Hrvatska narodna banka (HNB) organizirala je krajem ožujka 2024. konferenciju pod nazivom „Digitalni euro i centralno-bankarski digitalni novac“, na kojoj su sudjelovali brojni uzvanici iz svijeta financija i bankarstva, među kojima je bila i Evelien Witlox, direktorica programa za digitalni euro u Europskoj središnjoj banci. Tema je bila uvođenje „digitalnog eura“, odnosno sredstva plaćanja koje bi funkcionalno nalikovalo gotovini, ali bi ga bilo moguće koristiti i u online– i u offline-okruženju, odnosno putem kartica, aplikacija, pametnih telefona i sličnih naprava.
Glavni argument za uvođenje digitalnog eura je „strateška autonomija“ – stvaranje nezavisnog platnog sustava Europske unije, odnosno potpuna monetarna suverenost i nezavisnost građana eurozone. Eurozona je vrlo raznolika; preko 70% plaćanja u Sloveniji izvršava se korištenjem gotovine, dok u Finskoj samo 7% ljudi koristi gotovinu, no iako Finci slabo koriste gotovinu većina ju ne želi ukinuti već žele da ostane kao opcija. S druge strane, Europa postaje svjesna svoje pretjerane ovisnosti o drugima u svezi ključnih elemenata infrastrukture. Naime, oko 70% plaćanja u EU odvija se preko američkih platnih sustava, a budući da Europa više ne želi pasivno čekati hoće li možda američki građani za predsjednika odabrati osobu koja javno ističe da Rusija, što se njega tiče, može izvršiti invaziju na Europu, geopolitičke napetosti ojačale su argument za stratešku autonomiju i poduprle potrebu za samodostatnošću.
Na konferenciji je istaknuto kako je javni novac isključivo i samo gotovina, a da je novac na računima zapravo privatni novac komercijalnih banaka. Naime, manji dio novca u opticaju je gotovina, a najveći dio čini novac na računima kojega ne stvara središnja banka, nego privatne banke. Bez digitalnog eura novac mora biti deponiran kod privatnog posrednika kako bi se moglo provesti plaćanje. Budući da je platni sustav dio temeljne, ključne infrastrukture poput vodovoda ili plinovoda, a novac je javno dobro, te kako je obujam gotovinskih plaćanja u EU pao sa 72 na 59% od 2019. do 2022. g., istaknuto je kako projekt digitalnog eura zapravo neizbježan. Euro bez digitalne verzije teško može opstati u digitalnoj ekonomiji, a pasivno promatrati, odnosno ne činiti ništa u procesu tranzicije na digitalnu ekonomiju i pustiti da se stvari razvijaju stihijski nije opcija za nositelje politika.
Digitalni euro postavio bi standard kojega bi svi trgovci morali koristiti. Trenutno trgovac može odbiti koristiti neki platni sustav (karticu), a kupac može imati više kartica u džepu ili mobitelu, a da nijednu od njih trgovac ne prima. Što se privatnosti tiče, digitalni euro bi u svakom slučaju bio više privatan od trenutnih sustava plaćanja, koji su sve samo ne „privatni“ jer plaćanje putem interneta i korištenjem kartica trenutno podrazumijeva potpuno odricanje od privatnosti. Digitalni euro bio bi „digitalna gotovina“, univerzalno prihvaćena, i ne bi zamijenila gotovinski novac već bi bila komplementarna s njime, a ECB ne bi mogao identificirati sudionike u plaćanju digitalnim eurom. Čak bi bilo moguće plaćati i bez pristupa internetu, kao kad se koristi gotovina. Uz to, digitalni euro bio bi jeftiniji za trgovce jer ne bi bilo naknada za plaćanje koje sada nisu beznačajne.
Na konferenciji HNB-a bilo je vrlo zanimljivo promatrati reakciju komercijalnih bankara. Predsjednica Hrvatske udruge banaka bila je izrazito skeptična prema digitalnom euru, te je istakla kako ne vidi nikakve prilike i prednosti digitalnog eura, već samo poteškoće i probleme. S jedne strane to se može promatrati kao lobiranje sadašnjih, postojećih ključnih igrača za status quo koji im itekako odgovara, a s druge strane ukazuje na to da projekt možda još nije potpuno osmišljen, te postoje brojna otvorena pitanja. Naime, još nije odlučeno da će digitalni euro definitivno biti uveden, i trenutno se „samo“ priprema teren i razmatraju opcije. Konačnu odluku mora donijeti politika, a politički je proces katkad neusklađen s ekonomskom logikom.