Čemu služe ekonomisti

 »Ekonomija je iznimno korisna kao način zapošljavanja ekonomista.«
John Kenneth Galbraith, američki ekonomist

»Živjeti, trpjeti, umrijeti – tri stvari koje se ne uče na našim sveučilištima, a koje ipak u sebi sadrže sve znanje potrebno čovjeku.«
Paul Auguez, francuski pjesnik

Američki predsjednik Truman, uostalom, kao i drugi svjetski predsjednici, imao je nekoliko ekonomskih savjetnika, više ili manje etabliranih stručnjaka. Slušajući njihove ekspertize i elokventne elaboracije, navodno je zavapio: »Dajte mi jednorukog ekonomista! Svi moji savjetnici govore: ›U jednu ruku…, ali u drugu ruku…‹«

Nadaleko je poznata nesigurnost ekonomista. Ako se učini neki ekonomski potez, mogući su jedni ishodi, no s druge strane mogući su i sasvim suprotni. Nema sigurnih recepata, nema pravocrtnih rješenja. Znanstvenici prirodnih i tehničkih znanosti katkad zbijaju šale s ekonomistima, a ekonomiju smještaju u pseudoznanost zbog netočnosti, nepreciznosti, a nerijetko i potpunih promašaja ekonomista. Jesu li ekonomisti uopće znanstvenici, ili samo gataju u magli, pa tu i tamo koji pogodi? Suvremeni ekonomisti povrijeđeni su tim kritikama, pa vole nakrcati svoje radove kompleksnim formulama i izračunima, ne bi li izgledali poput »pravih znanstvenika«.

Najsloženiji, najnepredvidiviji, najnemjerljiviji i vjerojatno najfascinantniji objekt istraživanja ikad je – čovjek. Ne nuklearna fuzija, ne molekula vode, ne čudnovati kljunaš, ne virus ebole, nego čovjek. Čovjek nije apsolutno i univerzalno siguran tko ili što je čovjek, ne može predvidjeti što će učiniti, što želi, što će sutra vjerovati, kako će se ponašati, kako će funkcionirati, što će ga pokrenuti, a što zakočiti. Činjenica da je misteriozan, ćudljiv i zakučast ne zaustavlja ga u naporu da pokuša opisati samoga sebe – naprotiv, još ga više motivira i dodatno izaziva da ustraje u dokučivanju temeljnih principa koji ga – bar okvirno – definiraju.

Čovjek je kompliciran sam po sebi, a u društvu je još kompliciraniji. Ljudsko društvo je neodoljivo dojmljivo; istodobno je kaotično i uređeno, ponaša se po pravilima bez pravila, stabilno je u neprestanoj mijeni. Stoga i društvene znanosti nisu potpuno egzaktne i ne daju jednoobrazna objašnjenja, ali to još uvijek ne znači da su nakupina dvojbenih ideja, a ne znanost. Jer znanost nije fiksna točka (statična), nego animirana crta (dinamična), a svako novo društveno istraživanje proširuje postojeći korpus znanja i nudi novi građevni element koji se može iskoristiti u opisu čovjeka i društva. Da se Einstein rodio u doba pećinskog pračovjeka možda jedino što bi uspio izumiti i otkriti bio dekadski numerički sustav, nakon zurenja u svojih deset prstiju. Suvremeni znanstvenici oslanjaju se na ramena divova prije sebe, koristeći i unaprjeđujući prethodne spoznaje.

I društvene se znanosti trebaju promatrati u kontekstu i mogućnostima vremena. Lako ih je omalovažavati kao nesigurne teorije, koje su češće krive nego prave, no svaka je kriva procjena i pogrješna ekonomska teorija pomoć budućim istraživačima, koji time stječu kartu prethodno razminirana područja. Stoga, ako je ljudsko društvo najkompliciraniji mogući objekt istraživanja i iznimno ga je teško definirati, odnosno svesti na zajednički nazivnik, treba li odustati od pokušaja zbog toga što postojeći rezultati nisu savršeni, čak često i pogrješni? Treba li proglasiti odmah ekonomiste beskorisnima?
Ne. (Reče ekonomist.)

 

RAZRADA:

 

Dijete koje je rođeno kad je u Hrvatskoj otpočela recesija, nagodinu će u školu. Cijeli život toga maloga čovjeka je u recesiji. Uza sve te silne ekonomske stručnjake i analitičare, u vladi i izvan nje, gospodarstvo se svejedno ne uspijeva otrgnuti iz grča. Čovjek se zapita što ti ekonomisti uopće rade, čime se bave, koja je to njihova struka i u čemu su stručnjaci kad godinama ne uspijevaju pokrenuti kotač rasta, ili ako ništa drugo barem zaustaviti kotač nezaposlenosti. Uz golem broj nezaposlenih ekonomista na burzi i još uvijek veliku produkciju studenata ekonomije, moglo bi se posumnjati da su zapravo ekonomisti krivi za sve loše u ekonomiji… Doista, koga proglasiti odgovornima za stanje u ekonomiji ako ne ekonomiste? Dimnjačare? Nastavnike hrvatskoga? Inženjere niskogradnje? Zubotehničare? Ekonomisti su prvi i logičan izbor. Ipak, nepravedno je upirati prste samo u njih (nas), i to iz sljedećih razloga.

Ekonomija, kao dio društvenih znanosti, pokušava ovladati znanjem koje će se iskoristiti za učinkovitu raspodjelu oskudnih izvora bogatstva među ljudima, poduzećima i državama čije su potrebe neograničene. Valja ponoviti; materijalne potrebe dimnjačara, nastavnika hrvatskoga, inženjera niskogradnje i zubotehničara su neograničene, beskonačne, a ekonomisti bi svejedno trebali iznaći rješenja kojima bi njihove potrebe zadovoljili ograničenim resursima. Konkretno, ministar financija barata s x kuna u novčaniku (proračunu). Da bi u javnosti bio percipiran kao dobar ministar, on bi s tih x kuna trebao potaknuti zapošljavanje, strateški subvencionirati poljoprivredu, industriju i turizam, plaćati građanima zdravstvenu zaštitu, vratiti stare dugove, održavati javna dobra, kupovati oružje za vojsku, financirati neprofitabilne djelatnosti kao što su umjetnost i kultura, investirati u gradnju infrastrukturnih projekata koji će se isplatiti za 40 godina, poplaćati sve ostale račune, a k tomu još i povećati plaće, mirovine i socijalne naknade. Pa da je proračun i 2x, teško da bi uspio. I što bi onda ministar financija trebao? Dati otkaz i reći da je to nemoguće? Ne! Posao ekonomista je proračunati najbolju moguću, izvedivu i održivu financijsku konstrukciju, koja bi pokrila u najvećoj mogućoj mjeri navedene potrebe. Ali valja uvidjeti da ta financijska konstrukcija nikad ne će moći pokriti sve i da će uvijek ponetko ostati na kiši, a onaj tko kisne psovat će onoga tko je proračunao konstrukciju. Zadaća ekonomista je da pokislih bude što manje, ali nikada ne će uspjeti u tome da ih uopće nema (usp. Mt 26, 11).

Političarima je ekonomija tema broj jedan. Svi oni lamentiraju o gospodarstvu, i izborni programi vrte im se oko ekonomskih pitanja. Vlast se stječe i gubi pričama i pričicama o ekonomiji; ne o mitozi i mejozi, fotonima i neutronima, virusima i bakterijama. Stoga ne čudi tolik interes za ekonomske studije, a ne čude ni izvrtanja, manipulacije, iskrivljavanja i notorna lažiranja ekonomskih pojmova. Ti su pojmovi alat dnevnopolitičkih prepucavanja i borbe za vlast, a u toj se borbi oružje ne bira. Za svaku će ekonomsku teoriju, strategiju ili procjenu suprotna stranka pronaći kontrateoriju, kontrastrategiju i drugačiju procjenu. Kojekakve ekonomske projekcije, prognoze, proračuni i predviđanja često su u funkciji političke agende, a kad se pokažu netočnima ekonomija kao znanost u cjelini prokazuje se šupljom. Premda rupa itekako ima, šuplja nije.

Ono što se često previđa pri kritiziranju društvenih znanosti, tako i ekonomije, jesu objektivne zapreke u realizaciji znanstvenih istraživanja. Kemičar će svoj objekt istraživanja zapaliti, zalediti, zaliti kiselinama pa lužinama, i onda opisivati njegove reakcije. Fizičar će napraviti eksperiment u laboratoriju, i bilo tko drugi bilo gdje drugdje u svijetu moći će ponoviti taj eksperiment i dobiti iste rezultate. Ekonomisti i ostali »društvenjaci« nikad neće imati taj luksuz. Prvo, ljudsko dostojanstvo priječi pokuse na čovjeku. Ali čak i kad to ne bi bilo tako, pokusi bi najčešće bili neizvedivi. Nemoguće je načiniti dvije usporedne Republike Hrvatske, u jednoj držati tečaj kune prema euru na oko 7,5, a u drugoj ga pustiti ga npr. 9, i onda promatrati učinke, analizirati ih i političarima davati mramorno čvrste preporuke o tome kakav tečaj imati. Nemoguće je staviti dvije Republike Hrvatske u laboratorij, u jednoj rasprodati autoceste, a u drugoj ne, i onda promatranjem različitih učinaka dati kvalificirani savjet što i kako ubuduće činiti. Pa čak kad bi se i moglo u jednoj Hrvatskoj rasprodati autoceste, a u drugoj ne, to još uvijek ne znači da bi učinci bili primjenjivi i drugdje – to ne znači da bi se moglo davati savjete državama u Aziji ili Africi o tome što činiti s autocestama, jer hrvatsko društvo nije isto kao njihovo. Ono što funkcionira ovdje ne mora i ondje.

Iako devastirajuća za gospodarstvo, ekonomska kriza 2008. godine vrlo je korisna za ekonomsku znanost. Bio je potreban šok kako bi se razdrmale učmale i inertne teorije. Znanost bi morala biti neutralna i objektivna, ali društvene znanosti to katkad i nisu. Opisujući objekt istraživanja ekonomist u svoje teorije, modele i ideje često nenamjerno ugrađuje i svoja intimna vjerovanja, privatne stavove i običaje svojega društva. Čovjek ne može pobjeći od sebe. Pri istraživanju trepetljikaša biolog bez muke može ignorirati svoj spol, rasu, naciju, obitelj, privatne političke i druge stavove. To je daleko teže u društvenim znanostima. Budući da je u ekonomiji često nemoguće izvoditi pokuse, društvena se realnost pokušava opisati modelima. Modeli nastoje opisati neke univerzalne mehanizme u društvu. Budući da je društvo iznimno kompleksno i nemoguće je ugurati ga u laboratorij, moraju se uvesti određene pretpostavke da bi se moglo načiniti modele. Pretpostavke su pojednostavljenja. No i najosnovnije pretpostavke imaju svoje iznimke. Primjerice, općepoznat je osnovni ekonomski mehanizam ponude i potražnje. On pretpostavlja da ukoliko raste ponuda, a potražnja ostaje ista, cijena pada; ili ako raste potražnja dok ponuda ostaje ista, cijena raste. No postoje dobra za kojima potražnja pada kad cijena pada, odnosno za kojima potražnja raste kad cijena raste (npr. Veblenova dobra). A da u pretpostavke ekonomisti ugrađuju svoje privatne stavove, pokazuje teorija racionalnih očekivanja koja je bila dominantna do 2008. godine. U njoj se pretpostavlja da je čovjek racionalno, materijalističko biće. Sva ljudska ekonomska iracionalnost bila je promatrana kao anegdotalna, kao iznimka od pravila. Sve duhovno što čovjeka motivira bilo je ili ignorirano, ili čak ismijavano. Primjerice, tvrdilo se da će između izvanrednih prihoda od 5500 kn i 6000 kn osoba uvijek odabrati 6000 kn – svatko tko bi odabrao manju cifru, bio je označen kao »čudna biljka«. No pokazuje se da u određenim okolnostima čovjek u pravilu (ne kao iznimka!) odabire manju cifru, i to čak i ako nema nikakve koristi od toga. Primjerice, na nagradnoj igri dobitniku se nudi mogućnost biranja između dvije kuverte. U prvoj je 5500, a u drugoj 6000 kuna. Ako odabere 5500 kuna, organizator mu jamči da će na 500 kuna manjka nadodati još 500 kuna te da će pokloniti ukupno 1000 kuna dobrotvornoj organizaciji. Iako dobitnik od toga nema nikakve izravne koristi, najčešće odabire kuvertu s manjim iznosom. Što to govori o pluralizmu ljudske motivacije? Daleko više od toga da je čovjek u utrci samo za novcem. Ignoriranjem društvene višedimenzionalnosti ekonomisti su izgubili kredibilitet, no mogu ga vratiti, jer je kriza uzdrmala temelje starih teorija.

Onda, mogu li ekonomisti spasiti hrvatsko gospodarstvo? Ne mogu. Točnije, ne mogu sami. Ugrubo, ekonomija se dijeli na mikro i makroekonomiju; na razini pojedinca (pravne i fizičke osobe, poduzeća i građani), i na razini države. Dok ekonomist kao pojedinac još i može mijenjati situaciju na mikro razini, najčešće je bespomoćan na makro razini, odnosno stvari više ne ovise samo o njemu, nego i o drugima, njemu sasvim dalekima. Državna ekonomija je orkestar u kojemu ne sviraju isključivo i samo ekonomisti. Kao što je nepravedno zubare optuživati da narod ima loš zadah, ili nastavnike hrvatskog da narod ne zna razliku između č i ć, tako nije pošteno okriviti ekonomiste što je narod nezaposlen. Slično kao što fizičari još nisu uspjeli pomiriti teorije mikro (subatomska fizika) i makrokozmosa (crne rupe), tako ni ekonomisti još nisu uspjeli pronaći univerzalnu, objedinjujuću teoriju mikro i makroekonomije. No ako i griješe (griješimo), to ne znači da trebaju prestati tražiti.

 

Crtica o ekonomskim fakultetima u Hrvatskoj

Biti student ekonomskog fakulteta u Hrvatskoj istodobno je i prokletstvo i blagoslov. Prokletstvo, jer studenata ekonomije ima doista mnogo, što na fakultetima, što na zavodu za zapošljavanje, pa je potrebno daleko više truda da osoba »iskoči« iz mase. Blagoslov, jer niti jedan drugi fakultet ne nudi tolik spektar mogućih radnih mjesta nakon diplome. Svaka pravna osoba, privatna ili javna, profitna ili neprofitna, svaki obrtnik i poduzetnik, svaka organizacija treba ekonomiste: u računovodstvu, financijama, marketingu, reviziji, organizaciji, menadžmentu i drugdje. Potencijal zaposlenja bitno je veći nego kod drugih fakulteta, što se odražava u činjenici da je većini srednjoškolaca u Hrvatskoj ekonomski fakultet prvi izbor studija, upravo suprotno od priče da ekonomiju upisuju oni koji se nisu uspjeli upisati negdje drugdje.

Budući da ni sami studenti često ne znaju u kojem će sektoru raditi, vrlo je teško pružiti im specifična, specijalizirana znanja za njihovo buduće radno mjesto. Primjerice, ekonomist s nedavno stečenom diplomom zaposlio se u banci. Ali u kojem odjelu? U poslovanju s građanstvom, ili u poslovanju s obrtnicima i malim poduzetnicima, ili u poslovanju s velikim poduzetnicima, ili u internoj kontroli, ili u upravljanju rizicima, ili u investicijskom bankarstvu, ili u marketingu, ili upravljanju ljudskim resursima, ili u računovodstvu, ili u poslovima riznice, ili u…? A to je »samo« jedna banka. Gotovo je nemoguće sve studente ekonomije obrazovati tako da će prvi dan na svojem novom radnom mjestu odmah znati dobro raditi svoj posao. Bit će im potrebno razdoblje pripravništva i učenja, ali to ne znači automatski da su ekonomski fakulteti loši jer im nisu pružili sva potrebna znanja i vještine.

Što se poreznih obveznika tiče, broj studenata ekonomije je u padu, jer država smanjuje broj onih kojima je spremna plaćati studij ekonomije. No postoji mnogo onih koji si sami plaćaju studij i donedavno su mjerodavne državne institucije skretale pogled od činjenice da se vrlo velik broj osoba koje same plaćaju studij upisuje na ekonomske fakultete. Tako je broj studenata na ekonomskim fakultetima iznimno rastao, a većina njih si je samostalno financirala studij, što je išlo u prilog fakultetima, jer su tako ubirali visoke prihode. S druge strane to je povećalo pritisak na nastavnike, jer njihovi nadređeni prolaznost na ispitima primarno promatraju kao odraz kvalitete nastave. »Ako je mala prolaznost na ispitu, to znači da dotični nastavnik ne radi dobro.« Jasno, nitko nije pitao kako kvalitetno održavati nastavu u dvoranama s više stotina studenata. U situaciji kad je na ispitu tisuću dvjesto studenata (npr. Ekonomski fakultet u Zagrebu) prolaznost od 50 % znači šesto palih nezadovoljnika; mala vojska spremna na peticije, orna zvati novinare za svaki mrki pogled, a da opet nitko ne pita koja je stvarna razina njihova znanja. Uz povećanu prolaznost porastao je broj diplomiranih, a to se nekim čudom uzelo za potvrdu uspješnosti bolonjskoga procesa (?!), što je opet povećalo populaciju na zavodu za zapošljavanje. Kao točka na i, akcije Uskoka na zagrebačkoj i osječkoj ekonomiji značajno su narušile ugled tih institucija, i to je šok od kojega će se oporavljati godinama. Brzi na opravdanoj osudi odvratna ponašanja pojedinih nastavnika i studenata, mnogi su u isti koš strpali sve, ignorirajući činjenicu da je apsolutna većina nastavnika i studenata korektno radila svoj posao te da je, kako to obično biva, šačica okaljala većinu. Uz prekobrojnost i korumpiranost te reputaciju kvaziznanosti, razumljivo je da se ekonomskim fakultetima pomutio akademski sjaj. Znaju to iskoristiti privatne visoke škole, koje naplaćuju i pet puta veće školarine…

 

Koji segment ekonomije odabrati?

Ekonomija pokriva mnoštvo sektora. Mnogim studentima teško je odabrati specijalizaciju, odnosno segment u kojemu će se realizirati. U tom kontekstu kola sljedeća šala o procesu selekcije kadrova: Kako rasporediti ekonomiste u pojedine sektore?
1. Stavite 400 cigli u praznu sobu.
2. Uvedite kandidate u tu sobu.
3. Kandidate ostavite u sobi šest sati. Nakon toga se vratite i smjestite ih u pojedini sektor prema sljedećim kriterijima:
·      ako su prebrojali sve cigle – računovodstvo,
·      ako su prebrojali sve cigle više puta – revizija,
·      ako su cigle razbacane po cijeloj sobi – istraživanje i razvoj,
·      ako su cigle sustavno složene – planiranje,
·      ako se međusobno gađaju ciglama – voditelji proizvodnje,
·      ako su nakon sat vremena već otišli kući – marketing,
·      ako besciljno gledaju kroz prozor i doimaju se odsutnima – strateško planiranje,
·      ako nedostaje 100 cigli – financije,
·      ako su sve cigle nestale – pošaljite ih u bilo koje ministarstvo.

 

Objavljeno u ponešto izmijenjenom obliku u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 11/2014.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *