…jedna borba s vjetrenjačama
Ovaj tekst napisan je 2019., neposredno nakon objave ovoga rada. Držao sam ga u ladici sve dosad (6/2021), pune dvije godine, i nisam htio objaviti dok ne prođe neko vrijeme.
Sad ga stavljam u javnost, na znanje i ravnanje svima onima koji pokušaju ući u svijet stečajeva u Hrvatskoj.
Već dugo vremena htio sam istražiti i prikazati koliko se novca okreće u stečajnom sustavu Republike Hrvatske, ali do kvantitativnih podataka bilo je praktično nemoguće doći.
Otkad Ministarstvo pravosuđa javno objavljuje podatke o imenovanjima upravitelja otvorio se put – moglo se preko OIB-a stečajnih dužnika povezati s drugim bazama podataka i povući informaciju o ukupnoj aktivi dužnika prije otvaranja stečaja.
Napravio sam rad u kojem, po uzoru na američkog profesora LoPuckog s UCLA koji je među najeminentnijim stručnjacima u ovom području, javno stoje imena sudaca i upravitelja koji vode stečajne postupke kod najvećih stečajnih dužnika u Hrvatskoj. Inače, LoPucki je na temelju svoga istraživanja (LoPucki & Doherty, 2014)[1] na Internetu javno i otvoreno objavio[2] kalkulator vjerojatnosti opstanka dužnika. Ondje se eksplicitno navode imena američkih stečajnih sudaca i svaka zainteresirana osoba može analizirati kako se vjerojatnost opstanka dužnika mijenja ako predmet dopadne sucu npr. Alanu H. W. Shiffu u odnosu na suca npr. Williama S. Shulmana. Jasno, preduvjet za takva i slična istraživanja je postojanje podataka, a u Hrvatskoj je takvo što još uvijek nemoguće jer se ni najosnovniji kvantitativni podaci ne mogu dobaviti. Moj je rad imao ambiciju popraviti navedeno stanje, barem u skromnoj mjeri.
Već je spomenuto, Ministarstvo pravosuđa na svojim Internet stranicama javno objavljuje* bazu podataka o aktualnim, trenutnim imenovanjima voditelja stečajnih postupaka, a ovim podacima svatko može pristupiti bez naknade ili lozinke, te su ondje otvoreno objavljena imena i sudaca, i dužnika, i voditelja postupaka. Dakle, moj je rad sistematizacija već objavljenih* podataka (i proširenje povezivanjem), a ne objava nečega što u javnosti ne postoji. No, bez obzira na to, činjenica da sam u rad stavio konkretna imena i prezimena bila je daleko previše za hrvatsku znanstvenu zajednicu. Uslijedili su višemjesečni pokušaji objave rada u znanstvenim časopisima.
Prvi pokušaj bio je časopis jednog hrvatskog pravnog fakulteta. Dobio sam jednu recenziju, drugu nisam. U toj recenziji, najnekvalitetnije napisanoj koju sam ikad primio (a dosad sam dobio velik broj kvalitetnih odbijenica iz kojih sam puno naučio) jer iz nje apsolutno ništa nisam mogao naučiti, stajalo je otprilike da se okanem ove teme, skrenem pažnju na nešto drugo, te mi je direktno zaprijećeno da ako objavim rad igdje mogu dobiti tužbe i imati „prekršajno-pravne posljedice“. Moram priznati da sam i očekivao nešto donekle slično jer je prvi pokušaj bio ionako pucanj u prazno, znajući da su utjecajni ljudi u tom časopisu ujedno i profesori i stečajni upravitelji kojima je u interesu žetva u sjeni.
Drugi je pokušaj bio časopis drugog pravnog fakulteta, no ondje sam prije standardne procedure poslao rad uredniku sa zamolbom da pogleda rad i kolegijalno mi usmeno, neformalno izloži svoje mišljenje prije nego ga pošalje recenzentima. Urednik mi je za par dana preko telefona naširoko objasnio da se maknem od ove teme, da je previše „škakljiva“, da on to neće slati ni u recenzentski postupak, da nijedan časopis u Hrvatskoj to neće objaviti, da se izlažem riziku tužbi, te da radije pišem teoretske radove o temama koje ne dižu prašinu. Sve mi je to rekao vrlo prisno, u najboljoj namjeri da mi pomogne, i ja sam mu se zahvalio.
Treći je pokušaj bio časopis jednog hrvatskog ekonomskog fakulteta. Od njih sam za par dana dobio vrlo kratku odbijenicu u kojoj je stajalo da neće poslati rad u recenzentski postupak jer sadrži imena i prezimena konkretnih osoba. Mogao sam se eventualno pokušati suprotstaviti argumentima da su sva imena već u javnosti, pozvati se na LoPuckog, ali njihova je odluka ionako bila konačna, pa sam prihvatio poruku i suočio se sa stvarnošću.
Četvrti pokušaj je bio jedan renomirani domaći ekonomski časopis u kojem mi je urednik rekao da se on tim radom ne može baviti (što sam razumio kao „ne želim se baviti time“) i da će on rad ostaviti sljedećem uredniku koji će zauzeti njegovo mjesto za par mjeseci, jer je on u odlasku. Iz toga sam razumio „šalji negdje drugdje“. Ali bio je vrlo kolegijalan i nije me držao u iščekivanju tjednima, i na tomu sam iskreno zahvalan.
Peti pokušaj je bio časopis drugog domaćeg ekonomskog fakulteta. Ondje su mi rekli da će rad poslati u recenzentski postupak, ali da će najranija recenzija doći za minimalno šest mjeseci. To bi značilo da moram čekati barem šest mjeseci da bih onda eventualno, sasvim moguće, dobio odbijenicu recenzenta. To nisam htio prihvatiti.
Naravno, sve ovo utječe na mene i počinjem sumnjati i u sebe, i u rad, i zašto meni to uopće treba. Razmišljam da jednostavno rad objavim ovdje, na blogu, ili da ga uopće ne objavim. Ipak odlučujem biti tvrdoglav i ne odustajem.
Šesti pokušaj je bio časopis trećeg ekonomskog fakulteta, osječkog. Ovdje sam se već „opametio“ i izmijenio rad: izbacio sam sva konkretna imena, stavio ih u zasebni dokument i taj dokument stavio online, a link na online dokument u fusnotu rada znajući da nitko ne čita fusnote. Osim toga, to je „moj“ Ekonomski fakultet i tu imam utjecaja, te me ne mogu odbiti tek tako. (Naravno, mogu me odbiti, ali ne sa šupljim argumentima.) Nisu me odbili na prvu i poslali su rad u recenzentski postupak. Jedan recenzent imao je opće opaske, a drugi je imao par konkretnijih (iako nijednu usmjerenu ka metodologiji, hipotezama ili obradi podataka), te zamjerku u svezi stila pisanja rada, te je tražio da izmijenim stil i pošaljem ga ponovno na recenziju. Nevoljko, jer stil je moj, pa makar bio loš, a recenzent bi se trebao fokusirati na znanstveni sadržaj rada a ne na „ambalažu“, „poznanstvenio“ sam stil komplicirajući rečenice, uvodeći latinizme i čineći tekst manje razumljivim – naime, za neke znanstvenike pojam znanosti je da te što manje opće javnosti razumije. Time sam zadovoljio recenzenta i uredništvo.
No, u tom časopisu problem je bio jezik rada, te je uredništvo odlučilo da će rad objaviti i na engleskom (koji je standardni jezik časopisa) i na hrvatskom (jer je ciljna publika domaća, i jer sam ja inzistirao da ide na materinjem), te je rad poslan u prijevod na engleski. Tako ni tu nije bio kraj; stručna osoba koja je trebala prevesti rad eksplicitno mi je rekla da ne želi da joj se ime spominje bilo gdje u kontekstu ovoga rada jer je povezana s nekim stečajnim upraviteljima.
Nakon svih tih peripetija, rad je ipak objavljen. Sad kad je vani, ističem da je najvažniji doprinos rada skriven u jednom linku, u jednoj fusnoti.
Ne znam ni sam da li da sad očekujem tužbe (za što? za sistematizaciju i povezivanje javno objavljenih podataka?!) ili da se konačno manem stečajeva i počnem baviti meni dražim, ali za hrvatsko društvo manje bitnim i manje angažiranim temama… Valjda bih i sad kad sam u četrdesetoj postao redoviti sveučilišni profesor, zaštićen sveučilišnom autonomijom kao lički medvjed, i dalje trebao strepiti hoću li slučajno stati nekom na prste, i pisati radove koje nitko ne razumije, nikoga ne zanimaju, i nitko nikada ne čita? U jedno sam siguran: jedan dio od 146 trgovačkih sudaca i 298 stečajnih upravitelja u Hrvatskoj koje sam analizirao bili bi daleko zadovoljniji kad bih se počeo baviti heklanjem.
[1] LoPucki, L. M., & Doherty, J. W., Bankruptcy Survival (SSRN Scholarly Paper No. ID 2492209). Rochester, NY: Social Science Research Network, 2014, preuzeto s https://papers.ssrn.com/abstract=2492209
[2] http://lopucki.law.ucla.edu/survival-calculator.htm (pristupljeno 4. 2. 2019.)
* U međuvremenu, nakon objave rada, prestali su javno objavljivati bazu podataka u cjelovitosti. Moguće je pretraživati pojedinačne slučajeve, ali više ne i preuzimati cijelu bazu. Ne tvrdim da je to zbog mog rada, ne znam, samo konstatiram da to više nije moguće.