Par riječi o SuperliZi.
Žalosno je da velik dio javnosti smatra savršeno prihvatljivim i ispravnim postaviti ekonomske principe kao krovne, najviše, ili čak jedine vrijednosti u društvu. Ne postoje im nikakve ideje, koncepti, vrijednosti, ideali – baš ništa – osim novca. Sve je drugo irelevantno, ničeg nema što bi moglo ili smjelo parirati profitu. I dok bi se despotizam profita u financijskoj industriji i mogao možda razumjeti, u sportu (makar i profesionalnom) je ipak teže probaviti nametljivost mentaliteta po kojemu je sve, ali baš sve na prodaju.
I tako dođemo do toga da je čovjek roba, znanje je roba, organi su roba, obitelj je roba, lojalnost je roba, povijest, tradicija, sport,…, a svi koji misle drugačije su “naivni romantičari”.
Pitanjce svima koji misle da je komercijalizacija sporta do kosti sasvim u redu: zar ne bi bilo dobro u Superligi i sličnim natjecanjima pravilima urediti tko mora pobijediti, tko će dati golove, kad će biti preokret u utakmici (ovisno o analizama tržišta), a sve s ciljem da se poveća prodaja? Pratiti gledanost u realnom vremenu, pa kad padne gledanost narediti zabijanje gola? Zašto ne namjestiti dramu kao u američkom wrestlingu, obući igrače u kostime, napraviti dimne zavjese, koristiti lasere i druge specijalne efekte – ako će to povećati gledanost? Ima li granice koja se ni za novac ne prelazi ili je sve dopušteno kad je profit jedini cilj?