U umreženom svijetu povjerenje je najvažnija valuta.
Eric Schmidt, direktor “Googlea”
Koji objekti opredmećuju državu? Prosječan hrvatski građanin (ako takav uopće postoji) – kakve opipljive, materijalne objekte ima u svom životnom prostoru, a koji predstavljaju državnost Republike Hrvatske u izravnom smislu? Ili zaobilaznim putem: što postoji u hrvatskim domovima a da u njima nije bilo u vrijeme Jugoslavije?
Svijet se vrti oko novca. Novcem se sve može kupiti: zdravlje (u mjeri domašaja suvremene medicine), sreća (komforan i lagodan život), prijatelji (oportunisti kojima je novac mjerilo uspjeha), i ljubav (partner koji je tu sve „dok nas novac ne rastavi“). Jedina rupa koju novac ne može začepiti je smisao – novac ne daje odgovor na pitanja zašto život, zašto smrt. No, ta pitanja ne stignemo ni postaviti, a kamoli odgovoriti na njih, jer naprosto nemamo vremena zastati u gužvi, vrevi i strci za – novcem. Bilo bi zgodno uzeti jednu novčanicu (bilo koju), pogledati ju, i zapitati se: što je to? Ne filozofski, ne metafizički, nego praktično – tko određuje koliko to vrijedi, tko to pravi, odakle dolazi, koliko ga ima? Je li moguće da baš sve počinje i završava novcem?
Banka je mjesto gdje će ti pozajmiti novac ako dokažeš da ti novac ne treba.
Bob Hope, američki komičar (1903. – 2003.)
Ne tako davno, u divnoj jednoj zemlji, voljeli se momak i djevojka. Nije to bila luda i strasna ljubav, ali imali su potencijala. Oboje su bili mladi i neiskusni, nimalo čvrsti i postojani, poput meke gline – moglo se od njih štošta oblikovati. No on je ubrzo pao u loše društvo, trošio je novac ne pitajući odakle je, a ona ga nije znala kontrolirati. Nakon što je spiskao svoju, tratio je i njenu imovinu; još gore, uzimao je i od njene obitelji. Napokon je došao do zida i na koljenima ju je molio da vrati njegove dugove. Znala je ona da će, ako to ne učini, njegovi vjerovnici ionako pronaći trag do nje i kucati joj noću na vrata, a to nikako nije željela. Stoga se i sama zadužila kako bi vratila kredite uskoro bivšeg, i potom ga je »otpustila«, samo da ga oči njene više ne gledaju; neka se neka druga »raduje« s njime. Više iz naivnosti nego iz zlobe, reče svojoj susjedi: »Eto ti ga! Ako ga hoćeš, tvoj je.« »Što je s njegovim dugovima?« – pitala je susjeda. »Riješeni su.« »Pa dobro, možda od njega nešto i napravim« – pomisli susjeda i uzme mladića pod svoje.