U Hrvatskoj postoji oko 19 tisuća poduzeća koja nemaju niti jednog zaposlenog, a račun im je blokiran duže od godine dana. Najveći dio domaćih insolventnih trgovačkih društava zapravo čine ova „zombi“ poduzeća – ni živa ni mrtva.
Eurostat (Europski zavod za statistiku) s vremena na vrijeme objavljuje podatke o rođenim i umrlim tvrtkama u izvješću koje pod naslovom Poslovna demografija. Domaća „zombi“ poduzeća ondje bi se našla u ponoru između navedenih statističkih kategorija; njih 19 tisuća nisu živi ekonomski subjekti jer ne obavljaju nikakvu ekonomsku aktivnost, nemaju niti jednog jedinog zaposlenog, i k tome im je blokiran račun; što će reći na računu nemaju ni lipice, a imaju nepodmirene dugove koje nisu u stanju podmiriti već duže od godine dana. Ovih 19 tisuća nisu ni mrtve pravne osobe jer su upisane u sudski registar – „matičnu knjigu rođenih“ – i u bilo kojem trenutku bi se mogle aktivirati i nastaviti poslovati – dovoljno je da uprava (vlasnici) vrate dugove, i eto ih opet u ekonomskoj igri, na tržištu, kao da se ništa dogodilo nije. Dakle, upisani su u „matičnu knjigu rođenih“, a živi nisu – što su drugo nego živi mrci?
Nije li neozbiljno nazvati ova trgovačka društva zombi poduzećima? Apsolutno jest, upravo onoliko koliko je neozbiljan i sustav koji je omogućio njihovo frankenštajnovsko životarenje. Sustav je to koji ničim ne sankcionira najveću izopačenost u gospodarstvu, onu koja nastaje kad osoba preuzme dobra ili uživa usluge, a potom iste ne plati. Ili još gore, primi robu, ne plati ju, i još ju preproda trećemu. Davne 1624. godine u engleskom stečajnom zakonu napisano je: “Trgovanje stečajnika crv je koji izjeda srce cjelokupne trgovine i robne razmjene”, a dužnik time čini „namjerno zlo“. Ali daleko je Engleska, i zlato što sja… Što se događa u Hrvatskoj 2010. godine?
U srce svakog ekonomskog sustava, pa tako i domaćeg, ugrađena je razmjena: roba za novac, usluge za novac, roba za robu, itd. Kada jedna ugovorna strana ispunjava svoje obveze, a druga ne, sustav postaje neodrživ i urušava se; lanac puca jer drugi više nije u stanju platiti trećemu, treći četvrtomu, i eto nas začas iz Engleske u Hrvatskoj. Slijedom toga, u sklopu aktivnosti iz Programa gospodarskog oporavka (trenutne) Vlade Republike Hrvatske planirano je i „stvaranje uvjeta za učinkovitu provedbu stečajeva“. Ova je mjera rezultirala dopunama Stečajnog zakona, donesenima po hitnom postupku na saborskoj sjednici 1. listopada ove godine; jednoglasno, sa 104 glasa “za”, što će reći da jedna trećina zastupnika u tom trenutku uopće nije bila u Saboru. Zasigurno su imali pametnijeg posla nego sudjelovati u donošenju zakona, jer zaraditi izrazito nadprosječnu mirovinu za samo par godina rada mogu samo izabrani trutovi.
Evo ga, dakle, u Narodnim novinama (br. 116/2010): svježe nadopunjeni Stečajni zakon, kojemu je cilj konačno rješenje problema zombi poduzeća. Što novoga donosi?
Istina kadikad boli. Srećom, i oslobađa (Iv 8, 32). Poštenoga građanina duboko vrijeđa bujanje sloja „uspješnih“ poduzetnika koji svoj položaj grade preko leđa srednjeg sloja i „običnih radnika“. Poziraju za naslovnice poslovnih tjednika, primaju Zlatne kune, jedre po dalekim morima, licitiraju na humanitarnim aukcijama, ali dobavljačima i radnicima ne plaćaju. Ili plaćaju uz nepodnošljivo duge odgode. Pošteni platci kraj njih ispadaju prostodušne naivčine… Znači li to „biti sposoban“ – imati obraz kao đon, financirati se na račun drugih?
Trulo je to tkivo, odvratni tumor u organizmu ekonomije (i društva u cjelini) kojeg valja odstraniti. U suprotnom, širi se, metastazira i „uspješno“ uništava cijelo tijelo. Upravo tomu služi stečajni sustav: on je zadužen sve koji ne igraju prema pravilima isključiti iz tržišne utakmice, i kroz stečajni postupak isplatiti dugove. Stečajni zakon savršeno jasno propisuje: tko duže od dva mjeseca nije sposoban platiti svoje dugove – aufwiedersehen, ide u stečaj. Kamo sreće kad bi se propisano još i provodilo u djelo. Kod nas nekih 19.000 pravnih osoba ima blokade duže i od godine dana, pa nikom ništa, pojeo vuk magare. I još ga jede.
Zapravo, nije problem laganje pred sudom, nije problem varanje Porezne uprave, nije problem pljačka trgovine, nije problem ubojstvo nedužnoga. Sve su to nedjela kojih je bilo i kojih će, htjeli – ne htjeli, uvijek biti. Problem nastaje kada za ove zločine odgovorni ne bivaju adekvatno kažnjeni. A kod nas za neplaćanje dospjelih obveza gotovo nitko ne biva kažnjen. Statistike pokazuju kako u Hrvatskoj u manje od 0,6% stečajeva neki sudionik biva osuđen za svoja nepoštena djela. Time se šalje nedvosmislena i jasna poruka: neplaćanje dugova je prihvatljiv obrazac ponašanja, nešto što se tolerira, na što se žmiri. I eto još jedne u nizu super-modernih društvenih transformacija perverznoga u „standardno“, abnormalnoga u „normalno“.
Davno prije nastanka suvremene krize, prije nekih šest godina, Šime Pavlović (domaći ekspert na području kaznenog prava) pisao je kako postoji „široka društvena hipokrizija o potrebi poštivanja etičkih i moralnih normi, a da se pritom ništa ne poduzima kako bi se smanjio broj stečajeva, pozvali na kaznenu odgovornost počinitelji kaznenih djela i poduzimale radnje na otkrivanju uvjeta nastanka stečajnih kaznenih delikata.“ Od tada do danas bilo je puno zujanja, a malo meda. U praksi se može promatrati kako pojedinci otvaraju ili kupuju trgovačka društva, iz njih isisavaju (možda je pravilnije reći kradu) svu vrjedniju imovinu, preuzimaju obveze koje ne podmiruju, te nakon toga otvaraju ili kupuju novo društvo s kojim ponovno čine isto što i s prethodnim. Nekažnjeno prolaze kroz sustav i narušavaju povjerenje svih sudionika i u gospodarstvo i u pravosuđe, i destabiliziraju čitavo tržište. To je kriminal u pravom smislu riječi, i to tzv. „kriminal bijelog ovratnika“ u kojem sudjeluju „ugledni ljudi“, viđeni i istaknuti pripadnici srednjih, češće viših slojeva društva (usp. Mt 23, 27). Često su to visokoobrazovani, iskusni stručnjaci koji su sposobni bolje zamesti trag svojim kriminalnim djelima od običnih, malih „lupeža s ulice“, te ovdje leži dio razloga zašto uglavnom ostaju neosuđenima. Premda njihovi otisci ostaju prikriveni, ipak jedan trag uvijek ostavljaju za sobom, poput podsjetnice – to su zombi poduzeća: neživi/nemrtvi svjedoci „kreme društva“ koja ih je poharala.
U svjetlu navedenoga valja promatrati i dopune Stečajnog zakona, upravo „vruće ispod čekića“. U Hrvatskoj se time ustrojava novi, sedmi postupak u već od prije prekompliciranom stečajnom sustavu, te se uz klasični likvidacijski stečajni postupak, prethodni stečajni postupak, skraćeni stečajni postupak, stečaj male vrijednosti, osobnu upravu, restrukturiranje u stečaju (uz promašeni zakonski naziv stečajni plan), i međunarodni stečaj, ustanovljuje još jedan skraćeni stečajni postupak. Sve u svemu, sada postoje dva skraćena stečajna postupka, onaj stari (iz članka 63. Stečajnog zakona), i ovaj novi (glava Xa). Cilj je novome smaknuti poduzeća koja „nastanjuju čardak ni na nebu ni na zemlji“, i izbrisati ih sa lica zemlje (nažalost ne jednom za svagda, već samo do konca 2012. godine kada ove odredbe Stečajnog zakona prestaju vrijediti, i kada se novi skraćeni stečajni postupak stavlja izvan snage).
Sve je ovo repriza već viđene predstave, i kamo sreće kad bi ove „reforme“ bile supstancijalna, trajna rješenja. Posebna vrsta skraćenog stečajnog postupka već se provodila prema Zakonu o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2000. godine (čl. 70, Nn 129/2000). Naime, tim je Zakonom Zavodu za platni promet bila utvrđena obveza podnošenja izvješća trgovačkim sudovima o svim pravnim osobama s čijih računa tijekom tri mjeseca nije izvršena nikakva isplata zbog toga što na tim računima nema sredstava, a te osobe nemaju osnivački kapital veći od 100.000 kuna. Primjenom ovih odredbi tada je učinjena velika čistka malih insolventnih neaktivnih trgovačkih društava koja niti imaju veću imovinu, niti su solventna. U međuvremenu, netko je negdje odlučio da se navedeni, desetljeće stari članak više neće primjenjivati; posljedično su se zombiji namnožili, pa se slična čistka pokušava i danas, deset godina kasnije.
Ono što bi na prvi pogled trebalo biti jasno jest da se novim skraćenim stečajnim postupkom samo odstranjuje tumor; amputira se gnjilo tkivo, ali se ne zaustavlja maligni proces koji to tkivo generira. Onaj tko je prije nekažnjeno migoljio kroz sustav veselo će to činit i nadalje. S druge strane, „malim“ građanima kuha se i pripravlja novi i „efikasniji“ ovršni sustav u kojem će se predstaviti novo društveno zanimanje – javni ovršitelj (nešto poput javnog bilježnika ili odvjetnika), koji će se sustavno, danonoćno i ustrajno zauzimati da građane svaki njihov neplaćeni računčić dostigne s kamatama. Neplaćanje desetak kuna neće se tolerirati, ali desetak milijuna kuna– to je već druga priča (u žargonu rutinera: „odradit će se dogovoreno“). Nejednaki principi za one koji bi trebali biti jednaki pred zakonom rezultiraju u preko 500.000 ovrha nad građanima neplatišama, a s druge strane stoji nešto više od 1.700 stečajeva nad pravnim osobama neplatišama. Jednima se za neplaćanje najčešće progledava kroz prste, druge se za isto mlati po prstima.
Premda zvuči nevjerojatno, (jedna od) rak rana hrvatskog gospodarstva nije u tome što se otvara puno stečajeva, nego što ih se otvara premalo. Tolerira se neplaćanje, stečajevi se ne otvaraju kada bi trebali, a pošteni se stečajni dužnici ne uvažavaju (premda je još 1764. godine Cesare Beccaria uvidio kako je moguć i pošten stečaj „zbog nepoštenja drugih ili zbog njihovih nesreća ili zbog slučajeva kojima se nikakvom mudrošću ne može izbjeći“). Uslijed toga stečajevi se otvaraju prekasno, kada nikakve vrjednije imovine više nema, kada su svi kompetentniji radnici (nositelji poslovnih procesa) već našli drugog poslodavca, kada je bilo kakvo restrukturiranje nemoguće, i kada se jedino još može, poput mrtvozornika, proglasiti smrt poduzeća. To nije smisao stečaja! Smisao stečaja je povrat dugova, a ako se dugovi ne vraćaju ni u stečaju, onda stečajni postupak (nijedan od domaćih sedam inačica) nije ni potreban.
Konačno, moglo bi se reći kako Stečajni zakon u praksi vrlo loše zaštićuje vjerovnike, i to zbog „neefikasne primjene zakona u pravosuđu, koja proizlazi iz bitnog problema inkompetencije sudaca, te u određenoj mjeri, korupcije među sucima. Naime, neuspješna primjena zakona omogućuje djelovanje grupama nalik mafiji, koje su specijalizirane u otuđenju imovine dužnika u stečaju na račun vjerovnika.“ Citat je ovo čeških autora O. Konta i O. Vychodila, i odnosi se na češki stečajni sustav. No, ako se tko štrecnuo čitajući ga, neka je.
Par crtica o domaćem stečajnom sustavu
Što se moglo i trebalo popraviti u stečajnom sustavu, a opet se propustilo učiniti? U ovom ograničenom prostoru, samo će se ukratko prikazati neke (blago rečeno) nelogičnosti u koje se i dalje ne dira.
Prvo, dijelovi Kaznenog zakona koji se odnose na nepoštena postupanja u stečaju (čl. 281, 282, 283) bi se trebali ili brisati (i time definirati kako je u stečaju i prije stečaja apsolutno sve dopušteno), ili izmijeniti i napokon početi primjenjivati. Kada nitko nikada ne bi provjeravao brzinu vožnje na cestama i kažnjavao prijestupnike, vrlo bi se malo građana pridržavalo ograničenja brzine. Jednako je s plaćanjem na vrijeme i krađom u stečaju.
Zatim, potrebno je izmijeniti način na koji sudac u postupku imenuje stečajnog upravitelja. U Hrvatskoj stečajni sudac imenuje stečajnog upravitelja potpuno autonomno jer ne postoji nikakav sustav dodjele predmeta, već sudac prema vlastitom nahođenju odlučuje kome će dodijeliti određeni stečajni postupak, odnosno koga će „zaposliti“. Kao posljedica toga pojedini stečajni upravitelji bivaju imenovani u desetcima slučajeva, dok drugi godinama ne dobivaju niti jedan. Proizlazi kako stečajni upravitelj treba biti u „dobrim odnosima“ sa sucem, jer o sucu ovisi i njegovo buduće imenovanje i ishod postojećih postupaka.
Kao da to nije već dovoljno, sudac upravitelju određuje i visinu „nagrade za rad“. To čini prema propisu Vlade RH, ali obračun troškova odobrava samostalno. Dakle, moglo bi se reći da je on upraviteljev „poslodavac“ u pravom smislu riječi, jer osim što ga zapošljava, određuje mu i visinu „plaće“. Interesantno je kako se rješenje o visini nagrade i naknade troškova dostavlja interesentima i stavlja na oglasnu ploču, ali bez naznake visine iznosa. Dakle, „sve“ na tom izvješću piše, samo ne i cifra koja će upravitelju biti isplaćena. I to je po zakonu (čl. 29 st. 4)! Doduše, dopušteno je doći na sud i u pisarnici tražiti uvid u ovaj iznos, ali u zakonu ne stoji tko to smije učiniti, što u praksi znači da individualni zaposlenik suda u pisarnici može „slobodno tumačiti“ tko smije, a tko ne smije gledati u plaće upravitelja.
Nije kraj: završni račun stečajnog upravitelja podložan je reviziji samo ako reviziju predloži sam upravitelj, inače nije. Ako stečajni upravitelj ne želi revizora koji će pregledavati i analizirati njegov završni račun, neće ga ni imati. Kada bi Porezna uprava radila po istom principu tko bi ikada plaćao porez?
Još samo jedna crtica: u redoslijedu isplata nakon unovčenja imovine stečajnog dužnika odvjetnici se namiruju prije radnika. Toliko o snazi odvjetničkog lobija…
Objavljeno u Prilici, mjesečnom prilogu Glasa Koncila, 11/2010.