Stečajevi moraju postojati. Loši poduzetnici moraju snositi posljedice za loše odluke, inače im se šalje poruka da mogu raditi što hoće, a da će se oni na neki način izvući. U Hrvatskoj predugo gledamo kako se lošim, nekompetentnim, pa i pokvarenim poduzetnicima gleda kroz prste samo zato što zapošljavaju određen broj ljudi. Onda se s ciljem spašavanja radnih mjesta opraštaju raznorazne prijevare; prijevare dobavljača, prijevare poslovnih partnera, prijevare kupaca, prijevare banaka.
Braneći model predstečajnih nagodbi vodeće figure državnih institucija kao glavni prioritet navode očuvanje radnih mjesta. Očuvanje radnih mjesta može biti u vrhu državnih ekonomskih prioriteta, ali ne treba biti cilj broj jedan. Glavni cilj kojemu država treba težiti jest stvaranje pozitivnog poduzetničkog ambijenta, zdrave gospodarske klime u kojoj postoji povjerenje. Temelj financijskog sustava, a vjerojatno i ekonomije u cjelini je povjerenje. Ako postoji povjerenje u poreznu upravu, u institucije, u poslovne partnere, u dobavljače i u kupce, onda postoji plodno tlo za nastanak novih radnih mjesta. Ako ne postoji međusobno povjerenje, neće investirati ni domaći ni strani poduzetnici.
Sustav u kojemu su radna mjesta najvažnija, a sve ostalo je sekundarno, zvao se komunizam, i da je bio održiv opstao bi. U tržišnom kapitalizmu trebaju postojati tržišne slobode, i država se ne smije petljati u individualne odnose poslovnih partnera, nego se brinuti za opći okvir poslovanja (država ne treba slikati ekonomsku sliku, nego samo se binuti za njen okvir). Ne smiju državne institucije tjerati nekog konkretnog vjerovnika da ima povjerenje u svoga dužnika, već se trebaju brinuti da sustav u cjelini promovira moralno poslovanje. Podržavanje nemoralnog ponašanja nasilnim opraštanjem dugova nesposobnim upravama možda kratkoročno daje rezultate, ali dugoročno uništava osnovu za stvaranje novih radnih mjesta.
Temeljna razlika između predstečajne nagodbe i stečajnog postupka jest u oblikovanju ekonomskog ambijenta. U predstečajnoj nagodbi često se nasilno opraštaju dugovi, a uprave koje su ih stvorile i dalje zadržavaju svoje pozicije. Premda nisu ispoštovali obećanja svojim vjerovnicima, zbog činjenice da zapošljavaju određen broj ljudi oprašta im se nemoralno ponašanje. Ako je temelj ekonomskog sustava povjerenje, a to povjerenje se sustavno izigrava („obećam i poslije se pravim lud“), onda su dugoročno sva radna mjesta ugrožena.
S druge strane, tijekom restrukturiranja u stečaju uviđa se da je poduzeće – kao poslovni model sa svojim radnicima, opremom, kupcima, dobavljačima – održivo, i da je razboritije da poduzeće opstane nego da ga se raskomada i u stečaju rasproda po bagatelnim cijenama. No, u stečaju bivšoj upravi i vlasnicima daje se crveni karton, i oni bivaju udaljeni. Bivša uprava i bivši vlasnici imali su svoju priliku, ali su izigrali povjerenje svojih poslovnih partnera (primjer Peveca), i stoga se u stečajnom postupku zadržava poduzeće (i radna mjesta), ali se ujedno postavlja i nova uprava. Ovdje postoji temelj za ponovno stvaranje povjerenja između poduzeća i ostalih aktera.
Treba reći da se nisu svi našli u poslovnim poteškoćama svojom krivicom, i nije svako poduzeće u problemima zbog nekompetentne ili nemoralne uprave, nego često postoje objektivni vanjski utjecaji zbog kojih je dužnik u problemima. Često je poduzeće samo jedna od karika u lancu neplaćanja, i mnogi poduzetnici pokušavaju plivati u nesigurnim poslovnim vodama najbolje kako znaju i umiju. Dakle, treba razlikovati poštene i nepoštene dužnike. U tom smislu treba istaknuti kako je prije dva tjedna Europski parlament podržao prijedlog Europske komisije za modernizacijom prakse stečajnih postupaka, i da se predlaže uvođenje posebnih pravila za poštene i nepoštene stečajne dužnike.
No, kako je i zašto došlo do predstečajnih nagodbi?
U Hrvatskoj već dugi niz postoji pravno-ekonomski nered u području plaćanja. Nered u smislu toga što je Stečajni zakon propisivao da se stečaj mora otvoriti nakon određenog razdoblja insolventnosti, što u praksi nije bilo provođeno, pa je postojalo mnoštvo poduzeća koja su dugotrajno insolventna, a svejedno posluju i nisu u stečaju.
Drugo, poznato je da na razini sustava postoji visok stupanj nelikvidnosti; kompenzira se, ne plaća se uopće ili se plaća uz nepodnošljivo duge rokove, i postoji velik unutarnji dug koji je zapravo dobrim dijelom nenaplativ. To se opet toleriralo jer su najveće neplatiše zapravo državna poduzeća i institucije, i veća poduzeća koja zapošljavaju veći broj ljudi. Taj dug je dobrim dijelom nenaplativ i moralo ga se dijelom otpisati.
Zatim, činjenica je da poduzeće više vrijedi kao cjelina, nego kad ga se rascjepka i rasproda u stečaju. Zato je u interesu svake države promovirati opstanak dužnika.
Konačno, u domaćoj stečajnoj praksi poznato je da se vjerovnici teško mogu dogovoriti (što nije čudno, jer za dogovor je potrebno povjerenje, a povjerenje je izgubljeno tako što jedna ili obje strane nisu poštivale dogovor). To je bio jedan od razloga zašto poduzeća nisu često opstajala nakon stečaja, odnosno zašto se u stečaju nisu uspijevala restrukturirati.
U ovakvoj konstelaciji problema državne institucije su modelom predstečajne nagodbe nastojale jednim udarcem riješiti sve njih odjednom. Zašto nagodbe van stečaja, a ne u stečaju? Zato što su, tako je barem rečeno, stečajni postupci dugotrajni i imaju svoje nedostatke. No, zašto se onda nije išlo popraviti stečajni postupak, i njegove mane koje su odavno poznate, nego se uvodio sasvim novi model? Vjerojatno zato što bi istinska reforma Stečajnog zakona dala tek dugotrajne rezultate, one koji se ne daju kapitalizirati u jednom političkom mandatu*.
(Tekst je napisan kao pratnja TV prilogu u kojemu sam bio gost, jer uslijed kratkog vremena nije bilo moguće jasnije iznijeti stavove: http://www.hrt.hr/enz/pravilo-72/236565/)
*Nisam ni član niti simpatizer ijedne političke stranke.