„Kada ne bismo imali bonuse, nitko ne bi htio raditi kod nas.“
Glasnogovornik banke Drexel B. L.,
odgovarajući na pitanje zašto su isplaćivali bonuse neposredno prije otvaranja stečaja
Usred jednog od najvećih svjetskih financijskih centara, u V. Britaniji, državi koja se smatra bastionom tržišnog kapitalizma, premijer David Cameron prije par je tjedana pozvao na smanjenje isplata bonusa bankarima. Netko bi pomislio da se radi o socijalističkim metodama, o nedopustivom miješanju države u tržišna pitanja, a cilj inicijative je zapravo očuvanje temelja kapitalizma. Jer, socijalizam je (među ostalim) propao stoga što marljivi i uspješni nisu bili adekvatno nagrađivani, dok neuspješni nisu snosili posljedice za svoje neuspjehe. Sličan poremećaj prijeti kapitalizmu: najneuspješniji – oni koji stvaraju najveće gubitke za društvo u cjelini – ležerno si isplaćuju nagrade (bonuse) kad posluju dobro, ali ne snose nikakve posljedice kad posluju loše. Štoviše, za svoje promašaje ne samo da ne podnose račune, ne moraju ništa vratiti, i ne plaćaju nikakve kazne, već si i tada isplaćuju bonuse.
U 1980-tima u mnogim je dioničkim društvima uvedena praksa nagrađivanja vodećeg rukovodstva za dobre rezultate poslovanja. Do tada su uprave primale fiksnu plaću, te se općenito smatralo da u opisu posla rukovodstva stoji ‘uspješno upravljati tvrtkom’. Drugim riječima, ako je tvrtka dobro poslovala, smatralo se da nema potrebe za dodatnom nagradom, jer je uprava tada zaradila svoju plaću. U suprotnom bi bili smijenjeni. Osim toga, nadprosječni uspjeh u poslovnom se svijetu prepoznaje, čime se ostvaruje društvena i emocionalna satisfakcija koja se ne da mjeriti novcem.
Ipak, predloženo je kako bi visoko rukovodstvo za nadprosječni uspjeh trebalo biti nadprosječno plaćeno, u obliku bonusa. Bonus je nagrada koja se najčešće isplaćuje jednokratno na kraju godine, u novcu, i/ili u dionicama (koje su zapravo jedna od manifestacija novca). Ideja se na prvi pogled činila sasvim ispravnom; najbolji bi trebali dobiti najbolje isplate. No, tada je došlo do iskrivljenja motivacije rukovodstva; njihov primarni cilj više nije bio uspješno poslovanje tvrtke, već je cilj postao ispuniti ono što je potrebno kako bi se isplatio bonus. Isplata bonusa morala se definirati nekim kriterijem, a to je najčešće povećanje neto dobiti (npr. upravi će se isplatiti bonus ako poveća neto dobit u odnosu na prethodnu godinu za 5%). Time su svi ciljevi koji ne ulaze u kriterij za bonus – dugoročna stabilnost prihoda, ugled pred klijentima, održivi rast, umjerena rizičnost poslovanja, itd. – pali u drugi plan. Uvođenjem novca kao glavne kompenzacije za rad na područje gdje je prije toga postojalo više različitih motivacija, motiv novca istisnuo je sve ostale, i pušten je duh iz boce.
Malo-pomalo, bonusi su postali jedini cilj rada visokog rukovodstva. Sada je sve manji dio plaće fiksan, a sve veći dio isplata sastoji se u bonusima, koji su narasli do golemih razmjera. Razlike između primanja uprave i primanja „običnih“ radnika postale su enormne: u 1980-tima glavni direktori su u prosjeku zarađivali 42 puta više od svojih radnika; do danas se taj razdor produbio osam puta, te direktori danas zarađuju 343 puta više od svojih radnika.
Ako je financijski sustav krvotok organizma koji se zove gospodarstvo, putem kojega kola i optiče novac koji pokreće taj organizam, onda su banke srce tog organizma. Kada srce ne radi dobro, onda je cijeli organizam u krizi. Nažalost, srce je bolesno. Sve dok se ne sanira srce, ni organizam ne može prosperirati. Onda, koja je to bolest spopala banke?
Raditi u suvremenoj financijskoj industriji znači biti podvrgnut ogromnim naporima. Malo koja druga ljudska djelatnost je toliko intelektualno zahtjevna, i gotovo se nigdje ne izgara toliko brzo. U doba interneta i globalizacije ovi su radnici neprestano prilijepljeni na sve moguće izvore informacija, prate najnovija događanja u svakom zakutku svijeta, u ekonomiji, politici, znanosti i tehnologiji. Upravljaju velikim iznosima tuđeg novca, što predstavlja ogroman teret odgovornosti. Vječito rade prekovremeno. Stoga, ako su im plaće u prosjeku veće nego u drugim djelatnostima, ne treba im zamjeriti. No, problem nije u visini prosječnih plaća, nego u načinu nagrađivanja rukovodstva koje se temelji na bonusima.
Izopačenost kulture bonusa sastoji se u tome što bonusi nagrađuju uspjeh, ali ne kažnjavaju neuspjeh. Štoviše, nagrađuje se i neuspjeh. Da perverzija bude potpuna, neuspjeh se nagrađuje iz džepova poreznih obveznika. Primjerice, Stan O’Neal, glavni direktor banke Merrill Lynch podnio je ostavku nakon što je objavio da je pod njegovom upravom banka ostvarila gubitak od 8 milijardi dolara; pri odlasku ponio je sa sobom 161 milijuna dolara bonusa. To je još dječji džeparac; što reći na plaće i bonuse Richarda Foulda, koji je kao direktor inkasirao 484 milijuna dolara vodeći Lehman Brothers ka stečaju, banku koja drži rekord po tome što je apsolutno najveća tvrtka koja je ikada otišla u stečaj u povijesti SAD-a? Što reći na činjenicu da je Fould četiri dana prije otvaranja stečaja, istodobno dok je od središnje banke tražio novac za spas banke, podnio zahtjev da mu se isplati 20 milijuna dolara bonusa? A O’Neal i Fould nisu iznimke, već pravilo.
Iako je kultura bonusa raširena u svim djelatnostima i ekonomskim granama, nigdje trn bonusa nije toliko bolan kao kod banaka. Zašto? Zato što se svakome može dopustiti da propadne (KIO, Đakovština, HG Spot, Pevec, brodogradilišta,…), ali bankama nipošto, jer su one (kako je rečeno) srce gospodarstva. Stoga se svakih desetak godina može promatrati kako se trule banke spašavaju državnim novcem. No, dobro, i neka se spašavaju, ali trn se ne sastoji u tome. On je u sljedećem: uprave koje su dovele banke u probleme ne samo da ne moraju vratiti ogromne bonuse koji su im isplaćeni, nego si isplaćuju bonuse i kada je gospodarstvo na dnu recesije, premda na bankama leži velika odgovornost što je ekonomija uopće u recesiji. Paradoksalno, tri godine nakon početka krize banke su u boljem položaju nego prije krize: i dalje nedodirljive i neokrznute recesijom, zarađuju dok svi ostali gube, uzimaju svježe tiskan novac iz središnjih banaka po najnižim mogućim kamatnim stopama, te ga koriste u cilju ostvarenja visokih bonusa za šačice ljudi u upravama. Dapače, novac kojega su dobili za spas banaka koriste kako bi si isplatili bonuse.
Sve što se događa u svijetu, događa se i u Hrvatskoj, samo u manjem opsegu. U Hrvatskoj postoji dodatna gorka pilula: postoji golem jaz između vrijednosti koje banke uzimaju iz društva, i onoga što društvu (od kojega žive) vraćaju. Kada bi domaće banke hrvatskim građanima, poduzećima, i državi kroz donacije i sponzorstva počele vraćati samo 1% od prihoda koje na njima zarađuju, to bi bio kvantni skok od postojećeg stanja, apsolutno pozitivan šok. Primjerice, najveća banka u Hrvatskoj, Zagrebačka, u 2010. godini donirala je 20 puta manje od 1% svojih neto prihoda (točnije, manje od 0,05%). Iste te godine (recesijske, za sve ostale) na račun 54 osobe u visokom rukovodstvu banke isplaćeno je 36 milijuna kuna bonusa. Dakle, proračun za bonuse je 48 puta veći nego proračun za donacije. Istodobno se ova banka (kao i ostale) intenzivno promovira kao „društveno odgovorna“.
Činjenica je kako zadaća banke nije biti „korporativna Majka Tereza“ – Hrvatska je kapitalistička zemlja u kojoj država ne bi smjela docirati poduzetnicima kako da rade svoj posao, a posao banaka nije humanitarni rad. Ma, jesu li građani zapravo samo ljubomorni, zavidni na osobe koje zarađuju desetke milijuna kuna godišnje? Zasigurno ima i jala, ali ipak manjim dijelom; najvećim se dijelom radi o duboko iskrenoj začuđenosti pred visinom bezosjećajnosti, moralne otupjelosti i otuđenosti od društva (naroda) u upravama banaka, koje se ne odriču zaštite koje im isto to društvo (narod) pruža, odnosno ne odriču se „zlatnog padobrana“ kojega im velikodušno poklanjaju porezni obveznici. No, nečega se ipak odriču; to je društvena odgovornost – dokaz za to su iznosi donacija koje potpisuju, podižući tako zidove između sebe i svojih klijenata, pa čak i između sebe i svojih zaposlenika. Ipak, ono što najviše smeta jest činjenica da potresi u financijskom svijetu utječu samo na porezne obveznike koji krpaju i plaćaju gubitke banaka, ali ovi potresi ne utječu i na visine bonusa u upravama banaka: one si bonuse isplaćuju i kada se financijski sustav – pa i cijelo gospodarstvo – urušava.
Treba imati na umu kako najveći dio zaposlenika banaka radi požrtvovno, marljivo, prekovremeno i predano, što u konačnici upravama osigurava visoke bonuse, dok istodobno većina zaposlenika banaka prima sasvim prosječne plaće, i od bonusa ne vide ni ‘b’. Stoga je pogrešno sve bankare (i sve zaposlenike financijskog svijeta općenito) trpati u isti koš. Ovdje se radi o ponoru koji je stvoren između visokog rukovodstva i sveg ostalog svijeta. To je pojava koja nije ekskluzivna za Hrvatsku, već se može promatrati svugdje u svijetu, a osobito u najrazvijenijim zemljama. No, dok se drugdje o tome više ne šuti i taj se problem adresira, te se nastoje pronaći rješenja koja bi bonuse sveli na razumniju mjeru, u Hrvatskoj još uvijek postoje nedodirljive svete krave.
|
Zagrebačka banka |
||
| – isplate za 7 članova uprave: |
2010 |
2009 |
| plaće |
9 mil. kn |
8 mil. kn |
| bonusi (u novcu, dionicama, i policama osiguranja) |
18 mil. kn |
14 mil. kn |
| iznos donacija u proteklih 12 godina |
19,5 mil. kn |
|
| iznos neto prihoda* u proteklih 12 godina |
40.686 mil. kn |
|
| udio donacija u neto prihodima |
0,05% |
|
|
Privredna banka |
||
| – isplate za upravu i visoko rukovodstvo: |
2010 |
2009 |
| plaće, uključujući i “kratkoročne naknade” |
41 mil. kn |
38 mil. kn |
| bonusi (i osiguranja) |
28 mil. kn |
30 mil. kn |
| donacije |
11,3 mil. kn |
6,4 mil. kn |
| sponzorstva (najvećim dijelom sport; tenis) |
8,7 mil. kn |
9,8 mil. kn |
| ukupni neto prihodi* |
3.555 mil. kn |
3.607 mil. kn |
| udio donacija i sponzorstava u neto prihodima |
0,56% |
0,45% |
|
Erste banka |
||
| – isplate za upravu i visoko rukovodstvo: |
2010 |
2009 |
| plaće |
13 mil. kn |
14 mil. kn |
| bonusi |
5 mil. kn |
4 mil. kn |
| donacije i sponzorstva |
7,8 mil. kn |
9,7 mil. kn |
| ukupni neto prihodi* |
2.318 mil. kn |
2.153 mil. kn |
| udio donacija i sponzorstava u neto prihodima |
0,34% |
0,45% |
|
Raiffeisen banka |
|
| – isplate za upravu i visoko rukovodstvo: |
2009 i 2010 |
| plaće i bonusi |
71 mil. kn |
| donacije |
2,5 mil. kn |
| sponzorstva |
1,5 mil. kn |
| ukupni neto prihodi* |
3.650 mil. kn |
| udio donacija i sponzorstava u neto prihodima |
0,11% |
* Ukupni neto (poslovni) prihodi su prihodi od kamata, naknada, provizija, i trgovanja nakon što se oduzmu rashodi od kamata, naknada, provizija i trgovanja; i predstavlja puni dohodovni kapacitet banke.
Antrolopologija i financije
Bankarski bonusi su i objekt antropoloških istraživanja koje odnedavno provodi nizozemac Joris Luyendijk. Istražujući subkulturu radnika u financijskoj industriji, otkrio je kako ondje postoji samo jedan tabu: visina bonusa. O bonusima se ne govori, niti se smije javno raspravljati, što je uređeno ugovorom o radu. U Hrvatskoj je također iznimno teško saznati visinu bonusa, i premda su ogromni, najčešće su obavijeni velom tajne. Objavljuju se „zamaskirani“ – kumulativno sa drugim stavkama, pa je teško točno identificirati njihovu visinu.
Luyendijk ističe kako kod bonusa uopće nije bitan novac. Točnije, kaže kako je iznad mjesečne plaće od oko 20.000 eura primatelju sasvim svejedno koliko zarađuje; bitno je da zarađuje jednako ili više od svojih kolega. Dakle, u principu je sasvim nebitno zarađuje li 1, 10, ili 20 milijuna – bitno je da ne zarađuje manje od ljudi koji su na njegovoj razini. S jedne strane to je dobar znak jer bi se bonusi zapravo mogli potpuno sasjeći, na što većina primatelja uopće ne bi reagirala. No, kada bi svi smanjili bonuse, a samo jedna tvrtka ne, ona bi imala potencijal privući najtalentiranije i najkompetentnije ljude iz industrije. A budući se nitko se ne želi dovesti u poziciju da mu konkurenti otimaju najbolje radnike, visoki bonusi i dalje opstaju.
Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 02/2012.