“Svi smo se složili da je tvoja teorija luda.
Pitanje je samo je li dovoljno luda da bi bila ispravna.”
Niels Bohr (1885 – 1962), danski fizičar, Nobelovac, u razgovoru s mladim istraživačem
“Kad bi Edison morao pronaći iglu u plastu sijena,
on bi marljivošću pčele istraživao slamku po slamku sve dok ju ne bi našao.
No, kad bi znao malo teorije i uz malo računanja, uštedio bi si devedeset posto posla.”
Nikola Tesla
“Prepreka nije u novim idejama, nego u bijegu od starih,
jer stare su se razgranale i proširile u svaki kutak naših umova.”
John M. Keynes, Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca
Kokoš nastaje iz jajeta, ali potrebna je kokoš da bi nastalo jaje. Kredit nastaje iz štednje, ali potreban je kredit da bi nastala štednja. Onda, što je bilo prije: kokoš ili jaje, štednja ili kredit? Pitanja se čine trivijalnima, ali nisu. Na oba je znanost odgovorila. Prvo je bilo jaje. I prvo je bio kredit.
Iako se za opis financijskog sustava redovito koristi prispodoba „ljudi štede u bankama, a iz te štednje banke plasiraju kredite“ – ta priča nije istinita. Krediti se nikad ne isplaćuju iz tuđe štednje. Koji je štediša ikad čuo da mu (ozbiljna) banka ne može isplatiti njegovu štednju jer je taj novac isplatila nekom drugom kao kredit? Nijedan nikad. To je zato što banka novac za štednju izvlači iz šešira, kao mađioničar zeca. Novac za kredit najvećim dijelom prethodno nije postojao, i banka ga je doslovno stvorila, a ne prepisala s računa tuđe štednje. Nakon što banka stvori novac za kredit i tim kreditom zajmoprimac nešto kupi, novonastali novac prelije se na račun prodavatelja i pretvori u njegovu štednju. Možda i prodavatelj svježim novcem kupi nešto za sebe, ali na kraju opet taj novac završi negdje u obliku štednje – pologa na nekom računu „parkiranom“ na kraći ili duži rok. Stoga, prvo je bio kredit, a onda štednja.
Odmakne li se od kokošinjaca i pojedinačnih banaka te uzleti u stratosferu i promatra ovaj prelijepi planet, što je bilo prije: porez ili državna potrošnja? Većina smatra da država prvo treba ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti. Uravnoteženi proračun sveti je gral fiskalne i monetarne politike i jedan od ključnih ciljeva koje članica EU mora ispuniti za uvođenje eura. Države uglavnom više troše iz proračuna nego što „zarađuju“ od poreza – deficit je ime za ovaj raskorak. Većina se ekonomista slaže da deficit smije postojati, ali treba biti malen. Čest je pojam fiskalne konsolidacije, i svako malo neki ga političar prevali preko jezika. Fiskalna konsolidacija je proces uravnoteženja proračuna, odnosno smanjenja deficita usklađivanjem javnih prihoda (poreza) i javnih rashoda (državne potrošnje); smišljaju se načini kako smanjiti rashode i povećati prihode a pritom ne izgubiti vlast. Sve ovo upućuje na poimanje da država prvo mora ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti, ali čini se da ni to ne stoji. U svijetu novca bez pokrića, a to je sav suvremeni svijet, i država stvara novac kao mađioničar zeca. Može stvoriti „zečeva“ koliko je potrebno, jednoga ili milijardu – nema tehničkih prepreka da ih stvori i bilijun bilijuna u sekundi, a to je stoga što se „zečevi“ stvaraju miševima. Točnije, tipkovnicom. U tablicu na računalu svatko može upisati i jedinicu koju slijede tri nule, ali i jedinicu koju slijedi petnaest nula – trud je praktično isti. Suvremeni novac većinom je u „oblaku“, u nulama i jedinicama, a ne na papiru. Za stvaranje novca nije potrebno imati tiskaru. No, pri pomisli na neograničeno stvaranje novca svaki će ekonomist kriknuti: INFLACIJA! Ali gdje se skrila? Posljednjih nekoliko desetljeća najrazvijenije države svijeta stvorile su goleme količine novoga novca, a inflacije nema nigdje. Jesu li se u modernom svijetu izmijenili monetarna dinamika i ekonomski međuodnosi, ili ti međuodnosi nikad nisu ni bili onakvi kakvima ih je poimala većina ekonomista?
Prije nešto više od mjesec dana u New Yorku se održala druga konferencija u povijesti moderne monetarne teorije – relativno nove struje ekonomske misli koja okuplja stručnjake izvan matičnog toka ekonomske znanosti. Moderna monetarna teorija promatra ekonomiju „odozgo“, iz stratosfere, i nastoji bolje razumjeti ključ ekonomije: novac. Smatra da su prvo bili porezi, a tek onda državna potrošnja. Uvjereni su da je uloga države presudna u razumijevanju novca; država je ta koja ima suverenost i mandat za njegovo stvaranje, ona nameće i utjeruje njegovo prihvaćanje, a ona ga i uništava – „otima“ – kroz poreze. Moć oporezivanja je moć uništenja novca, jer država može uzeti novac iz ekonomije i ne vratiti ga.
Ideje moderne monetarne teorije nastale su kod lijevo orijentiranih američkih ekonomista, no i bez obzira na političku orijentaciju vrlo su zanimljive jer preispituju standardne, tradicionalne obrasce ekonomske misli, te su poprilično kontroverzne. A kontroverze uvijek pobuđuju pozornost, osobito kad imaju supstancu. Osim toga, dosta je tiranije praktičnosti! Ona je samo izlika za tupost i nesposobnost dublje introspekcije. Napokon, vrijeme je za teoretiziranje.
***
Opet tremori u ekonomiji Europske unije. Nova vlast u Italiji „svađa“ se s Europskom komisijom oko visine deficita državnog proračuna; Talijani smatraju da je 3% dopuštenog deficita premalo. S druge strane oceana moderna monetarna teorija smatra da je fokusiranje na deficit potpuno pogrešno, a osobito je pogrešno precizno makroekonomsko cjepidlačenje u kojemu je ciljna inflacija npr. 2,75% (kao da je 2,70 ili 2,80 problem i nešto značajno drugačije), a deficit neki drugi broj do koga se dovinula grupa aparatčika u kakvom birokratskom uredu.
Moderni monetarni teoretičari ističu: država nije poduzeće. Država nije kućanstvo. Državnim financijama ne smije se upravljati kao što se upravlja financijama poduzeća ili kućanstva jer na državnoj, makro razini postoji sasvim druga dinamika, drugi mehanizmi. Preko-oceanskim putničkim brodom ne upravlja se kao autobusom na kat. A mnogi smatraju: ako ona osoba zna voditi firmu, znat će i državu. Da, doduše, postoje neke podudarnosti između držanja volana u autobusu i držanja kormila u brodu, ali njih je malo i svode se na opća načela koji vrijede uvijek i svugdje (od romobila do lokomotive). Osobito je važno sljedeće: dug države nije isto što i privatni dug. U privatnom životu dugova se valja kloniti. U životu poduzeća zaduženje može biti isplativo (tzv. financijska poluga), ali valja biti oprezan. U životu suverene države koja ima vlastiti fiat novac, što znači da ga može proizvoditi po potrebi, pitanje duga je važno ali uopće nije prioritet. Upravljanje novcem i dugom trebaju biti u funkciji javnih ekonomskih ciljeva. Javni ekonomski ciljevi su puna zaposlenost i stabilnost cijena. Među javnim ciljevima ne postoji ni „uravnoteženi proračun“, ni ciljna razina deficita. Budući da država može stvarati i povlačiti novac, ona taj alat mora koristiti za postizanje javnih ciljeva.
Nadalje, središnje mjesto u svakoj priči o novcu mora imati država, a ne banke i bankarski sustav. Država je ta koja iz svoje suverenosti crpi kapacitet i gradi osnovu za emisiju novca. Država je ta koja izvorno stvara novac i koja bankarima čuva leđa. Država je ta koja propisuje zakone i utjeruje plaćanje poreza, pa i represivnim aparatom. Neoliberalnim ekonomistima (koliko god da je „neoliberalizam“ izvitoperen pojam) država je poprilično odbojna i žele ju smjestiti u zapećak ekonomskog sustava, a zbog dominacije neoliberala podcijenjeni su i zanemareni položaj i uloga države u financijskom sustavu. Dugi niz godina zapadni se ekonomski sustavi nastoje osloboditi države i njenih institucija, a pritom su slijepi uvidjeti ulogu države u stvaranju osnovnog elementa ekonomije – novca. A ako privatne banke smiju kreirati novac bez ograničenja (pod uvjetom da su ispunjeni tehnički preduvjeti: razuman plan otplate, za svaki slučaj praćen instrumentima osiguranja), zašto država ne bi smjela kreirati novac bez ograničenja?
Zagovaratelji moderne monetarne teorije ne smatraju da je deficit nebitan, to ne, nego da mu se daje pretjerano veliko značenje projicirajući mehanizme funkcioniranja kućanstva na funkcioniranje države. Nijedno kućanstvo ne može stvarati, niti smije uništavati (povlačiti) novac, a država ne samo da to smije, nego to mora činiti jer samo ona ima suverenitet za takvo što. Također, ne negira se opasnost inflacije pri eventualnoj manijakalnoj proizvodnji novca, nego se uočava sljedeće: važno je prepoznati kapacitet ekonomije za apsorpciju novca. Sve dok poduzeća imaju neiskorištenih kapaciteta novac se može stvarati bez bojazni od inflacije. Ako država od poduzeća naruči nove količine proizvoda i usluga i iskrca novostvoreni novac pred njihova vrata, a poduzeća su na maksimumu kapaciteta i ne mogu proizvoditi više nego proizvode, porast će cijene i doći će do inflacije. No, ako to nije tako onda će nove narudžbe podići razinu zaposlenosti bez destabilizacije cijena.
U redu, nije problem proizvodnja novca u situaciji kad ga je premalo, to se može jednostavno učiniti, ali što učiniti ako dođe do inflacije, kako povući višak novca iz ekonomije kad ga je previše? Porezima. Oni isisavaju novac iz društva, a samo država ima i pravo i mogućnost nametati poreze. No, to je politički vrlo nezahvalno, gotovo nemoguće, jer svako podizanje poreza nosi golem politički teret. Zato se moderni monetarni teoretičari zalažu za automatske poreze, one kod kojih svaku izmjenu stopa ne treba pojedinačno izglasavati nego imaju fluidnu stopu vezanu uz neku makroekonomsku varijablu. Oni bi automatski „uskakali“ i djelovali protuinflatorno, bez političkog harakirija.
Moderna monetarna teorija upravo je ono što joj i ime kaže: teorija, a to nikako ne znači da nije u doticaju s praksom nego predstavlja (među ostalim) idejno promišljanje strukture ekonomije na konceptualnoj razini. Ona pokušava sagledati ekonomiju izdaleka, iz šire perspektive, i opisati konture kontinenata, a ne pojedinačne detalje pejzaža. Ljudi neskloni razmišljanju smatraju da je praksa važnija od teorije, a ne razumiju da svaka praksa izniče iz neke teorije, nikad iz vakuuma. Kad majstor zamahne čekićem u čavao njegovo djelovanje proizlazi iz teorije, iz nekog idejnog poimanja; on prvo u glavi ima ideju onoga što će učiniti i koncept svoga djelovanja, a tek onda kreće akcija. I s ekonomijom je slično. Stoga je bitno prvo imati ispravnu teoriju jer će inače praksa biti pogrešna, utemeljena na krivim idejama. Ako se želi imati dobro gospodarstvo prvo treba imati dobru makroekonomsku teoriju. Moderna monetarna teorija daje velik i značajan doprinos jer izaziva ustaljene koncepte donoseći drugačiji, izazovan pogled na novac i njegovu ulogu te na položaj države u ekonomiji, a kao takva – jednako kao i svako suprotstavljanje glavnom toku u bilo kojem području – ima mnoštvo tvrdih oponenata. A ako ništa drugo, potiče na razmišljanje.
***
Na koga se moderna monetarna teorija (ne) odnosi
Zastupnici moderne monetarne teorije jasno deklariraju: njihove ideje relevantne su za samo i isključivo države koje samostalno i suvereno kontroliraju svoju valutu, a pritom ta valuta nije vezana uz neku drugu. Hrvatska, recimo, već ovdje otpada. Drugo, država se mora moći zaduživati u vlastitoj valuti, ne u nekoj drugoj. Ako pozajmljuje jednu valutu a poreze ubire u drugoj ne može iskoristiti mogućnosti stvaranja i povlačenja novca. Stoga se moderna monetarna teorija odnosi na svega par najrazvijenijih država u svijetu.
Ključni elementi moderne monetarne teorije
Randall Wray američki je sveučilišni profesor ekonomije koji već dugi niz godina proučava monetarnu teoriju i politiku, te se smatra jednim od utemeljitelja moderne monetarne teorije. U jednom je blogu objedinio deset elemenata koje smatra ključnim za ovu teoriju, a oni su ovdje predstavljeni u slobodnom prijevodu uz manje intervencije.
- Početna točka je razumijevanje koncepta modernog novca. Što je novac? To je zadužnica denominirana u društveno odobrenom knjigovodstvenom novcu.
- Otkupljenje zadužnice izvršava se time što država prihvaća svoj vlastiti (društveno odobreni) novac pri plaćanju poreza.
- Porezi pokreću novac. Sposobnost nametanja poreznih obveza važan je oblik suverenosti.
- Svatko može izdavati novac; problem je u prihvaćanju novca. Bilo tko može izdavati zadužnicu denominiranu u nekom (knjigovodstvenom) novcu, ali samo država može prisilno nametati prihvaćanje novca. Prihvaćanje novca ide vrlo teško ako mu država ne daje podršku.
- Dug države nije isto što i privatni dug.
- Državne financije moraju biti funkcionalne, a to znači da trebaju biti u funkciji postizanja javnih ciljeva, a ne „uravnotežene“ između potrošnje i prihoda. Puna zaposlenost i stabilnost cijena javni su ciljevi kojima ekonomija treba stremiti, a ne „uravnoteženost državnih financija“ na nekoj arbitrarnoj razini. Država si uvijek (!) može priuštiti trošenje novca da bi postigla navedene primarne ciljeve, ali potrošnja mora biti oprezno usmjerena.
- Zaposlenost je sidro valute. Puna zaposlenost unaprjeđuje stabilnost cijena.
- Dug države je naša financijska imovina.
- Treba odbaciti ideju da je središnja banka nezavisna i sama za sebe moćna. Snaga monetarne politike je objektivno mala, kao i njen utjecaj. Središnja banka je državna banka i kao takva nikad ne može biti nezavisna.
- Financijska nestabilnost dolazi u situaciji kad se emitira dug znajući da dužnik ne može vratiti ni glavnicu ni kamate, ali se očekuje rast cijena i da će se dug isplatiti kroz rast cijena. (Primjerice, banka isplaćuje hipotekarni kredit ne očekujući ni povrat glavnice ni povrat kamata, ali očekujući rast vrijednosti hipoteke.) Bolje razumijevanje financijske nestabilnosti vodi boljem razumijevanju novca.
Prethodni je članak objavljen u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, u broju 11/2018.