Preslagivanje (zlatnih) karata

Magarcu je bolje sijeno nego zlato.
Latinska izreka

Ako zlato rđa, što će željezo?
Geoffrey Chaucer (1343?-1400, engleski pjesnik)

Drevni mudraci koje je narod prozvao „kraljevima“ donijeli su na poklon novorođenomu židovskomu kralju najvrjednije što su imali. Na prvom mjestu to je bilo zlato. Internet i tehnologija promijenili su svijet, ali dvije tisuće godina kasnije zlato je i dalje na prvom mjestu ljestvice materijalnih vrijednosti.

Mnogi nisu svjesni da je svjetski financijski sustav bio na samom robu totalnoga kolapsa ujesen 2008. godine. Posljedice bi bile nesagledive, pa su svjetski moćnici odlučili da je manje zlo spašavati financijski sustav javnim novcem nego sanirati štetu nakon propasti. Rečeno je da treba spasiti brod od havarije, a poslije će se raspetljavati tko je za što bio odgovoran, i stvarati sustav upravljanja kako se brod opet ne bi doveo u neprilike. Porezni su obveznici na svojim leđima iznijeli taj teret, no nekih šest godina nakon prijetećega brodoloma sustav se u bitnome nije promijenio. Nitko od vodećih figura financijskoga sustava nije odgovarao pred sudom. A voda i dalje prodire.

Za spas financijskoga sustava i ekonomije u cjelini središnje banke najvećih država svijeta stvorile su teško zamislive količine novca (programi LTRO, QE, itd.) – milijarde, bilijune, trilijune. No, taj novac nije doveo do značajnijih učinaka – svjetski BDP još uvijek ne pokazuje željenu reakciju. Upravo suprotno, Baselska banka za međunarodna poravnanja (središnja banka koja okuplja 60 najznačajnijih svjetskih središnjih banki) objavila je 84. godišnje izvješće u kojemu neuobičajeno izravno, bez mnogo uvijanja, stoji kako se financijska tržišta nalaze u euforiji, a realna ekonomija ni blizu ne prati ta kretanja. Upozoravaju da je stvoren mjehur koji će puknuti, da malo tko razmišlja dugoročno, i da se malo tko želi suočiti s financijskim „bumom“ koji stvara privid bogatstva: “Izazov korištenja prečica je prejak, iako te prečice na kraju ne vode nikamo.”

Financijska kriza pospješila je preslagivanje globalnoga poretka. Dolar gubi globalnu dominaciju, a američko gospodarstvo kreće se gotovo dijametralno suprotno tamošnjem financijskom tržištu: dok financijsko tržište osvaja nove vrhove realna ekonomija u boljem slučaju jedva napreduje. Uslijed činjenice da središnje banke SAD-a i euro-zone tiskaju bezgranično mnogo novca i daju ga po skoro nultoj kamatnoj stopi, i šira javnost počela je preispitivati održivost takvoga financijskoga sustava. (Famozna je izjava Draghija, guvernera ECB: „Učinit ćemo sve što je potrebno za spas eura“, premda je kasnije američkom ministru financija Timu Geithneru priznao kako je to bila čista improvizacija i da nije imao nikakav konkretni plan.) Prije 5-6 godina malo je tko znao pojasniti mehanizme ekspanzivne monetarne politike, a danas je to skoro pa opće mjesto, do te mjere da se prije nekoliko mjeseci u Švicarskoj na referendumu građane pitalo treba li Švicarska povećati zlatne rezerve (među ostalim i zbog smanjenja povjerenja u papirni monetarni sustav, u kojemu se planine novca tiskaju kad god zatreba).

U kontekstu svih tih događanja nova je pojava: golemi transferi zlata koje su počele izvršavati središnje banke. S jedne strane kupnje velikih količina zlatnih poluga, a s druge repatrijacija zlata, odnosno povratak domaćega zlata sa čuvanja iz stranih sefova u domaću središnju banku – novi su znakovi vremena.

 

„Znakovi vremena“ su posvuda, ali nije ih lako dešifrirati. Sve u životu ima svoj smisao, sve ima svoje unutarnje značenje. Ništa se ne događa tek toliko, „za bezveze“. Sasvim sigurno, niti jedna središnja banka neće prebacivati 50, 100 ili 300 tona zlata preko oceana, bez dobroga, debeloga razloga.

Premda se svijet nalazi u papirnom monetarnom sustavu (onome u kojemu novac mora imati vrijednost zato što to zakon proklamira, a ne zato što on stvarno ima neku vrijednost), središnje banke i dalje drže zlatne rezerve. Zlatne poluge pohranjene su po sefovima posvuda po svijetu, a europske središnje banke značajan dio svojega zlata pohranile su izvan domicilne države, uglavnom u sefu FED-a (američke središnje banke). Budući da je američko tlo vjerojatno najsigurnije u svijetu, i SAD općenito ulaže doista mnogo u vojsku i naoružanje, za npr. Nizozemsku činilo se sigurnije držati svoje zlato u SAD-u nego kod kuće. (Teroristički napadi su jedno, ali invazija koja bi ugrozila pohranjene zlatne poluge je nešto sasvim drugo. SAD ima samo dva kopnena susjeda, s kojima je u vrlo dobrim odnosima.) Također, u slučaju potrebe, zlato se brzo i jednostavno može zamijeniti za stranu valutu – ne mora se transportirati, što je uvijek rizična procedura koja zahtijeva dugotrajnu pripremu. Sasvim sigurno, organizacija prijevoza npr. sto tona zlata je među logistički najzahtjevnijima.

U siječnju 2013. godine Njemačka je najavila da će u vlastiti sef povući 674 tone svojih zlatnih poluga: 300 tona iz New Yorka, i sve zlato – 374 tona – iz Pariza. Nakon SAD-a, Njemačka je druga zemlja u svijetu po količini zlatnih rezervi, no samo 11% toga zlata nalazi se u Njemačkoj. Već je 2000. godine iz Londona povukla 940 tona, ostavivši ondje još 500 tona zlatnih poluga. Najava Bundesbanke iz 2013. odjeknula je, i mnogi su se zapitali zbog čega Njemačka najavljuje povratak zlata u domovinu.

Prijetnja ruske invazije u hladnom ratu, među ostalim, bila je razlog zašto je njemačko zlato izvan kuće. Njemačke su zlatne rezerve stvorene dobrim dijelom od 1950-tih do 1970-tih kao posljedica izrazitoga rasta njemačkoga izvoza, kada je u Bretton-Woodskom sustavu njemački izvoz bio plaćan zlatom u svjetskom financijskom centru – New Yorku. Nikada te poluge nisu ni „vidjele“ Njemačku. No, nakon hladnoga rata geopolitički rizici su se značajno izmijenili, i njemačka politika nije više „automatski“ uvijek na strani SAD-a, a protiv Rusije.

Zatim, zlato na papiru nije isto što i zlato „na stanju“. To što na nekom dokumentu stoji da se zlato nalazi u sefu ne znači i da je zlato zaista ondje. Postoji povijesna anegdota iz 1920-ih kada je tadašnji guverner njemačke središnje banke Hjalmar Schacht u New Yorku osobno provjeravao stanje njemačkih zlatnih poluga. Guverner FED-a Benjamin Strong bio je skamenjen jer službenici FED-a nisu mogli pronaći njemačko zlato. Schacht je na to izjavio: „Nema veze, vjerujem vam kada kažete da je zlato kod vas. A i ako nije, vi ste ga u stanju vratiti.“ Imao je povjerenje u snagu tadašnjega američkoga gospodarstva koje bi moglo nadoknaditi štetu ukoliko zlato ne bi bilo pronađeno.

Povrh svega, koloplet više desetljeća uzajmljivanja tuđeg i pozajmljivanja vlastitoga zlata doveo je do nesigurnosti u realnost vlasništva pojedine države nad polugama koje su u njenom posjedu. Kao što se na kuću diže hipoteka, tako i države zalažu zlatne poluge kako bi dobile kredit. Izvana se čini da je domaćin vlasnik kuće, ali dok ne otplati kredit vlasnik je zapravo banka, vlasnica hipoteke. Slično je i sa zlatom; ono je možda u posjedu jedne države, ali vrlo često se čuva u sefu kod druge, založeno kod treće, a treća ga je opet založila za kredit kod četvrte, itd. “Rehipotekacija” (stavljanje u zalog jedne te iste imovine za više različitih kredita) zlatnih rezervi dovela je do toga da se često ne zna sa sigurnošću tko je konačni vlasnik određenih poluga. To i nije toliki problem dok se krediti uredno vraćaju, ali čim jedna država prestane servisirati svoj dug cijelo klupko hipoteka počinje se odmotavati, i tek tada se otkriva tko je sve na tuđe zlato uzimao kredite.

Postoje i dokazi da su 1960-ih mnoge zlatne poluge u New Yorku bile pretaljene u leguru niže čistoće, odnosno da je zlato na čuvanju „razrijeđeno“. Tu su i rashodi: engleska središnja banka naplaćuje Bundesbanci 550.000 eura godišnje na ime troškova čuvanja (čuvanje u SAD-u je za Nijemce besplatno). Uza sve, treba podsjetiti i da je Njemačka „domaćin“ eura – središnja europska banka nalazi se u Frankfurtu.

No, godinu dana kasnije, Njemačka se povukla. U ljeto 2014. stigle su izjave da je „njemačko zlato sigurno u američkim rukama“ i da odjednom više „nema nikakve potrebe za repatrijacijom“. Na stranu diplomatski milogovor: koji bi bili realniji razlozi odustanka? Prvo, ne treba potpuno isključiti mogućnost da zlata nema, odnosno da ga nema u količinama u kojima bi ga trebalo biti sukladno dokumentima. Ako je tako, razotkrivanje ispražnjenih američkih sefova podjednako bi pogodilo i njemačko i američko gospodarstvo, kao i ostatak svijeta. To bi bio šok koji bi destabilizirao globus, a to ne treba ni Njemačkoj ni SAD-u. Za blamažu i sramotu SAD-a bilo bi dovoljno i da zlatne poluge nedostaju samo djelomično, te je sasvim vjerojatno da je iza zavjese učinjena kakva političko-ekonomska trgovina, u kojoj su Njemačkoj obećane neke beneficije ili koristi za odustanak. A ako zlato jest ondje, moguće je da je na Njemačku učinjen politički pritisak kako bi njeno zlato ostalo preko “bare”.

I dok je Njemačka zaustavila repatrijaciju zlatnih poluga, druge središnje banke nisu. Nizozemska je nenajavljeno (za razliku od Njemačke) povukla 122,5 tone iz SAD-a, brodom, što je objavila tek po okončanju postupka početkom prosinca 2014. U javnoj izjavi Nizozemska središnja banka (DNB) navodi kako se „ovim potezom pridružuje ostalim središnjim bankama koje povećavaju zalihe zlata u matičnoj zemlji. (…) Ovo će također imati pozitivan učinak na povjerenje javnosti [u monetarni sustav]“. Naime, DNB očekuje da će građani imati veće pouzdanje u sustav ako se zlato nalazi kod kuće, posebno ako dođe do „značajne krize“.

Sredinom prosinca 2013. državna revizija poslovanja austrijske središnje banke preporučila je povratak dijela zlatnih rezervi nazad u Austriju. Naime, od 280 tona austrijskoga zlata svega 17% nalazi se u Beču, dok je ostatak većinom u Londonu. Marine Le Pen, pretendent na mjesto francuskoga predsjednika, i to vodeća prema anketama, napisala je krajem studenog 2014. otvoreno pismo guverneru francuske središnje banke u kojemu zahtijeva hitnu repatrijaciju svega francuskoga zlata. Belgijska središnja banka početkom prosinca 2014. potvrdila je novinarima da razmatra povratak svega belgijskoga zlata iz inozemstva. U Poljskoj na snazi dobiva pokret „Oddajcie nasze złoto“ (Dajte nam naše zlato), koji ima podršku nekih utjecajnih poljskih institucija (npr. Institut Ludwig von Mises, Poljski poslovni klub, itd.). Slična inicijativa postoji i u Finskoj. U svakom slučaju, krug središnjih banaka koje povlače svoje zlato iz inozemstva se širi.

Zašto središnje banke žele da im zlatne rezerve budu pri ruci kad monetarni sustav nije temeljen na zlatu? Nije li riječ o pripremi za neku novu “značajnu krizu”, ili za novi monetarni sustav? Možda je dovoljno uvidjeti što je Zhou Ming, glavni menadžer odjela za plemenite metale najveće kineske banke – štoviše, najveće svjetske bankeICBC, izjavio ljetos na konferenciji u Singapuru: „Izrađuje se nacrt novoga globalnoga valutnoga sustava“. Također, treba uvidjeti da je grčka kriza uzdrmala temelje eura kao jedinstvene valute, i da središnje europske banke žele imati alternativu ukoliko dođe do raspada euro-zone. Zlato pri tom služi kao osnova za izgradnju povjerenja u neku novu – ili staru – valutu, jer je ono temelj monetarne reforme.

Unatoč difamacijama, očito je da je zlato itekako važno u globalnom financijskom sustavu. Ovdje pristaju riječi Allana Greespana, bivšega guvernera FED-a, koje je izjavio prije nekoliko mjeseci: „Zlato je valuta. Još uvijek jest, prema svim dokazima, najvažnija valuta. Nijedna druga, uključujući američki dolar, ne može se mjeriti sa zlatom.“ (Usput, Srbija ima 17,3 tona zlatnih rezervi, Slovenija 3,2 tone, BiH 3, a Hrvatska nema baš ništa. HNB je sve zlato rasprodao još prije krize.)

 

Cijena zaštite?

Ukrajina je bila u prvih 50 država svijeta po količini zlatnih rezervi do 2014. Neposredno nakon svrgnuća predsjednika Janukoviča svjedoci s aerodroma Boryspil izvijestili su o „čudnom“ transportu u noći s 7. na 8. 3. 2014. Iz nekoliko kamiona bez tablica, pod zaštitom naoružanih maskiranih osoba utovarene su kutije u neoznačeni zrakoplov koji je potom odletio po žurnom postupku, mimo reda letenja. Prema neimenovanom izvoru iz Ministarstva financija u kutijama su bile ukrajinske zlatne poluge, a „odletjele“ su u SAD. Sve je to bila samo priča ljubitelja teorija zavjere dok sredinom studenog 2014. čelnica ukrajinske središnje banke nije izjavila kako su sefovi ove banke gotovo potpuno ispražnjeni, i da je ostalo svega 1% rezervi.

I kao da to nije dovoljno bizarno, pred sam kraj prošle godine otkriveno je kako su među ostacima ostataka ukrajinskih zlatnih poluga otkrivene željezne poluge obojane u zlatnu boju. Središnja ukrajinska banka potvrdila je kako iz sefa u Odessi nedostaje oko 11 kg zlata, te kako su pojedine zlatne poluge zamijenjene željeznima. Istraga je u tijeku.

 

U tunelu usred mraka…

Najveći privatni sef u svijetu, duži od nogometnog igrališta, nalazi se ispod zgrade banke JP Morgan, na Manhattanu u New Yorku. Za temelje i podzemne etaže (gdje se nalazi sef) kopalo se do 28 metara, najdublje u povijesti New Yorka. Projektiran je da izdrži pad manje atomske bombe. Svega desetak metara dalje, preko puta JP Morgana, nalazi se zgrada njujorškog FED-a, američke središnje banke. Ispod FED-a smješten je sef u kojemu se na čuvanju nalaze tisuće tona zlatnih rezervi mnogih država svijeta. Postoje svjedočenja osoba koje tvrde da su ti sefovi povezani tunelom, ali službene potvrde zasad nema…

 

Ugovor središnjih banaka

Premda je zlatni standard nestao, zlato nikada nije prestalo biti jednim od temeljnih stupova monetarnog sustava. Dokazuje to i činjenica da je krajem rujna 2014. stupio na snagu četvrti Ugovor o zlatu središnjih banaka (Central Bank Gold Agreement). Njega su u svibnju 2014, potpisale središnje banke Belgije, Nizozemske, Njemačke, Estonije, Irske, Grčke, Španjolske, Francuske, Italije, Cipra, Latvije, Luksemburga, Malte, Austrije, Portugala, Slovenije, Slovačke, Finske, Švedske i Švicarske. Pri tom je izjavljeno:

–          Zlato ostaje važnim elementom globalnih monetarnih rezervi.
–          Potpisnici će nastaviti koordinirati zlatne transakcije kako bi se izbjegle tržišne nestabilnosti.
–          Potpisnici ističu kako trenutno nemaju namjeru prodavati veće količine zlata.
–          Ugovor će se revidirati nakon pet godina.

No, više od svega važno je promatrati ono što centralni bankari čine, a ne ono što govore. Tomu nas je još 2011. godine poučio Jean-Claude Juncker, čelnik vijeća ministara financija euro-zone i sadašnji predsjednik Europske komisije, koji je tada izjavio kako se ekonomska politika euro-zone treba voditi u „mračnim, tajnim sobama“ kako bi se spriječila opasna kretanja na financijskim tržištima. „Kada stvari postanu ozbiljne moraš lagati“ – rekao je. Trend repatrijacije zlata, stoga, valja promatrati mimo javnih priopćenja središnjih banaka, i ove je poteze potrebno promatrati uz mjeru zdrave kritike.

 

Cijena zlata  Izvor: https://www.bullionvault.com/gold-price-chart.do

Cijena zlata
Izvor: https://www.bullionvault.com/gold-price-chart.do

 

Upravljanje zlatnim rezervama u režiji HNB-a

Hrvatska je imala 13,13 tona zlatnih poluga naslijeđenog sukcesijom iz Jugoslavije. HNB je sve to zlato prodao 2001. godine za (tadašnjih) 115 milijuna dolara, odnosno za oko 8.800 dolara po kilogramu. Danas [vrijeme objave ovoga članka bilo je početkom siječnja 2015.] je cijena zlata oko 39.000 dolara po kilogramu, što će reći da je ovom prodajom Hrvatska izgubila oko 400 milijuna dolara (2,6 milijardi kuna) međunarodnih rezervi.

Većina država u svijetu (odnosno većina središnjih banaka) drži zlatne rezerve. Hrvatska je među vrlo, vrlo rijetkima koje uopće nemaju zlatnih rezervi. U čitavoj Europi samo Norveška (koja je izrazito bogata naftom) i Hrvatska ne drže zlatne poluge. Zanimao nas stav hrvatske središnje banke o ovome, te je HNB-u postavljeno pitanje hoće li povećavati (točnije stvarati) zlatne rezerve, a ako neće koji su razlozi za to.

Dobili smo odgovor kako HNB međunarodne pričuve RH ulaže u valute bitne za hrvatsko gospodarstvo i u hrvatski financijski sustav, te da HNB “u sljedećem srednjoročnom razdoblju ne planira kupovati zlato odnosno stvarati zlatne rezerve“. Također, kaže se kako je “promjena cijene zlata povijesno izuzetno kolebljiva, a vrijednost zlata je u zadnje tri godine pala za više od 30%“, te da “zlato de facto ne nosi kamatu, nego samo trošak“. Iz HNB navode i kako su “prema podacima MMF-a (izvor: Bloomberg), središnje banke cijele eurozone u posljednje tri godine ukupno prodale zlata u neto količini od 123 milijuna unci.

Kao prvo, čudi ova statistika, jer Europska središnja banka (kao službeni izvor) na svojim stranicama (https://www.ecb.europa.eu/stats/external/reserves/templates/html/index.en.html) navodi sasvim suprotni trend, a to je povećanje količine rezervi zlata u polugama koje drže banke euro zone. Stanje zlatnih poluga u milijunima unci zlata u euro-zoni je sljedeće:

11/2014:       346.722
12/2013:       346.564
12/2012:       346.693
12/2011:       346.846

Drugo, osobito čudi vrlo uzak pogled na značaj zlatnih rezervi u monetarnom sustavu. Naime, ako cijena zlata i jest “kolebljiva” (a što to nije kolebljivo, i koja je to čvrsta točka u ekonomiji?), ono se ne drži radi kratkoročnog prinosa, nego prvenstveno radi monetarne stabilnosti, kao uporišna točka u sustavu koji se doduše ne temelji na zlatu, ali koje svoje ishodište ima u zlatu. Primarni posao HNB-a nije i ne smije biti špekulacija i investiranje, odnosno ostvarenje, citiramo, „povoljne stope povrata ulaganja“, nego stvaranje stabilnog monetarnog sustava. Doista, zlato u kratkom roku može dobivati i gubiti na vrijednosti, ali to je manje bitno u dužem roku jer su zlatne poluge namijenjene dugoročnoj stabilnosti sustava. Tko još rasprodaje pradjedove dukate zato što je cijena zlata ovaj tjedan visoka? Oni se prenose s koljena na koljeno. Također, ako je u posljednje tri godine zlato izgubilo 30-ak posto vrijednosti, treba li ignorirati činjenicu da je od početka krize 2008. godine zlato još uvijek u plusu, i to preko 40%? Sve i kad to ne bi bilo tako, zlato se drži (i) radi percepcije stabilnosti, poznavajući psihologiju mase.

Konačno, ako Norveška ima rezerve u nafti (posredno) pa ne drži zlatne poluge, jesu li doista u HNB-u našli novi recept monetarne politike, jedinstven i poseban u Europi? Kako inače protumačiti činjenicu da središnje banke razvijenijih EU članica povlače svoje zlato u domovinu, a Hrvatska je svoje jeftino prodala i ne namjerava ga obnoviti?
 

 

Država

Zlatne rezerve, u tonama

1

SAD

8133,5

2

Njemačka

3384,2

3

Italija

2451,8

4

Francuska

2435,4

5

Rusija

1168,7

6

Kina

1054,1

7

Švicarska

1040,0

8

Japan

765,2

9

Nizozemska

612,5

10

Indija

557,7

Izvor: World Gold Council, prosinac 2014.

 

 

Prethodni tekst je objavljen u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, kao tema broja 1/2015.

Nekoliko dana nakon objave ovog članka izišla je vijest da je Bundesbank prenijela još 120 tona zlatnih poluga u Frankfurt; 35 tona iz Pariza i 85 tona iz New Yorka:
http://www.bundesbank.de/Redaktion/EN/Pressemitteilungen/BBK/2015/2015_01_19_continues_transfers_of_gold.html?startpageId=Startseite-EN&startpageAreaId=Teaserbereich&startpageLinkName=2015_01_19_continues_transfers_of_gold+327534

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *