Odasvud se čuju galama i povišeni tonovi o stvarima koji se tiču znanosti, a premalo je reakcije sa sveučilišta i iz znanstvenih krugova. Iz toga je jasno da mnogi sadašnji i bivši studenti nikad nisu usvojili znanstveni način razmišljanja, i ne znaju zapravo kako znanost funkcionira. I oni koji nikad nisu bili u fakultetskim klupama svejedno su bili u nekoj školi, a ondje su usvajali gradivo stečeno na znanstvenim načelima. Zato treba ponoviti gradivo.
Ugrubo, postoje dva gravitacijska polja čovjekovog poimanja stvarnosti: razumno i emocionalno. Oba su i važna i vrijedna. Odluke se trebaju donositi korištenjem i razuma i emocija, ali ne svaka, i ne na način da se i razumu i osjećajima daju jednake važnosti. Zato treba prepoznati do koje se granice prepustiti razumu, a odakle preuzimaju emocije, i kada dati prednost razumu, a gdje osjećajima.
Kad o nečemu ne postoje etablirana znanstvena istraživanja renomiranih stručnjaka koja rezultiraju suglasnim ishodima, tad se ne može drugo nego prepustiti se osjećaju, nekom unutarnjem špurijusu. Sve one kreativne, poduzetne iskorake koje je čovjek napravio u posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina, sve skokove u nepoznato, sva umjetnost, otkrića i izumi novih stvari i pojava – sve je to izniklo od osjećaja. Čovjek je čuo unutarnji glas, imao neku slutnju, ali ne i znanje. Djelovao je na temelju slutnje i potom stekao znanje. Pa ako se i opekao ili ozlijedio – nešto je naučio. S vremenom je znanja bilo sve više i trebalo ga je sustavno organizirati, urediti. Sustavno organizirano znanje čovjek je nazvao znanost.
Odlučivanje na temelju razuma, odnosno temeljem znanosti je „promiskuitetno“. Za razliku od odlučivanja na temelju osjećaja, kad se osoba uz drugu veže u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, kod odlučivanja temeljem razuma osoba se nikad ne veže beskrajno i zauvijek uz određene ideje, koncepte, metode, tehnike, rezultate istraživanja. Upravo suprotno – napušta ju čim naiđe druga, bolja, ljepša, pametnija. Istog trena kad se stvore novi podaci i bolja istraživanja pravi znanstvenik (ali i zreli građanin) mora biti u stanju odbaciti i prevladati prethodne stavove.
Svi bi građani bez obzira na razinu obrazovanja trebali usvojiti kritički, znanstveni način razmišljanja jer tako pokazuju da su zrele, suvremene, izgrađene, zaokružene osobe. No, mnogi ustrajavaju na pogrešnim stavovima i čvrsto pristaju uz njih misleći da je to nešto hvale vrijedno; brkaju emocije i razum. Neki će čak radije umrijeti nego promijeniti mišljenje, iako je sasvim jasno da su u krivu. Lojalni su tamo gdje ne treba i gdje se to ne traži. To samo pokazuje da su emocionalno nezreli, iako su po godinama možda u starosti, jer ne znaju i/ili ne žele razdijeliti osjećaje od razuma. Vjeruju da je znak karaktera ustrajati uz pogrešno ili uz glupost u dobru i u zlu. Emocionalno su preinvestirani čime su sami sebe paralizirali, jer su previše osjećaja uložili da bi mogli promijeniti mišljenje.
Osjećaji mogu i smiju prevladavati u svim onim situacijama u kojima znanost ne zna ništa, ili skoro ništa. Koliko god da je suvremena znanost uznapredovala još uvijek ima puno toga što čovjek ne zna uopće, ili ne zna sa sigurnošću. No, svi kojima je znanost strana i daleka ovdje se počinju gubiti, jer (pravi) znanstvenici nikad ni u što nisu apsolutno sigurni. Uvijek postoji mogućnost da je nešto krivo, ili da nešto pođe po krivu, i uvijek postoji određena rezerva nesigurnosti. Stoga, znanost je svojevrsno vaganje vjerojatnosti. Samo smrt je 100%, ništa drugo nije. Sve se ostalo važe. Uvijek postoji mogućnost greške, čak i ako je ekstremno mala. Naime, znanstvena istraživanja izvršavaju se na određenoj razini tzv. statističke signifikantnosti. Uglavnom je to 95%, ili konzervativnije 99%. To znači da se dopušta pet ili jedan posto vjerojatnosti da smo u krivu. Točnije, unaprijed se definira kao pravilo da će se sigurno barem u pet (ili jedan) slučaj na sto biti u krivu. Zašto se unaprijed definira da smo u krivu, a ne u pravu? Zato što se definitivno zna da nije moguće biti 100% siguran. Uvijek, ali uvijek postoji barem mala, makar sasvim, sasvim mala mogućnost pogreške. Feleri su stoga unaprijed ugrađeni u znanstvena istraživanja, i nemoguće je dizajnirati ikakav sustav bez greške. One se pokušavaju minimizirati, ali nemoguće ih je potpuno eliminirati. Tu se onda spotiču oni koji zapnu na tih pet ili jedan posto i inzistiraju na njima, a žmire pred ostalih 95 ili 99. Ističu ono što im paše iz nekog razloga, a čovjek je majstor za pronaći razloge za ono što mu paše.
Uvijek postoji mogućnost da će se u budućnosti otkriti neka nova znanja koja će poništiti sadašnja uvjerenja, no isto tako postoji mogućnost da će se u nekoj još daljoj budućnosti poništiti poništenje sadašnjih uvjerenja. Iz ove zavrzlame očito je da se može postupati samo na temelju onoga što se zna sada, a ne na temelju onoga što će se možda – a možda i neće – znati u budućnosti. Drugim riječima, treba imati hrabrosti i poduzeti neke korake makar smo sigurni da nismo sigurni u to što budućnost nosi, i da nikad, ali baš nikad nećemo biti apsolutno sigurni u ishode onoga što poduzimamo. No, ima ih koji neće sjesti u avion, ali hoće u auto, iako je prijevoz avionom daleko sigurniji od prijevoza autom. Emocije nadvladavaju razum. Valja uočiti: ako osjećaji preuzmu i sputaju razum, nitko nikad nikakav rizik neće preuzeti, a to je kompletna blokada civilizacije. Svaka ljudska aktivnost ujedno je i preuzimanje rizika. Čim građanin ustane iz kreveta, čim izađe na ulicu preuzeo je brojne rizike: npr. da će mu se satelit srušiti na glavu. I što sad? Ustati ili ne ustati iz kreveta?
Zastupanje ljudskih prava i sloboda katkad nije znak hrabrosti, iako se tako voli predstavljati, nego je znak kukavištva. Pračovjeku je trebalo hrabrosti izaći iz pećine, jer mnoge su ga zvijeri mogle ubiti, što čak i nije bilo malo vjerojatno. Suvremenom čovjeku treba hrabrosti izaći iz sebičnosti, iz komocije i sigurnosti, jer sve što učini može teoretski imati i loše posljedice, pa makar su malo vjerojatne. No, treba razumno vagati vjerojatnosti: jesu li vjerojatnije loše posljedice činjenja, ili loše posljedice nečinjenja? Djelovati se mora, ne može se vječno odgađati djelovanje. Onda, djelovati ili ne djelovati? Ustati ili ne ustati iz kreveta? Biti ili ne biti? Tobožnja zaštita ljudskih prava i sloboda ne može biti argument ni za jedno ni za drugo, jer nema slobode bez odgovornosti. Za svaki svoj čin, ali i za nečinjenje, čovjek mora preuzeti odgovornost prema sebi i prema drugima. Ipak, za neka (ne)djela čovjek samostalno snosi posljedice, ali za neka (ne)djela i on sam, ali i društvo oko njega – snose posljedice. Proizlazi: ako posljedice za (ne)djela pojedinca snose i drugi oko njega, onda je i njegova odgovornost veća. Štoviše, moguće je i ograničiti činjenje tih (ne)djela, osobito ako posljedice mogu biti destruktivne za druge.
Ograničenja ljudskih prava i sloboda nalaze se posvuda jer se vlastita ljudska prava ne smiju stavljati ispred tuđih. Ograničenja se primjerice nalaze u prometnim pravilima i u raznim sigurnosnim propisima. Postoje ograničenja brzine vožnje kraj škola koja zadiru u „ljudska prava“ vozača. Postoje ograničenja kupovanja i korištenja kemikalija i otrova koja zadiru u „ljudska prava“ kupca. Čovjek koji živi u društvu, a ne potpuno sam na nekom otoku, mora prihvatiti osnovna pravila života u zajednici. Jedno od njih glasi: tvoja prava prestaju ondje gdje počinju moja. Osoba smije skočiti pod vlak ako to želi, ali ne smije povući drugoga sa sobom. Osoba smije ugrožavati svoje zdravlje, ali ne smije tuđe. Odatle ograničenja „prava“ pušača. Odatle i ograničenja „prava“ onih koji u modernom društvu ne vjeruju u medicinu, koji ne vjeruju u znanost.
Razumna osoba u svom rječniku vrlo, vrlo oprezno treba koristiti riječi poput „nikad“ ili „uvijek“. U bilo kojem području koje se veže uz znanost skoro nikad se ne smije reći „nikad“. Svatko mora biti spreman na promjenu mišljenja. Samo budala nikad ne mijenja mišljenje. Razuman čovjek zna da kod onog što se tiče razumnih stvari i znanosti osim smrti apsolutno ništa nije sigurno, zato ne smije bezrezervno ustrajavati na svojim stavovima. Zbog toga tko god kaže „nikad, ali nikad se neću cijepiti“ jednostavno nije razuman čovjek. To je punoljetno, nezrelo dijete koje je vođeno emocijama, koje vrišti i baca se po podu jer ne želi jesti brokulu. Nikad neće postojati savršeno cjepivo, niti postoji ijedan savršeni lijek. Neki su ljudi alergični na kamilicu, neki na majčino mlijeko, a neki na cjepivo. Sasvim je normalno i očekivano da će pojedinci imati reakciju, da će kod jednog ili kod pet stvar ići po zlu. No, koje su vjerojatnosti s jedne strane, a koje s druge? To je savršeno jednostavno odvagati; bitno je veća vjerojatnost da će osoba stradati ako se ne cijepi, nego ako se cijepi. Štoviše, ako se ne cijepi, može „pod vlak“ povući i druge. Da, moguće je i da će se u budućnosti steći nova znanja temeljem kojih će sadašnje rezoniranje onih koji pozivaju na cijepljenje ispasti smiješno. Možda će čak biti jasno da su oni koji su pozivali na cijepljenje bili u krivu. Ali treba biti hrabar i preuzeti rizik, iako je objektivno malen, slično kao kad sjedamo u avion iako čovjeku nije prirodno letjeti, ali mu nije prirodno ni zaključati se u pećinu u strahu od života van nje.
Tkogod tvrdi da vidi bolje i iznad etabliranih, renomiranih eksperata jednostavno se precijenio. Potrebna je skromnost da bi se prihvatilo kako nisam stručnjak u nečemu u čemu objektivno nisam stručnjak. Potrebna je pismenost da bi se razlučili stvarni stručnjaci od raspačivača straha, od onih koji će uzdizati iznimke kao pravilo, koji će nositi sliku jednoga, a ignorirati ostalih 99. Potrebna je hrabrost poduzeti korake koji će možda dovesti i do loših posljedica, iako su malo vjerojatne. No, da nije bio hrabar čovjek nikad ne bi izišao iz pećine.
Konačno, svi koji inzistiraju na svojim „pravima“ i „slobodama“ trebaju biti dosljedni i ako ne vjeruju u znanost, ako ne vjeruju medicini, ne trebaju opterećivati zdravstveni sustav. Neka se sami liječe kod kuće. Neka piju čaj od kadulje. (Oprez! Ima ih koji su su alergični na kadulju i mogu dobiti teške reakcije ako ju budu konzumirali!) Neka ne zovu doktora da im ispiše lijek – prepun je nuspojava! Neka ne zovu hitnu pomoć. Neka budu principijelni i neka oslobode zdravstvene radnike da rade za one koji vjeruju u medicinu, u znanost. Neka preuzmu odgovornost za svoje odluke.
Tko želi biti dio društva, raditi i kretati se u društvu, mora prihvatiti društvene norme i elementarna pravila ponašanja, isto onako kako prihvaća prometna i druga sigurnosna pravila, iako mu se možda ne sviđaju. U suprotnom, uvijek postoji opcija zatvoriti se u kakvu pećinu, ili povući se u pustinju.
Prilog Magazin Glasa Slavonije, 27. 11. 2021.