Teorija zavjere o teorijama zavjere

Ne mogu reći da sam bio šokiran, jer s godinama šokiranje ide sve teže, ali sam se stvarno zamislio kad sam čuo da neki pacijenti koji umiru od covida do samog kraja ne žele priznati da covid postoji. Ljuti su na sestre i liječnike jer im lažu. I naposljetku umru od covida odbijajući vjerovati da postoji koronavirus. „Svi im lažu“, mediji, doktori, političari. Misle da imaju rak pluća ili nešto treće. To ukazuje na nešto bitno: pojedinci su spremni umrijeti braneći svoju teoriju zavjere, i nikad i ništa ih neće razuvjeriti. Ako su spremni umrijeti, vjerojatno su spremni i ginuti za „istinu“ – za svoju teoriju istine. Ako su spremni ginuti, onda oružani sukobi nisu nemogući, osobito u državi poput SAD-a gdje su premnogi naoružani do zuba. Ali i ondje gdje nisu naoružani, recimo u Njemačkoj, i ondje su se spremni sukobiti za svoja uvjerenja.

Zašto su teorije zavjere takve da su ljudi spremni čak i umrijeti za njih?

Zato što svaka od njih ima nešto istinito u sebi. Nijedna nije potpuna bajka. Svaka polazi od dokazane, znane istine, od onoga što znamo da nije zavjera. Nije zavjera da postoje obavještajne službe koje šire propagandu, pa i laži. Nije zavjera da postoje velike korporacije koje promiču samo znanstvena istraživanja koja njima idu u korist. Nije zavjera da šačica bogatih ima daleko veći utjecaj na politiku i vođenje svijeta nego golema većina onih koji nemaju bogatstvo. Nije zavjera da ti bogati kroje zakone i propise sebi u korist putem lobiranja, legalno, ali i korupcijom. Nije zavjera da ti bogati imaju daleko veći utjecaj na medije od ostalih. Nije zavjera da eksperti – znanstvenici – skoro nikad nisu 100% sigurni u svoju ekspertizu, i da se često dogodi da su u krivu. Sve to stoji, i snažan je magnet za drugi, važniji dio teorija zavjere, a to je nadopunjavanje praznina u znanju fantazijama, prečicama, logičkim pogreškama i naknadnom pameću.

Upecavši se na dio istine zavjeraši popunjavaju svoje privatno neznanje (ono što oni sami ne znaju i/ili ne razumiju) i opće neznanje (ono što nitko u svijetu ne zna, bar ne sa sigurnošću) mogućim, obično nečim što izaziva strah, nelagodu. (Nijedna teorija zavjere nije vedra, komična, zabavna – sve one potiču strahove i rastu na njima.) Suočeni s golemom kompleksnošću svemira u kojem ima nebrojeno mnogo međuzavisnosti i povratnih veza oni odbacuju složenost jer ju je teško pojmiti i nemoguće objasniti. Kaos im je nemoguć. Ne mogu podnijeti da je klupko nerazmrsivo. Zavjeraši kuže stvari, njima je stvar jednostavna. Imaju nit. Oni odbacuju mogućnost slučajnih, nasumičnih pojava i događaja. Ne samo da ono što je bilo prije sto posto uzrokuje ono što je bilo poslije, nego su i simultani događaji uglavnom vezani jedan uz drugog. U trenutku kad je pao putnički avion, predsjednik Francuske je potpisao zakon o X? Nije to slučajno. Ne može biti. Zavjeraši su najveći korisnici logičkih pogreški. Ako ne postoji dokaz za X, to nije dokaz nepostojanja X, smatraju oni. Oni imaju neko „znanje“, neku konstrukciju, i kao takvi ispred su ostalih koji znanje nemaju; oni imaju bar nešto.  Ne nude dokaze nego od drugih zahtijevaju dokaze za suprotno.
Postoji jedna “zakonitost”: daleko, daleko je teže pobiti teoriju nego ju postaviti. Teoretičari zavjere imaju teoriju. Nije nužno na njima da ju dokazuju. Njima je ona logična, jer im se čini logičnom. Ja trebam dokazati da su oni u krivu, jer ja teoriju nemam. Ja kažem da ne znam, oni kažu da znaju. Oni vjeruju da ako ne postoji dokaz da su u krivu, to je dokaz da su u pravu. I kad nemaju dokaze mogu uzeti dijelove istine, u nju uplesti štogod hoće, i stvoriti dokaze.
Nikakav to ne bi bio problem da čovjek svoje strahove i fantazmagorije drži u svojoj glavi, u svojoj kući, ali internet je omogućio da svaki čovjek s tipkovnicom ima platformu širiti svoje „znanje“. Čovjek koji je na webu upravo pročitao jedan članak o temi o kojoj do jučer nije znao ama baš ništa samouvjereno nastupa na društvenim mrežama i drugdje kao stručnjak i suprotstavlja se vojsci znanstvenika koji su cijeli svoj radni vijek i karijeru posvetili proučavanju te teme. On zna bolje, što oni znaju!

I to je još dobro, sve dok nije spreman ginuti za svoju teoriju. E, to je već za zamisliti se.

P. S.
Inače, najviše se volim zabaviti s teoretičarima zavjere računajući na paranoju koja je uvijek tu negdje. Kad zavjeraši kažu da “oni” – tko god to bio – žele da mi mislimo jedno, a ustvari je drugo, pitam: a je li moguće da neki treći zapravo kroz ovu teoriju zavjere žele da mi odbacimo mainstream i mislimo da je zavjera istinita, iako je istina nešto sasvim treće?
Može i dalje: je li moguće da neki četvrti žele da mi mislimo da neki treći žele da mi mislimo da je istina nešto drugo, a ne mainstream?
Može i dalje, ali neću.
🙂

Novac neće biti problem: novca neće biti…?!

Bezgotovinsko društvo (cashless society)

„Koliko malo znate o vremenu u kojem živite ako mislite da je med slađi od novca u ruci.“
Ovidije (43. pr. Kr. – 17. A. D.) , rimski pjesnik

Prije par tjedana Erste banka uvela je kartice za beskontaktno plaćanje. Prije nje to su u Hrvatskoj već učinile OTP i PBZ, a uskoro će i ostale veće banke. Telekomunikacijske i informatičke tvrtke uvode digitalne novčanike koji se nalaze u mobitelima. BBC, CBS, Financial Times, Time, Wall Street Journal, Wired, te brojni drugi utjecajni mediji, u zadnje vrijeme pišu o neminovnom dolasku bezgotovinskog društva, društva u kojemu gotovi novac – papirne novčanice i kovanice – uopće više neće postojati, već će biti potpuno iskorijenjene te zamijenjene karticama i različitim oblicima elektroničkog, mobilnog i tzv. beskontaktnog plaćanja (posebne kartice, čipovi u mobitelima, i sl.). Većina njih ističe samo pozitivne strane bezgotovinskog društva, a o negativnima ili ne promišljaju, ili ih namjerno prešućuju. Budući da je gotovi novac u uporabi već oko 5000 godina dobro je upoznati se s nekim posljedicama mogućeg ukidanja i nestanka gotovine, kako pozitivnima, tako i negativnima.

Nastavi čitati Novac neće biti problem: novca neće biti…?!

Infuzije obmanama

Ne bojimo se američkom narodu povjeriti neugodne činjenice,
strane ideje, čudne filozofije, i konkurentske vrijednosti.
Jer, država koja se svojim građanima boji prepustiti da sami na otvorenom tržištu prosuđuju
što je istina, a što obmana, država je koja se boji svojih građana
.“
J. F. Kennedy

 

Paranoja je užasna. Posvuda zavjere, obmane, urote; nigdje bezazlenosti, slučajnosti, neplaniranosti. Svejedno, čovjek hodajući kroz život traži nekakav red u nerazmrsivo zapetljanoj mreži ljudi, odnosa i institucija koje ga okružuju – inače bi pobudalio u općem kaosu. U tom smislu, biti slijep pred obmanama kojima je suvremeni „homo potrošač“ opkoljen znači biti naivan. Ove obmane nalik su infuzijama: tkogod je proveo sate i sate promatrajući kako infuzija sporo, kap po kap, ulazi u krvotok, direktno u organizam, i apsorbira se u tijelu gotovo odmah, vjerojatno se začudio kako svaka ta suzica kapajući u sporom ritmu ima moćan učinak na tijelo. Ali, ovdje uopće nije riječ o medicini.

Nastavi čitati Infuzije obmanama