O načinu izbora stečajnih upravitelja

Vlada je u Sabor uputila konačni prijedlog Stečajnog zakona (http://www.sabor.hr/fgs.axd?id=42565). Javna rasprava počela je još prije 7 mjeseci (http://vijesti.hrt.hr/257453/pocela-javna-rasprava-o-novom-stecajnom-zakonu), no u Sabor nije poslana verzija koja je bila u raspravi nego sasvim druga verzija, o kojoj nitko nije imao mogućnost očitovati se jer je doslovno do prije koji dan bila neviđena. U konačnoj verziji koja ide zastupnicima unesene su izmijenjene odredbe o načinu izbora stečajnih upravitelja.

Lista stečajnih upravitelja dijeli se na listu A i listu B. Na listu A bit će upisani upravitelji koji su obavljali dužnost stečajnoga upravitelja u više od 10 otvorenih stečajnih postupaka ili dužnost stečajnoga upravitelja najmanje tri godine, a na listu B svi ostali. Imenovanje na buduće predmete vršit će se “nasumično” (tobože, jer se nasumičnost ne može provjeriti) s liste A, a svi oni s liste B morat će ići na „stručnu obuku u trajanju od jedne godine“. U ovako postavljenom zakonskom okviru postoji niz manjkavosti. Krenimo redom.

Kao prvo, novi Stečajni zakon propisuje da je imenovanje nasumično (čl. 84). No, već sljedeći stavak članka 84. propisuje da ako nasumično odabrano ime ne odgovara sucu, tj. ako sudac smatra da nasumično odabran upravitelj „ne raspolaže potrebnom stručnošću ili poslovnim iskustvom potrebnim za vođenje stečajnog postupka“, sudac kao i prije smije potpuno samostalno i autonomno imenovati nekog drugog upravitelja s liste A. Drugim riječima, upravitelj se tobože odabire metodom slučajnog odabira, ali samo ako je time zadovoljan sudac. Ako nije zadovoljan odabrat će ga kao i dosad, subjektivnom procjenom njegovog iskustva.

Suci opravdano ukazuju na to da apsolutno nasumični odabir s liste nije dobar jer računalo može izbaciti ime čovjeka koji doduše ima iskustva, ali samo u manjim predmetima, a da nikada nije vodio veći stečaj. Sigurno je da stečaj velikog subjekta treba dati osobi koja je kadra voditi takav predmet, no također treba uvidjeti da osoba nikada neće steći iskustvo ako joj se ne povjeri predmet. Stoga se moglo pronaći vrlo jednostavno i vrlo pragmatično rješenje: mogla se formirati bodovna lista stečajnih upravitelja, na kojoj upravitelji stječu bodove vođenjem predmeta. Za veće predmete, mjereno brojem zaposlenika i veličinom imovine pri otvaranju stečaja, dobivalo bi se više bodova. Jasno, oni koji nemaju iskustva, nemaju ni bodova. Nakon toga mogu se stvoriti razredi veličina stečajnog dužnika, te bi se odabir upravitelja na pojedini predmet mogao vršiti nasumičnim odabirom iznad određenih pragova bodova, ovisno o veličini imovine dužnika. Osobe bez bodova mogle bi biti imenovane samo kod dužnika u najnižem razredu. Alternativno, može se (i trebala bi se) formirati strukovna komora koja bi predlagala upravitelje za pojedine predmete po demokratski donesenim internim pravilima.

Pojam „stručne obuke u trajanju od jedne godine“ na koju će svi s liste B morati ići nije detaljnije pojašnjen, već je ostavljeno Ministarstvu pravosuđa da to riješi pravilnikom. Kako to obično biva, može se očekivati da će obuka biti financijski zahtjevna, a da će najveći dio financijske koristi od ove obuke imati osobe koje su bile uključene u izradu ovoga zakona.

Nadalje, potpuno je promašena podjela upravitelja na listu A i B po kriteriju iskustva gdje postoje dva mjerila iskustva: broj prethodnih imenovanja (najmanje 10), ili prethodni boravak na listi (najmanje 3 godine)[1]. Naime, pomnijom analizom postojeće liste stečajnih upravitelja može se uvidjeti sljedeće [3, 4]:

–         od ukupno 412 stečajnih upravitelja na listi [2] njih 52% (odnosno 214) nema radno iskustvo, odnosno nisu dosad bili imenovani,

–         od ukupno 412 stečajnih upravitelja na listi njih točno 100 (odnosno oko jedne četvrtine) položili su stečajno-upraviteljski ispit prije manje od 3 godine i po ovom prijedlogu ići će na listu B,

–         od ukupno 412 stečajnih upravitelja na listi postoji 115 osoba koje su položile ispit prije više od 3 godine a nemaju nikakvog radnog iskustva.

Dakle, premda nemaju iskustva jer nisu bili prethodno imenovani, preko jedne četvrtine svih upravitelja „upast“ će na listu A samo zato što su položili ispit prije više od 3 godine. Time se potpuno anulira objašnjenje da na listu A idu samo oni koji imaju iskustva. Usput budi rečeno, među navedenih 115 prosječno vrijeme od polaganja ispita je 9 godina, što će reći da su ti ljudi u prosjeku prije 9 godina položili ispit a da nikad nisu bili imenovani. To potvrđuje tezu o umreženosti pojedinih sudaca i pojedinih upravitelja (odnosno navode kako pojedine osobe bivaju redovito imenovane, a neke druge nikada), kao i očitu intenciju zakonodavca da zaštiti „teritorij“ postojećih upravitelja od ulaska nove „konkurencije“.

 

Disclaimer:
Autor je položio stečajno-upraviteljski ispit u ožujku 2015.