Ne raditi ništa a svejedno masno zarađivati, za mnoge je ultimativni ideal. Prihodi neproporcionalni uloženom trudu i vremenu, odnosno novac bez rada etablirao se kao posve uobičajen cilj u društvu u kojem su vrijednosti poremećene. Usporedo s tim zaboravlja se da je radnik „vrijedan plaće svoje“ (Lk 10, 7), pa mnogi rade mjesecima za okruglu nulu (štoviše, kod nas je moguće i da poslodavac ne isplaćuje radnike ali istodobno financira političke stranke). Rad se omalovažava, cijeni se nerad, a zavidi se onima koji zarađuju najviše radeći najmanje. Treba li onda čuditi što brojni traže alternativne izvore dodatnih prihoda, odnosno na razne načine nastoje umnožiti i oploditi stečenu ušteđevinu?