O smrti i umiranju

Donji tekst poslao sam u redakciju Glasa Slavonije, kao reakciju na razgovor s jednim kolegom kojega neću imenovati. Objavljen je 11. 4. 2020. u prilogu Magazin:
https://web.archive.org/web/20200412070925/http://www.glas-slavonije.hr/429757/11/Humanost-u-sjeni-pandemije

***

Samo je jedno u životu sigurno i izvjesno: smrt. Sve do prije koji tjedan kad smo se suočili s pandemijom i potresima većina ljudi nije htjela o svojoj smrtnosti govoriti, razmišljati, niti suočiti se s njome. Neki ni sad neće, i nikad neće htjeti; radije odabiru negirati očito. Posljedica je to straha: za vjernike straha pred posljednjim sudom, za nevjernike straha pred potpunim ništavilom i vječnim brisanjem postojanja.

Strah je shvatljiv, no svejedno čudi koliko malo učeni ljudi – sveučilišni profesori s doktoratima – razmišljaju o smrti, što ih (nažalost) ne sprečava da suvereno govore o elementima ove pandemije koji se tiču smrtnosti. Ni oni manje učeni nisu puno bolji, ali od njih se manje i očekuje i njih mediji ne pozivaju davati stručna mišljenja. Koliko god se bojali ili ne bojali, moramo analizirati smrt i umiranje kako bismo mogli upravljati i ovom i budućim nevoljama.

Smrt sve čeka jednako i nitko joj neće umaći, ali čin i okolnosti umiranja različiti su od osobe do osobe. Umire se na vrlo različite načine. I premda gotovo nitko ne priželjkuje svoju smrt (uz iznimke), svaki razuman čovjek priželjkuje biti spreman, spokojan, pribran, te otići blago i bez agonije (to čak hoće i oni koji spadaju u iznimke). Stoga možemo razabrati nekoliko temeljnih dihotomija umiranja.

Prva je opseg. Kada pitaju „što je najgore što vam se može dogoditi“ mnogi nepromišljeno odgovaraju: „smrt“. No, ako ih pitate je li od smrti vas kao pojedinca gora smrt i vas kao pojedinca, ali uz to i smrt vaše obitelji, reći će – ovo drugo je daleko gore. Proširimo opseg. Od smrti pojedinca, kao i njegove obitelji gori je uz to i pogrom cijele šire zajednice (selo, grad, regija,…). Može i šire: od pogroma šire zajednice gori je nestanak čovječanstva u cjelini. I konačno, od nestanka homo sapiensa gori je nestanak čitavog ekosustava: i ljudi, i flore, i faune. Stoga je opseg zagrljaja smrti iznimno važna kategorija, i nikako nije isto kad umire pojedinac, a kad paralelno i istodobno umiru i njegovi bližnji, njegova zajednica.

Druga je zatečenost. Kada smrt dođe iz zasjede, naglo i nenadano, u trenu, a čovjek ode nespremno i neočekivano – šok je to za one koji ostaju. Kažemo: nismo se stigli pozdraviti. Pokojnik je ostavio mnogo nedovršenih stvari za sobom. Nije se života ni naživio, ni nauživao. Nije ispunio neku nepropisanu, maglovitu mjeru života, bar onako kako mi to ovdje sad shvaćamo. Prometne nesreće, infarkti i slične nagle smrti primjer su zatečenog odlaska. Nasuprot tome slika je osobe u starosti (ne nužno dubokoj, a čak ne nužno ni u starosti) iza koje je sadržajan život, koja odlazi pomirena s Bogom (ako je vjernik) i s ljudima, bez žestine, okružena voljenima koji su imali priliku pozdraviti se i oprostiti.

Treća je bol. Strašno je umirati u boli. Teško je zamisliti tegobniji i turobniji odlazak. Patnja, trpljenje, prolongirana agonija, gubitak svijesti i duhovne prisutnosti uslijed bolova – sve to promatramo kao strahovito mučenje. Toliko nam je to užasno da postoje mnogi koji se zalažu za eutanaziju, i vjeruju da je humano okončati muke. (Pitanje eutanazije je kompleksno, zahtijeva više prostora, i ovdje nije tema.) Oprečno tome je ono što svi priželjkujemo: umiranje ne nužno bez ikakve, ali svakako bez grčevite, sveprožimajuće, savladavajuće boli. A bol ne mora teći iz bolesti: nažalost i čovjek joj je često izvor. U ratu (a rat je kolektivno, masovno ubijanje) postoji „humano“ smaknuće: bez prethodnih mučenja, silovanja i sličnoga. I u miru, u jurisdikcijama koje ju dopuštaju, suvremena je smrtna kazna osmišljena tako da se osuđenik ne muči (uobičajeno prvo ide injekcija sedacije).

Četvrta je bremenitost. Često je povezana s bolesti, ali i ne mora uvijek biti. Osim sociopata, psihopata i njima sličnima, nitko ne želi biti breme drugima. Biti bližnjima na teret i trošak, i obitelji, i zajednici, i institucijama – malo bi tko to htio. Iscrpljivati svoj organizam gubeći životne funkcije, ali pritom iscrpljivati i ugrožavati i ljude i sustav oko sebe sušta je suprotnost od odlaska kakvog želi većina.

Četiri, dakle, osnovne kategorije; svaka u sebi oprečna, i svako umiranje može se svrstati u neku od navedenih dihotomija. Hirošima: pogrom cijele zajednice; za jedne nagla, instantna smrt bez boli i bremenitosti, za one koji su preživjeli detonaciju tegobna, bolna smrt od radijacije. Smrt mladog vojnika u akciji na prvoj liniji, mladog civila u ratu od snajpera, starog civila u miru od pucnjave u američkoj školi,… Sve nas one straše i najradije ne bismo o tome, ali trebamo i moramo, jer nisu sve iste, i ipak nisu sve jednako strašne. Stoga se ne smiju zbrajati tek tako.

Nakon svega slijedi ispraćaj, formalni čin kojim se pokojniku iskazuje čast i poštovanje, a okupljena se zajednica tješi u zagrljaju. Velikim zločincima uskraćeno je ovo dostojanstvo, a oni i njihova zlodjela bivaju ultimativno poniženi, posramljeni i obezvrijeđeni uskratom ispraćaja. S druge pak strane, herojska žrtvovanja pojedinaca za zajednicu imaju veličanstvene ceremonije koje prate tisuće, a njihova smrt – iako uvijek užasavajuća – ostavlja dojam uzvišenosti i otisak u vječnosti.

Najzad dolazimo do suvremene pandemije. Promatrati i tretirati umiranje od Covida-19 u paraleli s prometnim nesrećama, kao što to čine neki sveučilišni profesori u baš ovim novinama, znak je izostanka metodičnosti i nepromišljenosti, a moguće i manjka humanosti. Jer, znak je humanosti pobrinuti se za prikladan odlazak bližnjih. Naime, Covid-19 ispunjava svaku neželjenu kategoriju umiranja zbog toga što je to: 1) smrt većeg broja ljudi, 2) zatečena i nagla smrt, jer je bolesnik u posljednjih par tjedana najčešće izoliran i nije se u stanju oprostiti se, 3) bolna smrt, u dubokoj agoniji, gdje čovjeku polagano nestaje zraka, i 4) bremenita smrt, jer bolesnik iscrpljuje i druge činjenicom da je prenositelj zaraze, a i ekonomske, odnosno medicinske resurse (moramo i njih spomenuti, jer su oskudni i nisu sporedni). Povrh svega, umrlima se uskraćuje (odnosno odgađa, vjerujemo samo privremeno) čast ispraćaja – jednako i liječnicima koji su herojski pali u obrani pacijenata, kao i samim pacijentima.

Stoga u ovo korizmeno, pandemijsko, potresno vrijeme, koje svejednako i vjernike i nevjernike prisiljava na promišljanje o životu i smrti, vječnosti i propasti, valja pomnije razmatrati statistike smrtnosti. A sve one koji u istu rečenicu smještaju smrt od koronavirusa i neke druge smrti treba pozvati na suzdržanost i preispitivanje osnovnih pojmova. Budući da ova pandemija ispunjava sve neželjene gore navedene kriterije, kao takvoj joj trebamo pristupati.

***

Web extra:
Iako je za mnoge ova tema morbidna, sasvim je realna. U New Yorku i drugdje tijela se gomilaju, nema prostora za njihovo čuvanje niti za pokop. Razmatraju se čak i masovne grobnice (https://www.nytimes.com/2020/04/06/nyregion/mass-graves-nyc-parks-coronavirus.html). To se događa kad je priprema na pandemiju loša i kad se ekonomski procesi stave ispred humanosti…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *