Tri parabole.
1. Žena u svojoj 25 godini nikad nije imala muža, ozbiljnog partnera ni dečka, niti je u ikakvoj vezi, niti se mogućnost ikakve veze nazire. Iako je željela imati djecu odluči se sterilizirati i tako odreći mogućnosti majčinstva, jer ako dosad nije imala djece po svemu sudeći neće ni ubuduće.
2. Poduzeće ima u vlasništvu zemljište u centru velegrada na kojemu u zadnjih 25 godina – otkad je vlasnik – nije izgradilo ništa niti je ikako drugačije kapitaliziralo to zemljište. Stoga se odluči odreći tog zemljišta i dati ga konkurentima bez naknade, jer ionako ništa dosad nije učinjeno, pa po svemu sudeći neće ni ubuduće.
3. Država koja ima izlaz na otvoreno more nikad nije izgradila respektabilnu vojnu ni trgovačku mornaricu, niti ima kakvu ozbiljnu luku koja bi bila makar regionalno značajna, te se stoga odluči odreći izlaza na otvoreno more u korist susjednih, razvijenijih država, jer ako dosad nije razvila te kapacitete po svemu sudeći neće ni ubuduće.
Jedna prečica.
Država čiji su građani stoljećima težili biti samostalni, suvereni i nezavisni ni dvadesetak godina nakon osamostaljenja nije uspjela etablirati svoju valutu. Stoga se odluči odreći monetarnog suvereniteta, jer ako dosad nije kapitalizirala monetarni suverenitet ni ne treba joj. Nikad više. Ni u budućnosti. Ni pra-pra-unucima neće trebati.
Nikome nikada lokalna ekonomija neće biti prioritet osim lokalnim građanima i lokalnim poduzetnicima.
Nikome nikada hrvatska ekonomija neće biti prioritet osim hrvatskim građanima i hrvatskim poduzetnicima.
Prepustiti vlastitu valutu i monetarnu suverenost drugima znači prepustiti upravljanje nad vjerojatno najvažnijim resursom ekonomije – novcem – drugima. I to ne bilo kojim “drugima” već onima čiji su prioritet interesi naših ekonomskih konkurenata. I to trajno, bespovratno.
(Ovo je jedno promišljanje. Ima dana kad i drukčije razmišljam.)