Mali krediti od sv. Franje do Muhameda Yunusa

Što je zajedničko traktorima koji blokiraju ceste, novom izdanju domaćih 10-godišnjih obveznica od tričavih 3.500.000.000,00 kuna plus 350.000.000,00 eura (koje „ne predstavlja novo zaduženje“ – pojasniše građanima-vrtićarcima da se ne bi možda prestrašili…), i stečaju primjerice Peveca? Pa zapravo više toga, no kao temeljna značajka mogla bi se nazrijeti bujica raznoraznih problema nakon zatvaranja priljeva novca. Financijski sustav je krvotok gospodarstva; ono što nije dobro prokrvljeno trne, a čemu se dotok potpuno zavrne ožeže infarkt. „Topla voda“ reklo bi se: sve su ovo još u srednjem vijeku primijetili i franjevci.

Siromaštvo je bila životna preokupacija sv. Franje Asiškog. Siromašni su izolirani i isključeni iz financijskog krvotoka, te su prisiljeni snalaziti se na čudnovate načine kako bi bar nekako kompenzirali nezgodu što ih ne obasjavaju pozitivne odlike novca. Siromasi su najveći kreativci svijeta: mačji je kašalj pronalaziti npr. nove lijekove, osmišljavati robote i filozofirati o virtualnom digitalnom dobu kad je želudac pun, no valja „normalno“ živjeti sa manje od pet kuna dnevno: školovati se, raditi, liječiti se, itd. Njihova je inventivnost neprimijećena i nepriznata: siromašni su građani za suvremene banke onoliko atraktivni klijenti koliko i osobe bez automobila za automehaničare. Budući da siromašni u pravilu nemaju pristup kreditima, vrlo im je teško izmigoljiti se iz zamki bijede. Mogu oni biti marljiviji i od mrava i pčela zajedno, imati stalni posao (sa sićušnim, ali redovnim i stabilnim primanjima), no svejedno će ih gotovo sve moderne banke promatrati kao bezvrijedne jer je kod njih na snazi pravilo: koliko imaš – toliko vrijediš. Je li ovo pretjerano? Nije, to je najobičnija matematika: uzimanje jednog postotka od nekog tko ima tisuću kuna iznosi sto puta više od uzimanja jednog postotka od onoga tko ima deset kuna. A banke žive od postotaka.

Mnogi svrstavaju pristup kreditu u temeljna ljudska prava. Pod ovim se podrazumijeva sljedeće: ako netko ima potrebu za kreditom kojim bi riješio neka ključna životna pitanja, a ovaj kredit je u stanju uredno vraćati, onda bi mu se kredit morao i odobriti. Potpuno suprotno od očekivanog: problema nema kada se iznos kredita broji u milijunima, oni nastaju kada je traženi kredit sasvim malen. Bankama se najčešće ne isplati davati vrlo male kredite jer je trošak obrade gotovo jednak trošku obrade velikog kredita, a prihodi od malog kredita za banku su gotovo beznačajni. S one strane vrata kuca siromah koji ne može ponuditi klasične instrumente osiguranja kredita, i kojemu je taj kreditić vjerojatno jedini način da se izvuče iz mizerije: da si plati školovanje, pokrene kakav posao, plati si liječenje nakon kojeg će opet biti radno sposoban, i slično.

Budući da su izopćeni iz standardnog financijskog sustava siromašnima uglavnom ne preostaje drugo doli obratiti se lihvarima i zelenašima: beskrupuloznim dilerima novca kod kojih su procedura i administracija minimalni, ali je dug zato maksimalan. No, tko kod takvih zaglibi ni traktor ga neće lako izvući (bez obzira juriša li u blokadu ili se upravo vraća s njive).

 

 

Kredit je ustvari zamjena budućeg novca za sadašnji. Primjerice, poduzetnik nema milijun kuna da bi proširio poslovanje i zaposlio nove radnike, no diže kredit na petnaest godina, i kroz to razdoblje on će malo-pomalo vratiti posuđeno. Odobrenjem kredita banka je poduzetniku zapravo isplatila njegov vlastiti budući novac, ali unaprijed, i to po cijeni izraženoj u obliku kamate. Pri tom valja imati na umu da je banka dužna raditi procjenu valjanosti poslovnog poduhvata, i ako ocijeni da posao neće generirati dovoljno novca za povrat zajma tada ga ne bi smjela ni odobriti. Stoga, kad se bankari nađu u situaciji da su krivo procijenili klijenta te se moraju naplatiti kroz instrument osiguranja, npr. kroz prodaju nekretnine na kojoj su upisali hipoteku, tad ih hvata glavobolja jer osnovni posao banke nije kupoprodaja nekretnina, i sva ta petljancija oko prodaje hipoteke (administracija, papirologija, sud, zemljišne knjige,…) za bankare je u pravilu mučna: mnogostruko je elegantnije i bezbolnije ubirati novac iz kamata nego tražiti kupca za visokoprizemnicu u Strizivojni opremljenu centralnim grijanjem i PVC stolarijom. Dakle, banke moraju biti cjediljke koje će filtrirati i razdjeljivati projekte na izvedive i kvalitetne, i na one koji to nisu.

Siromašne osobe (siromaštvo se ovdje promatra isključivo u materijalnom smislu) mogu imati i stabilne prihode i kvalitetne projekte – kolikogod maleni bili, ali konverziju budućeg novca za sadašnji putem kredita najčešće ne mogu učiniti, čime bivaju izbačeni izvan zidina financijskog sustava. Uvidjevši poteškoće siromašnih i njihovo redovito padanje u ralje kamatara srednjevjekovni su franjevci u Italiji među prvima započeli s onim što se danas naziva mikrofinanciranje, odnosno mikrokrediti.

Pod mikrofinanciranjem podrazumijeva se pružanje financijskih usluga (ne samo kredita, već i štednje, osiguranja, plaćanja, itd.) klijentima s niskim i vrlo niskim prihodima, s konačnim ciljem ublažavanja ili otklanjanja siromaštva. Dakle, mikrokrediti su samo jedan element ove vrste financiranja, a odnose se na davanje malih zajmova onima koji nemaju što ponuditi kao sredstvo osiguranja kredita, ili nemaju stalan posao, pa stoga ne udovoljavaju minimalnim zahtjevima tradicionalnih kreditnih institucija.

Mikrokrediti nastoje pokrenuti poduzetnički duh kod zajmoprimaca, odnosno dati im novac kako bi pokrenuli kakav posao i tako zaposlili sami sebe, te eventualno i svoje bližnje. Oni time pokreću i prvi kotačić u razvoju čitavog gospodarstva koje se, ako se pravo uzme, temelji na poduzetništvu, a ne na pretilom državnom aparatu (država bi trebala biti nadzorno-uslužni servis poduzetnicima, a ne nezasitna pijavica koja im vječito isisava novac kroz poreze i druga davanja kako bi ga proslijedila ufoteljenim službenicima u moru agencija i inih državnih institucija). Mikrofinancijski programi nisu usmjereni isključivo na povrat kredita, nego na razvoj lokalne zajednice, stvaranje radnih mjesta i održivih prihoda, čime se stvaraju nužni preduvjeti za smanjenje siromaštva i gospodarski rast.

Interes za područje mikrofinanciranja rasplamsao se nakon što je bangladeški ekonomist Muhamed Yunus 2006. godine dobio nagradu štono ju je nekoć osmislio švedski dinamitaš i industrijalac, te su mnogi tada doživjeli otkrivenje: i bankar može postati Nobelovac, i to onaj za mir…! Kada je 1976. godine Yunus dao prvi mikrokredit u iznosu od cijelih 27 dolara četrdeset dvjema ženama koje su od bambusa pravile namještaj, ali su za kupnju sirovine (bambusa) morale uzimati lihvarske zajmove koji bi im onda progutali skoro svu dobit, uvidio je potrebu za institucijom koja će davati kredite onima koji nemaju baš ništa. Nastala je banka Grameen (seoska banka), koja je od osnutka 1983. godine do danas odobrila preko 6,5 milijardi dolara zajmova za preko 7,5 milijuna klijenata, od čega se 98,4% kredita uredno vraća. Kao sredstvo osiguranja banka koristi tzv. grupe solidarnosti: male neformalne skupine koje zajedno apliciraju za kredit i u kojoj članovi garantiraju jedan za drugoga. Kao kuriozitet svakako treba istaći da su većinski (94%) vlasnici banke zajmoprimci, a ne Yunus (preostalih 6% je u vlasništvu države), a zajmoprimci su najčešće žene. Istraživanja pokazuju da se kod žena bitno rjeđe događa neuredno servisiranje duga (eto materijala za sociologe i psihologe). K tome, ne potpisuju se nikakvi ugovori niti pravni dokumenti: sustav u potpunosti počiva na povjerenju.

Uspjeh Grameena pokušao se replicirati i drugdje, ali nije uvijek uspio u tolikom opsegu (jedan je od razloga to što vrlo gusto naseljen prostor Azije pogoduje mikrokreditnim institucijama). Pa ipak, u svijetu danas posluje oko 1.400 institucija za mikrofinanciranje koje povezuju 86 milijuna zajmoprimaca sa gotovo 96 milijuna dobrovoljnih zajmodavaca, a u prosjeku se tek 1,7% kredita otpiše kao nenaplativo (izvor: Microfinance Information Exchange).

 

Mogu li se hrvatski građani uključiti u kakav projekt mikrofinanciranja? Naravno da mogu. Internet je omogućio bolje povezivanje onih koji nude novac i onih koji ga traže, te postoji više mreža koje povezuju potencijalne zajmodavce i zajmoprimce. Jedna od najpoznatijih je Kiva (www.kiva.org), što na svahiliju znači jedinstvo, dogovor, a koja je dosad prikupila i podijelila ukupno 124,8 milijuna dolara kredita, s tim da prosječni kredit iznosi 398 dolara. Kiva je u partnerstvu sa 109 mikrofinancijskih institucija u 52 države svijeta, i njeni partneri na Internet stavljaju opis projekta i fotografije osoba koje traže zajam. Svatko može otvoriti račun kod Kive i dati zajam od minimalno 25 dolara bilo izravno klijentu kojega odabere, ili nasumično. Za sada zajmodavci ne mogu zarađivati kamate, a glavnica im u 98,3% slučajeva biva uredno vraćena. Osim Kive treba spomenuti i njoj vrlo slične organizacije United Prosperity („Ujedinjeno blagostanje“ – www.unitedprosperity.org), i Lend for Peace („Posudi za mir“ – www.lendforpeace.org, s fokusom na Palestinu). Prednost ovakvih organizacija jest u tome što potencijalni zajmodavac ima neposredan uvid u bazu podataka u kojoj se nalaze zajmotražitelji, i može izravno pomoći onome kome želi – za razliku od banaka koje uzimaju štednju, ali nakon toga štediša nema apsolutno nikakvu kontrolu nad time kome će banka njegov novac proslijediti.

Nakon što su Ujedinjeni narodi 2005. godinu proglasili međunarodnom godinom mikrokredita, te je sljedeće, 2006. Yunus postao Nobelovac, mikrofinancije postadoše poželjnim oblikom investiranja, te se mnogi zaljubiše u ideju braka filantropije i profitabilnosti. Naime, mikrokreditne institucije omogućuju združivanje donedavno nespojivoga: s jedne strane pomaganja manje sretnima kojeg prati osjećaj unutarnje ispunjenosti znajući da se pomaže najpotrebitijima, i s druge strane solidne zarade i profitabilnosti za velike investitore.

 

Kamatarske udice

 

Dok siromašni zapravo i nemaju izbora, te su često prisiljeni obratiti se lihvarima koji vrlo rado daju novac ne postavljajući previše pitanja (dovoljno je pogledati oglase po semaforima i kandelabrima – „bez jamaca, bez sudužnika, ne smeta HROK, ne smeta crna lista,…“), no isto tako vrlo rado šalju i batinaše u žetvu kamata, pad u zelenaške ruke mnogima se događa zbog neznanja. Misleći kako se neće mnogo zadužiti uzmu li kredit na samo jednu godinu zanemaruju složeni kamatni račun: zelenaši naime kamate najčešće izražavaju na mjesečnoj osnovi, dok sav ostali svijet kamate izražava na godišnjoj osnovi. Igraju na kartu psihologije, jer 6% kamata mjesečno zvuči sasvim izdrživo, možda čak i suosjećajno. Jasno, kada bi rekli da je kamata 101,2% odbili bi u startu sve potencijalne dužničke robove, premda je ovih 101,2% godišnje potpuno jednako kao 6% mjesečno. Kraj takvih kamata i najopakiji bankari izgledaju kao naivna nevinašca.

 

Kamatna stopa*

Mjesečna

 

Godišnja

3%

=

42,6%

4%

=

60,1%

5%

=

79,6%

6%

=

101,2%

7%

=

125,2%

8%

=

151,8%

* Prema konformnom obračunu koji se inače najčešće koristi. Npr. mjesečna kamatna stopa od 5,94% potpuno je jednaka godišnjoj kamati od 100%.

 

Ne treba zaboraviti kako je efektivna kamatna stopa (EKS) jedina prava mjera cijene kredita. To je godišnja kamatna stopa koja uzima u obzir sve troškove koji se pojavljuju kod uzimanja kredita (trošak kredita nije samo kamata, već i naknade, interkalarne kamate, eventualni depoziti, itd.), kao i moguće manipulacije s obračunom kamata (npr. promjena obračuna tijekom trajanja otplate). Stoga je samo EKS prava, realna cijena kredita, i isključivo na nju valja obraćati pažnju.  Banke su dužne objavljivati EKS (jasno, ne zato što žele, nego zato što moraju), ali je mnogoput skrivaju u fusnote pa ju je potrebno povećalom tražiti.

Tako jedan proizvođač automobila trenutno u Hrvatskoj ima prodajnu akciju u kojoj je u prvi plan izgurana kamatna stopa ispisana velikim brojkama: 5,55%. No ondje je i zvjezdica koja upućuje na sitan tekst ispod oglasa u kojem stoji kako je efektivna kamatna stopa i više nego dvostruko veća: „EKS već od 11,64%“. Dakle, korisnik će ovaj kredit platiti minimalno 11,64%, a vjerojatno i više od toga. To što visina marketinški eksponirane kamate iznosi 5,55% važno je koliko i visina prošlogodišnjeg snijega na Papuku: EKS je jedino pravo mjerilo cijene kredita.

Ne tako davno jedna od dvije najveće hrvatske banke davala je, rekoše oni, „socijalno osjetljive beskamatne kredite umirovljenicima“. Kredit je iznosio 2000 kn, razdoblje otplate bilo je 10 mjeseci, kamata zaista nije bilo, ali je naknada za odobravanje iznosila 200 kn. Sve u svemu, EKS je iznosila čak 26,5%! Socijalna hipersenzibilnost upisana je u bankarski DNA, nema sumnje…

Pri usporedbi dva kredita sve se naizgled može činiti isto: i iznos kredita, i razdoblje otplate, i visina kamatne stope, ali način obračuna kamata može učiniti bitnu razliku. Najčešće se koristi kamatni račun koji podrazumijeva konformni obračun kamata, a ne proporcionalni (u nekim bankama proporcionalni obračun nazivaju direktnim). Drugim riječima, kad god se koristi proporcionalni obračun (ili se tijekom otplate kredita odjednom prelazi sa konformnog na proporcionalni obračun) čitatelj treba znati da će platiti više.

Ako kredit iznosi primjerice 100.000 eura, otplaćuje se 7 godina, a kamatna stopa iznosi 10%, zajmoprimac će u konačnici banci vratiti skoro 1.900 eura više samo zato što je korišten proporcionalni obračun, a ne konformni. Nema ovdje nikakve prijevare, u ugovoru će sve jasno pisati, a na zajmoprimcu je da bude upućen što je to konformni, a što proporcionalni obračun kamata. Opet EKS i ovdje stoji kao smjerokaz, i prije podizanja bilo kakvih kredita valja skoknuti do optičara po kakvu dobru lupu.

 

Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 04/2010.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *