Prikaz knjige „Papa Franjo – Ova ekonomija ubija“

U siječnju 2015. koautori Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi izdali su u Italiji knjigu pod naslovom „Papa Francesco – Questa economia uccide“, što u prijevodu glasi „Papa Franjo – Ova ekonomija ubija“. Domaća izdavačka kuća Verbum ovo je djelo izdala u Hrvatskoj (prevoditelj je mr. sc. Branko Jozić) nekoliko mjeseci kasnije, koji tjedan prije Papinog posjeta Sarajevu. (Cijena knjige je 110 kn.)

Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi su novinari La Stampe koji prate vatikanska događanja, ujedno i koordinatori Internet portala Vatican Insider (Vatikan iznutra), te autori više knjiga o Papi Franji, Benediktu XVI., Ivanu Pavlu II., i dr.

Knjiga je relativno manjeg opsega i oblika (183 stranice na formatu nešto manjem od A5), te kao takva ne traži puno prostora, što je čini prikladnom i pristupačnom za čitanje u javnom prijevozu ili nadolazećem godišnjem odmoru. Jasno, puno važniji od fizičkog oblika je sadržaj knjige – zadržimo se na stoga na njemu.

Premda i naslov knjige i oprema naslovnice (veliki, grafički naglašen podnaslov: „Uključuje ekskluzivan intervju s Papom o kapitalizmu i socijalnoj pravednosti“) sugeriraju kako se radi o djelu u kojem Papa Franjo putem Torniellija i Galeazzija iznosi svoja mišljenja o suvremenom ekonomskom sustavu, valja reći kako je ova knjiga zapravo kolaž već postojećih izjava Pape Franje o ekonomiji. Ondje su brojni citati iz raznih izvora, a tek posljednje, petnaesto poglavlje (obujmom prilično maleno, svega osam stranica) donosi razgovor s Papom, odnosno dosad neobjavljene, stvarne novíne. Dakle, knjiga je zapravo kompilacija raznih Papinih istupa u kojima se on osvrće na ekonomska pitanja, kojoj su pridodani intervjui s dva ekonomska stručnjaka, i na kraju novi (omanji) razgovor s Papom.

Kroz cijelo djelo oduševljava gorljiva predanost i zauzetost Pape Franje za ekonomski najslabije u svijetu. Kada govori o ekonomskim temama njegovi nastupi su jasni, konkretni, jednostavni i lako razumljivi. Ne intelektualizira bespotrebno, već govori ono što je svima očito, ali što se moćnici ovoga svijeta ili ne usude, ili nemaju interesa izreći („Ako investicije u bankama malo padnu… tragedija… jao, što ćemo?, a ako ljudi umiru od gladi, ako nemaju hrane, ako su bolesni, nikomu ništa!“). Ipak, pogrešno bi bilo reći kako je Papa usmjeren na ekonomska pitanja. Njegova pažnja je prije svega upravljena ka čovjeku, ka bližnjemu, a bližnji je onaj najslabiji, gladni, bolesni, siromah. Naglašava kako prioritet uvijek mora biti čovjek, a ne novac. Čovjek je vrijedan bez obzira koliko ima na računu. Nažalost, suvremena ekonomija je toliko prenaglasila egoističnu komponentu ljudskog karaktera i tako udaljila čovjeka od njegove istinske naravi da je postalo normalno, razumljivo i nimalo neobično stavljati materijalističke interese ispred općeljudskih.

„Evanđelje ne osuđuje bogataše, nego idolopoklonstvo bogatstvu, idolopoklonstvo koje čini neosjetljivim na vapaj siromaha.“ Bog ne traži od materijalno situiranoga da postane gladni bijednik kako bi zavrijedio raj. Poziv na siromaštvo je prije svega poziv na siromaštvo duhom. Biti siromašan znači biti nenavezan na materijalno, biti sposoban izgubiti, odreći se, dati ne tražeći zauzvrat, pouzdati se u Providnost. Kada Papa čezne za siromašnom Crkvom, Crkvom za siromahe, on ne zaziva da svi postanemo socijalni slučajevi, bosi pohoditelji pučke kuhinje, već da se odreknemo materijalizma i idola novca, da se okrenemo bližnjemu. Priča je jedno, no kada to Papa pokazuje svojim vlastitim primjerom ne čudi njegova globalna popularnost.

Autori detaljno analiziraju Papinu pobudnicu Evangelii Gaudium, i pri tome je važno uočiti da se Papa ondje ne upušta u tehničke detalje niti daje ikakve ideološke natuknice (što nije spriječilo mnoge prozvati ga marksistom). Samo na jednom mjestu je nešto konkretniji, ondje gdje spominje promašenost teorije „ekonomije kapanja“ (teorija po kojoj ono što pretječe sa stola bogataša kapa u čašu siromaha, odnosno koja tvrdi da što je bogatima bolje – svima će biti bolje), što je uostalom potvrdila i studija MMF-a objavljena prije koji dan (Causes and Consequences of Income Inequality: A Global Perspective, 6/15). Papa se drži načela koje je sam iznio u svojoj pobudnici, a koje glasi „stvarnost je važnija od ideje“. Stvarnost gladnoga važnija je od idejne, teoretske i ideološke razrade problema njegove gladi. U tom smislu „program“ kojega nudi nije ni komunizam ni kapitalizam, niti bilo koji „–izam“, već evanđelje: peto poglavlje kod Mateja i šesto kod Luke.

Očito dobri poznavatelji vatikanskih dokumenata, autori smještaju izjave Pape Franje o ekonomiji u kontekst Crkvenog socijalnog nauka, čime pokazuju da bivši kardinal Bergoglio ne nudi neke radikalno nove smjernice, već samo inzistira na postojećima. Osvrću se na Papine kritičare (na nekim mjestima suviše detaljno, uz nepotrebne osobne konotacije). Možda pripremajući teren za nadolazeći Papin posjet SAD-u, osobit naglasak daju Papinim kritičarima iz američkih konzervativnih krugova; onima koji su istodobno naklonjeni i kršćanstvu i kapitalizmu, pa ih Papa koji kritizira kapitalizam čini pomalo nervoznima. No, premda su autori novinari ne inzistiraju na novinarskim metodama ravnoteže i osobnog distanciranja između različitih strana u diskusiji – ovdje Pape Franje i njegovih oponenata – već čvrsto i nedvosmisleno staju na stranu Petrova nasljednika i angažirano brane Papine stavove, što se katkad čini pretjeranim. Ne govore li empirijske činjenice u Papinu korist? Treba li svaka razmjena ideja između Pape i njegovih neistomišljenika završiti s pojašnjenjem kako je Papa u pravu? To bi ipak trebalo prepustiti čitatelju.

Knjiga je vrijedna čitanja, iako je katkad teško pobjeći od pomisli da autori pokušavaju uhvatiti djelić globalne popularnosti koju uživa Papa Franjo. Možda je to odveć oštra kritika, no katkad se čini da je autorima veća želja ostaviti dobar dojam kod Papinih suradnika i na taj način osigurati kakav budući „ekskluzivni intervju“ od osam stranica od kojega će sačiniti knjigu, nego doista kritički pristupiti Papinim ekonomskim osvrtima. Jer, činjenica je da je Papa Franjo Argentinac, a imajući na pameti tragične scene argentinske ekonomske povijesti nimalo ne iznenađuje što je nenaklonjen slobodnom tržišnom kapitalizmu. No, argentinski „rodijački“ kapitalizam nije jednak američkom ili norveškom. Je li nedopušteno postaviti pitanje Papine objektivnosti i nepristranosti? Također je činjenica da Papa nije stručnjak za ekonomiju, osobito ne za makroekonomiju (koja je vjerojatno najsloženija grana ekonomije). Treba li zbog toga Papa smanjiti svoje zalaganje za siromašne i prestati upirati prstom u očite paradokse suvremene globalne ekonomije (s jedne strane bacanje hrane i dekadentni materijalizam, s druge strane glad i bijeda)? Odgovor treba prepustiti čitatelju, dovoljno je inteligentan.

(Bio sam zamoljen učiniti prikaz knjige, no budući da sumnjam da će prikaz igdje biti objavljen objavljujem ga sam, ovdje, na svom webu.)