije bilo jednoznačno prepoznatljivo za potrošača (pod potrošačem se ne podrazumijeva konkretni potrošač, nego općenito obaviješten, razumno pažljiv i oprezan prosječni potrošač), kako tečajni rizik bez ograničenja isključivo njega tereti, i kako za njega nepovoljna promjena tečaja nema gornju granicu, nije moguće utvrditi nepoštenost klauzule.
Dakle, ukoliko je potrošač dobio zakonom propisane informacije, potpisao izjavu o otkrivanju rizika, onda se to – do dokazivanja suprotnog – treba vrednovati kako je za potrošača bilo jasno i razumljivo da tečajni rizik bez ograničenja tereti njega. Financijska institucija mora dokazati da se informiranje potrošača izvršilo na navedeni način.
Ukoliko ugovorna odredba o prihvaćanju neograničenog tečajnog rizika za potrošača nije bila jasno prepoznatljiva, odnosno razumljiva iz razloga koji se može pripisati financijskoj instituciji, postoje uvjeti za propitivanje nepoštenostl ugovora.
Moglo se dogoditi da je unatoč jednoznačnoj formulaciji ugovora i odgovarajućeg sadržaja izjave o otkrivanju rizika, tijekom sklapanja ugovora na temelju dobivenih informacija od financijske institucije, potrošač mogao s razlogom misliti kako tečajni rizik koji će on snositi nije stvaran, nema realne vjerojatnosti, ili je isti u određenoj mjeri ograničen (ima neki maksimum). Navedena situacija nastupa, ako je potrošač o očekivanom razvoju promjene tečaja dobio konkretne informacije od financijske institucije, njenog predstavnika, koje su se činile vjerodostojnima, a poslije su se pokazale pogrešnima, neistinitima. U navedenom slučaju odredba ugovora o kojoj potrošač nije u adekvatnoj mjeri informiran smatra se nepoštena, što rezultira djelomičnim ili potpunim nevaženjem ugovora. Činjenicu neadekvatnog informiranja, nerazumljivost i nedovoljnu jasnoću odredbe koja se odnosi na tečajni rizik mora dokazati potrošač.”
Izvor: http://www.potrosac.hr/images/pdf/Ovjereni_prijevod.pdf