Svijet se vrti oko novca. Novcem se sve može kupiti: zdravlje (u mjeri domašaja suvremene medicine), sreća (komforan i lagodan život), prijatelji (oportunisti kojima je novac mjerilo uspjeha), i ljubav (partner koji je tu sve „dok nas novac ne rastavi“). Jedina rupa koju novac ne može začepiti je smisao – novac ne daje odgovor na pitanja zašto život, zašto smrt. No, ta pitanja ne stignemo ni postaviti, a kamoli odgovoriti na njih, jer naprosto nemamo vremena zastati u gužvi, vrevi i strci za – novcem. Bilo bi zgodno uzeti jednu novčanicu (bilo koju), pogledati ju, i zapitati se: što je to? Ne filozofski, ne metafizički, nego praktično – tko određuje koliko to vrijedi, tko to pravi, odakle dolazi, koliko ga ima? Je li moguće da baš sve počinje i završava novcem?
Autor: Domagoj Sajter
Vatikan Woods
Europska unija nalazi se u najvećoj krizi od nastanka. Uvođenjem eura kao zajedničke valute, slabije razvijene članice mogle su uzimati kredite po nižim kamatnim stopama, jednakima kao i visoko razvijene. Od 2000. do 2008. g. trošak kredita za grčku vladu nije bio bitno različit od onog za njemačku. Tako se Grčka (opet) prezadužila, što ne bi bio toliki problem kada financijske institucije ne bi bile međusobno isprepletene. Pad Grčke u pitanje dovodi kredibilnost Unije i naplativost dugova Irske, Portugala, Španjolske, Italije, pa i Francuske – koja uz Njemačku čini temeljnu osovinu EU. Drugim riječima, ukoliko Grčka završi u kaosu Europska bi unija mogla pasti u zloćudnu krizu, i za sobom doista odvući gotovo čitav svijet.
Ljubav i zloba: strane banke u Hrvatskoj
Banka je mjesto gdje će ti pozajmiti novac ako dokažeš da ti novac ne treba.
Bob Hope, američki komičar (1903. – 2003.)
Ne tako davno, u divnoj jednoj zemlji, voljeli se momak i djevojka. Nije to bila luda i strasna ljubav, ali imali su potencijala. Oboje su bili mladi i neiskusni, nimalo čvrsti i postojani, poput meke gline – moglo se od njih štošta oblikovati. No on je ubrzo pao u loše društvo, trošio je novac ne pitajući odakle je, a ona ga nije znala kontrolirati. Nakon što je spiskao svoju, tratio je i njenu imovinu; još gore, uzimao je i od njene obitelji. Napokon je došao do zida i na koljenima ju je molio da vrati njegove dugove. Znala je ona da će, ako to ne učini, njegovi vjerovnici ionako pronaći trag do nje i kucati joj noću na vrata, a to nikako nije željela. Stoga se i sama zadužila kako bi vratila kredite uskoro bivšeg, i potom ga je »otpustila«, samo da ga oči njene više ne gledaju; neka se neka druga »raduje« s njime. Više iz naivnosti nego iz zlobe, reče svojoj susjedi: »Eto ti ga! Ako ga hoćeš, tvoj je.« »Što je s njegovim dugovima?« – pitala je susjeda. »Riješeni su.« »Pa dobro, možda od njega nešto i napravim« – pomisli susjeda i uzme mladića pod svoje.