Dogodilo se prekjučer, prije tri mikrosekunde

Ništa nije toliko daleko kao ono što se dogodilo prije jedne minute.
Jim Bishop (1907-1987), američki novinar

Ništa nije toliko daleko kao ono što se dogodilo prije jedne mikrosekunde.
D. S.

 

Koji je najunosniji legalni posao na svijetu? Ili, gdje se u svijetu obrće najviše novca? Godišnji obujam trgovine svih njemačkih burzi u 2009. godini iznosio je 3,4 tisuće milijardi (tj. bilijuna = 3.400.000.000.000,00) eura, na Tokijskoj burzi u istoj godini iznosio je 4,3 bilijuna dolara, a isti podatak za burzu u New Yorku iznosi 17.500.000.000.000,00 dolara. Preko 1,4 bilijuna dionica izmijenilo je vlasnike prošle godine putem njujorške burze. Ova su tržišta mjesto ekstrema u svakom pogledu.

Mnogima je prva asocijacija na burzu vreva, larma, i dreka brokera koji mašu rukama, skaču, naguravaju se, bacaju papire. Jest, tako je to bilo nekad, ali danas više nije. Već dugo se trgovci ne susreću licem u lice, već isključivo putem računala u neopipljivom, nematerijalnom, odnosno virtualnom prostoru. Đurđica iz Vrpolja može kupovati dionice iz svoje dnevne sobe od Xiashenga iz Šangaja; trebaju samo računala spojena na internet i otvoren račun kod nekog brokera. Burze su zapravo provodadžije, posrednici, ili točnije računalni serveri koji upućuju ponudu na potražnju i potražnju na ponudu.

Koga je uopće briga za burze? Tko ne ulaže svoj novac u dionice ili druge vrijednosnice ne tiče ga se rastu li indeksi ili se strmoglavljuju, zar ne? Eh, kamo sreće kad bi stvari bile tako jednostavne. Za početak, naše mirovine (drugi i treći stup) ne skupljaju prašinu u nekom sefu nego su uložene na tržištima kapitala, burzama. Hipotetski, potpun kolaps financijskog sustava, odnosno potop burzi zapravo bi značio – nema „penzije“. Nadalje, banke su dio isprepletenog financijskog sustava, i povezane su s burzama (i posredno i neposredno). Stoga, i naši novci u bankama dijelom ovise o stanju na svjetskim burzama. Konačno, da nema burzi ni ministar Šuker ne bi mogao prikupiti novac za krpanje proračuna i kupnju socijalnog mira (barem do izbora), odnosno ne bi gdje imao veselo zadužiti našu praunučad.

Krajem srpnja Odbor europskih regulatora tržišta kapitala (ukratko, institucija koja kontrolira europske burze) najavio je otvaranje istrage oko tzv. algoritamskog trgovanja na burzama. O čemu li se radi?

Sudionici na burzama ondje su zbog prinosa, zbog zarade. Neki žele zaraditi u dugom roku, pa su npr. kupili dionice T-HT-a i ne namjeravaju ih prodati još godinama, sve do povoljnog trenutka. Drugi žele zaraditi u kratkom roku (uobičajeno se nazivaju špekulanti), pa su npr. upisali dionice T-HT-a i prodali ih odmah prvi dan trgovanja na burzi, i pritom zaradili četrdesetak posto prinosa u svega par dana. Sad valja razbiti još jednu iluziju: kratak rok na burzama ne mjeri se više u danima, već u mikrosekundama: milijuntim djelićima sekunde. Algoritamskim (odnosno visoko-frekventnim) trgovanjem špekulanti kupe neku vrijednosnicu i potom je prodaju za nekoliko mikrosekundi, a takvi nipošto nisu iznimke: oni čine većinu prometa na burzama – prema nekim izvorima i do 75% svih kupoprodaja na američkim tržištima. Dakle, kupi i prodaj za koju milijuntinku sekunde – to li je tajni recept bogaćenja?!

 

Danijel i Ante su trgovci autima u Osijeku. Ante je pronašao nekog Golfa u Zagrebu, odličnu priliku za 10.000 eura. Sjeda u vlak i kreće u smjeru metropole na put dug šest sati. Nakon oko sat vremena puta negdje u Čačincima izlazi van iz vlaka na trenutak, porazgovara s nekim prolaznikom, vraća se nazad u vagon i nastavlja putovanje. Ispostavlja se da ovaj prolaznik pozna Danijela, zove ga na mobitel, i javlja mu o dobroj prilici, odnosno o Anti koji je krenuo u kupnju u Zagreb. Danijel odmah sjeda u svoj Ferrari, stiže u glavni grad za dva sata i sitno (i pritom debelo pretekne Hrvatske željeznice), kupuje Golfa i čeka. Ante najzad dolazi i vidi Danijela koji mu nudi istog onog Golfa, ali sad po cijeni od 10.200 eura. Nije mu milo, ali misleći kako to nije neizdrživo velika razlika ovaj ipak kupuje auto.

A sad podjednak zaplet, slična tema, samo je vremenski horizont stisnut na parsto mikrosekundi. Stiže nalog za kupnju dionice, algoritam hiper-ultra-super-brzog (ne, zaista nije pretjerivanje) računala prepoznaje nadolazeću kupnju, ulijeće prije nje i kupuje, te nakon nešto milijuntinki sekunde prodaje po cijeni višoj za nekoliko centi, taman onoliko većoj kako kupca ne bi otjerao, odnosno naveo ga na odustajanje od kupovine. Ovo je tipičan scenarij visoko-frekventnog trgovanja (eng. high frequency trading), ultimativnog hita na vodećim svjetskim burzama. Visoko-frekventno trgovanje vrsta je algoritamskog trgovanja, kod kojega računala samostalno odlučuju i provode kupoprodaju vrijednosnica. Iznimno sofisticirani algoritmi (odnosno računalni programi) programirani su kako bi nadmudrili i pretekli drugu stranu s kojom se trguje. Upravo ovaj tip trgovine u posljednjih par godina čini većinu prometa na burzama, a odnedavna se našao i pod povećalom nadzornih institucija.

 

Algoritamsko trgovanje = korištenje računalnih programa za kupoprodaju vrijednosnica, pri kojemu računala više ili manje samostalno (ovisno o algoritmu) provode trgovanje

Visoko-frekventno trgovanje = korištenje super-brzih računala za kupnju i prodaju vrijednosnica u milijuntinkama sekunde

 

Uh, „visoko-frekventno trgovanje“?! Složeni pojmovi – valjalo bi bolje pojasniti. Karakteristike visoko-frekventnog trgovanja su najsuvremenija tehnologija koju novac može kupiti, usluge ko-lokacije, korištenje naprednih algoritama, i završavanje radnog dana bez ijedne kupljene ili „kratko prodane“ (vidi okvir) vrijednosnice. Pa krenimo redom.

Najsuvremenija tehnologija odnosi se na najbrža računala današnjice koja u jednoj sekundi mogu provesti i 600 tisuća kupoprodaja. Treptaj oka traje 350 milisekundi, brzina refleksne reakcije zdravog mladog čovjeka traje oko 100 milisekundi; najbrža računala mogu provesti kupoprodaju vrijednosnica i brže od 0,25 milisekunde (npr. na američkoj BATS burzi).

Usko vezano s tim su usluge ko-lokacije, umnogome nalik filmovima znanstvene fantastike. Naime, uz plaćanje posebne naknade (npr. pola milijuna dolara mjesečno) investitori smiju smjestiti svoja računala odmah (fizički) pokraj računala burze, čime se dobivaju dodatne, katkad presudne mikrosekunde. Ko-lokacije su zapravo neupadljive zgrade koje vanjštinom ne otkrivaju što se u njima zbiva. Osigurano je neprestano napajanje el. energijom neovisno o vanjskoj mreži, vrhunsko hlađenje i regulacija vlažnosti zraka, najbolja protupožarna i ostala zaštita, te najveće moguće mjere sigurnosti (biometrija, laseri, skeneri, i sve slično u tom stilu). BBC-jev novinar Michael Robinson posjetio je jednu takvu ko-lokaciju, uz uvjet neotkrivanja gdje je smještena, i u superlativima opisuje prostor veličine tri nogometna igrališta, u kojemu u savršenim uvjetima zuje i rade umrežena računala; međusobno trguju u mikrosekundama i zarađuju milijune za svoje vlasnike. Ljudi ih ne ometaju niti remete njihovo zujanje, čovjek je ondje prepreka profitu – jednostavno je prespor; „smetalo“.

No, brzina (hardver) ne znači ništa ako algoritam (softver) također nije vrhunski. Ovi algoritmi prate najnovije vijesti i pretražuju različite izvore informacija (čak i socijalne mreže kao što su Facebook i Twitter), kako bi samostalno (bez čovjeka-puža) prepoznali nadolazeći trend, procijenili dobar trenutak za kupoprodaju, a sve to prije nego što bi čovjek napravio i djelić treptaja. Iz ovih razloga velike banke i burzovni trgovci u posljednje vrijeme zapošljavaju više matematičara, statističara, fizičara i inžinjera elektrotehnike negoli ekonomista. Upravo stoga diglo se podosta prašine kada je iz jedne od najvećih svjetskih banaka, Goldman Sachs, zaposlenik imenom Sergej Alejnikov (ruski emigrant, računalni programer, studirao primijenjenu matematiku u Moskvi i magistrirao na neuronskim mrežama) navodno ukrao program za algoritamsko trgovanje. Strka je nastala kada su se čelnici banke izlanuli pred saveznim tužiteljem kako „postoji opasnost da netko tko zna koristiti taj program bi isti mogao uporabiti za manipulaciju tržištem“. E sad, mora li se vjerovati kako u rukama banke taj algoritam ne služi za manipuliranje tržištem, nego taj kôd postaje maliciozan isključivo u posjedu „lopova“?

Tko se bavi mikrosekundnim trgovanjem na burzi? To je očito skup sport, pa je jasno kako se njime bave samo najpotkoženiji, oni koji si takvo što mogu priuštiti. Na najvećoj svjetskoj, njujorškoj burzi to su prije svega tvrtke-kćeri najvećih svjetskih banaka, te uz njih veliki fondovi. Tu su američki Goldman Sachs i Morgan Stanley, francuska Societe Generale, švicarska Credit Suisse, njemačka Deutsche Bank, britanska Barclays, i drugi.

S druge strane, mnogima se ne sviđa činjenica kako se ovi igrači povlače s javnih, otvorenih tržišta u tzv. „mračne bazene“ (eng. dark pools), alternativne burze dostupne samo velikima (čitaj najbogatijima), gdje trguju u tajnosti, daleko od oka javnosti i nadležnih nadzornih institucija (stoga se i zovu „mračnima“). Procjenjuje se da se 10 do 20 posto trgovine u SAD-u odvija u „mračnim bazenima“. Nisu ovo teorije zavjere; „mračni bazeni“ su poznata činjenica. Neki od većih zovu se Sigma X, Liquidnet, VortEx, Turqoise. Uostalom sasvim se otvoreno reklamiraju, pa tako na internet stranicama VortExa stoji: „Znamo što hoćete – pouzdan i anoniman izvor duboke likvidnosti“. No, ono što se događa unutra za male investitore ostaje nepoznanica. Tko, s kim, koliko, i po kojoj cijeni trguje – ne zna se, bar ne pouzdano. Jasno, velikima je cilj poslovati iza zatvorenih vrata, gdje ih ne ometaju zabadači noseva i male ribe (ulaznica u Liquidnet: najmanje pola milijarde dolara imovine). U „mračnim bazenima“ caruje algoritamsko trgovanje, a pravila igre se uglavnom mogu svesti na onu narodnu „tko jači taj kvači“, baš kao u jednom naslovu u Wall Street Journalu: „Čuvajte se morskih pasa u mračnim bazenima“.

U ovakvom rasporedu snaga mali igrač koji nema milijune za ulaganje u najsuvremeniju (tj. najskuplju) tehnologiju predstavlja običnu ovcu za šišanje. Još gore, pri tom se čak ni ne buni jer mu pri šišanju svaki put skinu tek pramenčić (nekoliko centi), ali „frizeri“ šišajući milijune ovaca na ovaj način stječu vune u vrijednosti stotine milijuna dolara. Stoga nije čudno (ali je pokazatelj poprilično ludog doba) kako postoji inicijativa da se vlasništvo nad nekom dionicom ne treba i ne smije mjeriti u intervalima manjima od jedne sekunde. Isto se tako predlaže da nalog za kupoprodaju mora biti otvoren onoliko vremena koliko je potrebno za normalnu ljudsku reakciju. Što će biti od svega toga – ostaje za vidjeti.

Ono što svakako zabrinjava jest činjenica kako se enorman trud u obliku novca, vremena, znanja, i energije ulaže u unaprjeđenje metoda špekulantskog trgovanja u kojemu se vlasništvo nad udjelom u nekom dioničkom društvu mjeri ne više u tjednima ili danima, već u milijuntinkama sekunde. Kada bi se isto toliko ulagalo u ostvarenje dugoročne dobiti već bismo vozili aute pogonjene obnovljivim izvorima energije, a siromaštvo u svijetu bilo bi bar prepolovljeno. Kada će se početi razmišljati na duge staze? Pod dugim stazama ovdje se misli na vrijeme duže od jedne minute…

Neuronske mreže

Jedan od programa koji se koristi pri algoritamskom trgovanju jesu neuronske mreže.  Neuronska mreža je matematičko-statistički model koji simulira mrežu neurona u ljudskom mozgu i informacijske procese među tim neuronima. To je prilagodljiv sustav koji nema fiksnu strukturu, a sastoji se od grupe međusobno povezanih umjetnih neurona. Najatraktivnija karakteristika neuronskih mreža je njihova sposobnost učenja, odnosno prilagodljivost.

Koristeći neuronske mreže ultra-brza računala nadmašuju ljudske sposobnosti. Čovjek je prije svega mnogo sporiji od njih, a istraživači tvrde kako čovjek nije sposoban ni nadmašiti niti nadmudriti ova računala. Tako T. Hendershott (sa Sveučilišta u Berkeleyu) i R. Riordan (sa Instituta tehnologije u Karlsruheu) kažu kako je algoritamsko trgovanje bitno efikasnije od ljudskog trgovanja, te kako „algoritamski trgovci (zapravo računala, op. D. S.) bolje mogu prikriti svoje namjere“, i jasno, na taj način profitirati. Čovječe, ne ljuti se!

U maniri pravih ultra-kratkoročnih špekulanata, radni dan valja završiti bez otvorenih pozicija, tj. bez ijedne kupljene a neprodane (odnosno bez ijedne „kratko prodane“ a neotkupljene) vrijednosnice. Jer napokon, sutra je novi dan, sa hrpom svježih mikro- i milisekundi, a jučer se čini kao prije par godina.

 

 

 

„Kratka prodaja“

„Kratka prodaja“ (eng. short-selling) je špekulativna prodaja vrijednosnica s ciljem zarade na padu cijene. Ono što je u realnom svijetu apsolutno nemoguće, u financijskom je dakako moguće; kratka je prodaja zapravo legalna prodaja nečega što uopće nemate. Stvar funkcionira ovako: ako investitor vjeruje da će cijena dionice npr. Coca-cole pasti, on može posuditi tu dionicu od nekoga (naravno, uz naknadu), prodati tu dionicu na burzi, i potom čekati pad cijene. Nakon što se pad i dogodi kupuje istu tu dionicu po nižoj cijeni i vraća ju nazad onome od koga ju je posudio. Razlika više cijene po kojoj je prodao i niže po kojoj je kupio, umanjena za naknadu posuditelju, čini dobit investitora. Kratkom prodajom investitori mogu zarađivati i kada tržište pada, a ne samo kada raste, što prije svega beskrajno uveseljava špekulante.

Središnje klirinško depozitarno društvo (SKDD), domaća institucija koja vodi sve račune vrijednosnica (ono što je gruntovnica na tržištu nekretnina, to je otprilike SKDD na tržištu vrijednosnih papira) od svibnja uvodi projekt pozajmljivanja vrijednosnih papira, čime se zapravo priprema teren za uvođenje kratke prodaje i u Hrvatskoj.

 

Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 09/2010.

2 misli o “Dogodilo se prekjučer, prije tri mikrosekunde

  1. Poštovani ! Preferiram Vaš metaforičko-poetski način razmišljanja

    I Educiranja
    Javnosti te Vaš humanizam i domoljublje Novog mladog čovjeka.
    Vidim iz teksta Dogodilo se jučer prije 3 mikrosekunde da ste
    dobro razumjeli Novčarsku Kvantnu fiziku i mene takodjer poučili
    pa bih vam i ja opisao jedan Kvantni Dogadjaj – naravno uz
    Vaše dopuštenje!
    EVO Moj … Eksperiment Namjere u Hladovini…..

    Grupa Bogataša Srela Mladog Zelenaša—–Vidjevši da nosi dobre ČIZME zažele mu ih UKRASTI a l i tako da im ON sam Neznajući To DOPUSTI …
    Padne oklada Mladiću da se ne može POPETI na vrh onog Drveta za 25
    sekundi. Mladić ZNA da je to prekratko vrijeme ali ima Kvantni Plan i snalažljivu Gestu u Cijelokupnnom Naumu…. Odmah skine čizme (a ekipa se koška laktovima i hihoće). Poveže ih uz Sare stavi oko vrata i počne se Penjati uz Drvo. ( tajac u hladovini…) Zatim povikaše : Ma kako si ZNAO da ti Želimo
    UKRASTI Čizme???
    Pa Nemojte Imam Djevojku — dovikne Mladić— I Opet ZBUNJOLA u Hladovini jer to nije odgovor na Pitanje. Znati ću na Vrhu drveta odvrati
    dok upola minute stiže gore. HEJ DRUŠTVO pa Pomislio sam da bi i OVDJE GORE Mogla Biti NEKA CESTA … Pa NOSIM ČIZME a Imam i SARE,
    I SA NJIMA
    STIŽEM CURI U ŠTITARE!!! Skoči na Zemlju i odmah se Počne UDALJAVATI od Rashladjene Skupine JER VRIJEME NAM CU / RI…
    Vaš Riječki Slavonac : Klaić Damir

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *