Moderna monetarna teorija

“Svi smo se složili da je tvoja teorija luda.
Pitanje je samo je li dovoljno luda da bi bila ispravna.”

Niels Bohr (1885 – 1962), danski fizičar, Nobelovac, u razgovoru s mladim istraživačem

“Kad bi Edison morao pronaći iglu u plastu sijena,
on bi marljivošću pčele istraživao slamku po slamku sve dok ju ne bi našao.
No, kad bi znao malo teorije i uz malo računanja, uštedio bi si devedeset posto posla.”

Nikola Tesla

“Prepreka nije u novim idejama, nego u bijegu od starih,
jer stare su se razgranale i proširile u svaki kutak naših umova.”

John M. Keynes, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca

Kokoš nastaje iz jajeta, ali potrebna je kokoš da bi nastalo jaje. Kredit nastaje iz štednje, ali potreban je kredit da bi nastala štednja. Onda, što je bilo prije: kokoš ili jaje, štednja ili kredit? Pitanja se čine trivijalnima, ali nisu. Na oba je znanost odgovorila. Prvo je bilo jaje. I prvo je bio kredit.

Iako se za opis financijskog sustava redovito koristi prispodoba „ljudi štede u bankama, a iz te štednje banke plasiraju kredite“ – ta priča nije istinita. Krediti se nikad ne isplaćuju iz tuđe štednje. Koji je štediša ikad čuo da mu (ozbiljna) banka ne može isplatiti njegovu štednju jer je taj novac isplatila nekom drugom kao kredit? Nijedan nikad. To je zato što banka novac za štednju izvlači iz šešira, kao mađioničar zeca. Novac za kredit najvećim dijelom prethodno nije postojao, i banka ga je doslovno stvorila, a ne prepisala s računa tuđe štednje. Nakon što banka stvori novac za kredit i tim kreditom zajmoprimac nešto kupi, novonastali novac prelije se na račun prodavatelja i pretvori u njegovu štednju. Možda i prodavatelj svježim novcem kupi nešto za sebe, ali na kraju opet taj novac završi negdje u obliku štednje – pologa na nekom računu „parkiranom“ na kraći ili duži rok. Stoga, prvo je bio kredit, a onda štednja.

Odmakne li se od kokošinjaca i pojedinačnih banaka te uzleti u stratosferu i promatra ovaj prelijepi planet, što je bilo prije: porez ili državna potrošnja? Većina smatra da država prvo treba ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti. Uravnoteženi proračun sveti je gral fiskalne i monetarne politike i jedan od ključnih ciljeva koje članica EU mora ispuniti za uvođenje eura. Države uglavnom više troše iz proračuna nego što „zarađuju“ od poreza – deficit je ime za ovaj raskorak. Većina se ekonomista slaže da deficit smije postojati, ali treba biti malen. Čest je pojam fiskalne konsolidacije, i svako malo neki ga političar prevali preko jezika. Fiskalna konsolidacija je proces uravnoteženja proračuna, odnosno smanjenja deficita usklađivanjem javnih prihoda (poreza) i javnih rashoda (državne potrošnje); smišljaju se načini kako smanjiti rashode i povećati prihode a pritom ne izgubiti vlast. Sve ovo upućuje na poimanje da država prvo mora ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti, ali čini se da ni to ne stoji. U svijetu novca bez pokrića, a to je sav suvremeni svijet, i država stvara novac kao mađioničar zeca. Može stvoriti „zečeva“ koliko je potrebno, jednoga ili milijardu – nema tehničkih prepreka da ih stvori i bilijun bilijuna u sekundi, a to je stoga što se „zečevi“ stvaraju miševima. Točnije, tipkovnicom. U tablicu na računalu svatko može upisati i jedinicu koju slijede tri nule, ali i jedinicu koju slijedi petnaest nula – trud je praktično isti. Suvremeni novac većinom je u „oblaku“, u nulama i jedinicama, a ne na papiru. Za stvaranje novca nije potrebno imati tiskaru. No, pri pomisli na neograničeno stvaranje novca svaki će ekonomist kriknuti: INFLACIJA! Ali gdje se skrila? Posljednjih nekoliko desetljeća najrazvijenije države svijeta stvorile su goleme količine novoga novca, a inflacije nema nigdje. Jesu li se u modernom svijetu izmijenili monetarna dinamika i ekonomski međuodnosi, ili ti međuodnosi nikad nisu ni bili onakvi kakvima ih je poimala većina ekonomista?

Prije nešto više od mjesec dana u New Yorku se održala druga konferencija u povijesti moderne monetarne teorije – relativno nove struje ekonomske misli koja okuplja stručnjake izvan matičnog toka ekonomske znanosti. Moderna monetarna teorija promatra ekonomiju „odozgo“, iz stratosfere, i nastoji bolje razumjeti ključ ekonomije: novac. Smatra da su prvo bili porezi, a tek onda državna potrošnja. Uvjereni su da je uloga države presudna u razumijevanju novca; država je ta koja ima suverenost i mandat za njegovo stvaranje, ona nameće i utjeruje njegovo prihvaćanje, a ona ga i uništava – „otima“ – kroz poreze. Moć oporezivanja je moć uništenja novca, jer država može uzeti novac iz ekonomije i ne vratiti ga.

Ideje moderne monetarne teorije nastale su kod lijevo orijentiranih američkih ekonomista, no i bez obzira na političku orijentaciju vrlo su zanimljive jer preispituju standardne, tradicionalne obrasce ekonomske misli, te su poprilično kontroverzne. A kontroverze uvijek pobuđuju pozornost, osobito kad imaju supstancu. Osim toga, dosta je tiranije praktičnosti! Ona je samo izlika za tupost i nesposobnost dublje introspekcije. Napokon, vrijeme je za teoretiziranje.

 

Ovo je uvod u članak koji će biti objavljen u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, u sljedećem broju. Pročitajte u Koncilu ili čekajte nekoliko tjedana nakon objave i pogledajte ovdje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *