Premda sam se u posljednje vrijeme više okrenuo nekim drugim interesima i ne bavim se stečajevima nego manje deprimirajućim temama, mogu općenito reći da je u hrvatskom stečajnom sustavu bilo nekih pozitivnih promjena posljednjih petnaestak godina, a to prije svega zbog pritiska regulative Europske unije, ali sveukupno gledano situacija je i dalje poprilično loša
– kaže dr. sc. Domagoj Sajter s Ekonomskog fakulteta u Osijeku te dodaje:
– Dio razloga je u tome što smo devedesetih naglo promijenili “odijelo”, odnosno skinuli socijalizam i odjenuli kapitalizam, ali ispod površine premalo se toga stvarno promijenilo, a osobito mentalitet. U kapitalizmu je najnormalnije da tvrtke propadaju i da ljudi zbog toga gube posao. To je dio normalnog tržišnog ciklusa poslovanja, osobito sad u vrijeme interneta, naglih tehnoloških promjena i globalizacije. No, mi nismo naviknuli na to jer u socijalizmu radnik nije dobivao otkaz ni ako je non-stop bio pijan na poslu. Ni poduzeće nije propalo makar je bilo ekonomski totalno neefikasno i konstantno proizvodilo gubitke. Sad kad privatne tvrtke propadaju, radnici traže zaštitu države i spašavanje na račun poreznih obveznika, među ostalim i zato jer je mentalitet ostao uglavnom isti.
Tko su najveći gubitnici kada je riječ o stečajevima, pretpostavljam radnici?
– Mi smo se “presvukli i odjenuli kapitalizam”, ali nemamo razvijene institucije i sustav za nadzor tržišta, pa se prečesto događa da radnici nemaju osnovna prava, da ih poslodavac izrabljuje, ne plaća, a oni to trpe i šute jer je nezaposlenost velika i jer imaju bar nekakvo radno mjesto. Poslodavci se ponašaju kao da oni omogućuju egzistenciju radnicima, a ne obratno. A trebao bi postojati partnerski odnos među njima. Pa onda kad takav poslodavac poklekne, radnici s pravom erumpiraju i traže zaštitu od države i njezinih institucija. No, tko će ih zaštititi? Na položaje u državi i u njezinim institucijama zasjeli su oni čije su izborne kampanje financirali upravo ti isti poslodavci, tako da je to krug zatvorenih interesa u kojemu najviše ispaštaju radnici. Oni su u stečaju najveći gubitnici. Nakon svakog stečaja sudac nastavlja uredno primati svoju natprosječno visoku plaću, stečajni upravitelj ima priliku obogatiti se, sindikalni čelnici dođu iz Zagreba, rogobore, slikaju se, odu te i dalje dobivaju svoju plaću, bivša uprava ne odgovara nizašto, a vlasnik zadrži novac koji je izvukao iz firme i otvori novo poduzeće kao da se ništa nije dogodilo. Radnici su najveći gubitnici, a malo tko iznosi njihovu priču. I zato se s pravom trebaju bojati stečaja, ali i boriti se za sebe, jer ako se oni sami za sebe neće boriti, nitko neće. Jedini još koliko-toliko pozitivan element u svemu su pojedinačni nezavisni novinari koji tu i tamo razotkriju kriminalne radnje prije i tijekom stečaja i tako pomaknu pokoju stvar s mrtve točke, iako je većina medija sve samo ne nezavisna i mahom plasira samo PR obmane i manipulacije. Zato bi više trebali prostora davati radnicima, a manje profesorima.
Trenutačno je aktualan Uljanik, ali i 3. maj, kojima prijete stečajevi. Što nam o tome možete reći?
– Što se Uljanika tiče i izjave premijera da je stečaj najgore rješenje, premijer je u pravu. Ne znam samo je li svjestan da time indirektno izjavljuje, jednako kao i kod Agrokora, da je naš pravni okvir loš. Da je dobar i da u stečaju pospješuje dobre ishode ne bi se donosio novi zakon za Agrokor niti bi se u Uljaniku trebali bojati stečaja. Tu i tamo spasi se neko poduzeće u stečaju, ali to su iznimke, a ne pravilo. Pravilo su propast i otkazi. Stečajni zakon trebao bi biti pravni okvir koji bi omogućivao sustavno filtriranje i podjelu na poduzeća u problemima koja se ipak mogu presložiti; srezati, srediti, preoblikovati i nakon provedenog restrukturiranja nastaviti poslovati (iako najčešće s manjim brojem radnika i manjim opsegom poslovanja – ali ipak bar nešto opstane), i na ona poduzeća čiji su problemi nesavladivi pa je tvrtku moguće samo zatvoriti. Osobito bi trebalo prema opstanku gurati ona poduzeća koja su negdje između, u sivom. Oko takvih se treba truditi. A restrukturiranje je samo za sebe dovoljno komplicirano i u najrazvijenijim državama. Ne pomaže ni što su upravitelji uglavnom odvjetnici, koji prečesto nemaju pojma o ekonomiji. Na ispitu za stečajnog upravitelja viđao sam osobe koje ne znaju razlike između bilance i računa dobiti i gubitka, a vodili bi stečajeve. Kad takvi dobiju predmet, gledaju samo da ga što prije zaključe – podijele otkaze i rasprodaju imovinu, i slučaj je gotov. U Slavoniji i Baranji, jednako kao i u drugim dijelovima Hrvatske, stečaj je najčešće samo eutanazija i ukop, a vrlo rijetko pokušaj liječenja. Više je razloga za to, a jedan od njih je taj što je daleko lakše i jednostavnije firmu likvidirati i zatvoriti nego podići ju na noge. Zbog toga se radnici poduzeća koje je otišlo u stečaj s pravom boje gubitka radnih mjesta – iskustvo nam pokazuje da se oni u pravilu nemaju čemu nadati jer se stečaj smatra opravdanim razlogom za otkaz. Ali treba reći i da se vrlo, vrlo često događa da stečajni upravitelji uopće nemaju što “liječiti”, nego u ruke dobiju gotov slučaj, firmu koju još samo formalno treba proglasiti “mrtvom” i podijeliti otkaze jer je nepovratno uništena. Prekasno se krene u stečajni postupak i onda se više nema što spasiti. To je ta spirala: stečaj se prekasno otvara jer znači zatvaranje, a stečaj je zatvaranje jer se prekasno otvara. Zapravo, čini mi se da je stečaj toliko zagađen i otrovan pojam s morbidnim prizvukom da su u Europskoj komisiji počeli igrati na kartu psihologije – žele uspostaviti procedure koje su u naravi stečajni postupak s restrukturiranjem, ali ga ne žele nominalno tako nazvati jer je ljudima pojam stečaja odbojan i nitko ga ne želi prevaliti preko jezika, ni uprava, ni radnici, ni banke, ni itko drugi, pa smišljaju nove nazive.
Što nam možete reći o Vašem radu iz 2014. “Stečaj: okvir za malverzacije, ili za namirenje vjerovnika i rehabilitaciju povjerenja?”* Koliko je on aktualan i danas?
– Što se tiče mog rada koji spominjete, nadležne institucije zbog njega su požurile s istragama i podigle optužnice. To me iznenadilo jer znanstvene članke malo tko čita. Nije mi bila namjera upirati prstom niti prozivati ikoga, iako je možda tako ispalo, ali sve je to samo zbog toga što sam odlučio unutra staviti i objaviti puna imena i prezimena, a ne inicijale. To sam napravio zato što je Ministarstvo pravosuđa u bazi podataka objavilo imena pa sam naivno pomislio “ako smije Ministarstvo, smijem i ja.” Javljali su mi se poslije razjareni pojedinci i vrijeđali me jer im se ime našlo u radu koji je nastao na temelju analize te baze podataka, iako svatko može skinuti iste te podatke s web-stranica Ministarstva i naći njihova imena. Neki drugi su dijelove moje disertacije iskoristili pri izradi Zakona o predstečajnim nagodbama, ali bez ikakvih navodnika ili citata, za što su oni kao ekspertna skupina za izradu zakona dobili nekakve honorare, a meni je ostala samo satisfakcija da je moj rad bio društveno relevantan.Sve u svemu, stečajevi su po prirodi stvari deprimirajuća tema, ali su istodobno vrlo lukrativno područje za snalažljive lovce u mutnom, od lobističkih skupina koje pišu zakone do visokopozicioniranih dužnosnika koji su bivši stečajni upravitelji.
Objavljeno u Magazinu, vikend prilogu Glasa Slavonije, krajem listopada 2018.
* Novinar je pitao za rad iz 2014., a ja sam mislio da pita za rad iz 2017. koji podigao dosta prašine, pa se odgovor odnosi na rad iz 2017. Doduše, nitko se više ne sjeća ni prvog ni drugog, tako da nema štete. 🙂